Iz pera jednoga bogoslova
Iako smo čuli za riječ ‘zahvalnost’ i donekle znamo što ona znači, pokušati ćemo dublje proniknuti u njeno značenje. Što je to zahvalnost? Prema kome treba biti zahvalan? Zašto treba biti zahvalan? Kako se razlikuje prava zahvalnost od krive? Što nezahvalnost otkriva o nekoj osobi?
Prema kome treba biti zahvalan?
Kome?
Kao što smo rekli trebamo biti zahvalni prema svim dobročiniteljima. Baš svima.[1] Neovisno o tome koliko njihovo dobročinstvo bilo veliko ili malo. Svojim prijateljima, susjedima, poznanicima i drugima možemo uzvratiti dobročinstvo čak i u većoj mjeri nego su oni to nama. Međutim, svojim roditeljima, domovini i Bogu ne možemo uzvratiti onoliko koliko su oni nama dali: njihovo obdarivanje nas nadilazi naše obdarivanje njih. Zbog toga posebnu vrstu odnosa trebamo imati prema svojim roditeljima i domovini i Bogu.
Zahvalnost je preslaba riječ da opiše ono što dijete duguje roditeljima, građanin domovini i čovjek Bogu. Zbog toga se za ono što dijete duguje roditeljima koristimo riječ pietas (a možemo je prevesti kao pijetet iako se ta riječ danas više koristi za poštovanje prema mrtvim ali izvorno znači neko izuzetno poštovanje i ljubav prema roditeljima: ‘roditeljo-ljublje’) za ono što građanin duguje domovini koristimo riječ domoljublje a za ono što čovjek duguje Bogu koristimo riječ bogoštovlje. Ako zahvalnost dajemo dobročiniteljima, onda roditeljima uz domovinu dugujemo super-zahvalnost a Bogu super-super-zahvalnost. Međutim, odnos što ga dugujemo prema roditeljima i prema domovini i prema Bogu uključuje svo savršenstvo što ga uključuje zahvalnost pa ćemo tu riječ primjenjivati i na navedeno iako dugujemo roditeljima, domovini i Bogu mnogo više nekom običnom dobročinitelju.[2]
Domovini
Što se tiče domoljublja, iako možda smatramo da naša domovina ima mnoštvo nesavršenosti pa čak i nekih nepravdi, svejedno trebamo biti zahvalni domovini za sve dobro što nam je dala. Samo se sjetite skupnog napora i nastojanja svih dobrih i poštenih građana čiji doprinos društvu omogućava da uživamo dobra naše domovine. Primjerice, uživate dobro slobode (sloboda kretanja, sloboda mišljenja), policijske i vojne zaštite itd. Na tome treba biti zahvalan. Čak i ako smatramo da postoje velike nepravde, radije nego da zamrzimo domovinu trebamo pokušati postati značajni društveni ljudi, u koje se možemo izrasti marljivim radom na svojim talentima, i dati svoj doprinos pošteno radeći svoj posao.
Roditeljima
Što se tiče roditelja, oni su nam dali život i odgoj. Podnijeli su tisuće žrtava za nas koje mi možda nikad nismo primijetili jer smo ih uzimali zdravo za gotovo. Tu je važno da počnemo od prvog koraka a to su misli, tj. da osvijestimo što sve naši roditelji čine za nas. Dali su nam život, odgajaju nas, rade za nas, daju nam hranu, brinu se za našu odjeću i obuću, zaboravljaju naše grubosti i bezobzirnosti, razmišljaju kako da nam bude bolje itd. Uživite se malo u te misli i shvatite da to nije lako. Ta velika dobra koja nam daju nas imaju motivirati na to da nam ne bude ništa teško učiniti za njih ili da nam se ne bude ničega teško odreći za njih.
Kad su nam roditelji u potrebi uvijek im trebamo uskočiti u pomoć. Ovo posebno vrijedi kad vi još odrastete a oni još ostare. Naročito tad trebate sami paziti na njihove potrebe bez da ih oni moraju izreći. Zapostavljanje roditelja u njihovoj starosti je težak prekršaj koji može uzrokovati cjeloživotnu grižnju savjesti. Kad god su vam roditelji u potrebi sjetiti se svega što su učinili za vas i nemojte da vam bude teško išta učiniti za njih. Pomažite im radosno, ne mrzovoljno ili preko volje. Nemojte dopustiti da dobra koja vam sad daju budu potraćena. Ako vam omogućuju školu, rad, sport, glazbu ili kojim god već smjerom idete, pokušajte to iskoristiti do kraja. Prava zahvalnost ne baca darove u smeće nego ih upotrjebljava. Iskoristite vrijeme koje vam je darovano da postanete ugledni i časni ljudi.
Bogu
Još više nego roditeljima, trebamo biti zahvalni Bogu. Bog nam je dao roditelje. Bog nam je dao tijelo i dušu, stvorio nas je iako to nije bio dužan učiniti. Bog nas stalo održava u postojanju, pa čak i dok ga vrijeđamo grijesima. Bog nam je dao zdravlje, sposobnosti da razmišljamo i da želimo. Još više, Bog nam je dao Katoličku Crkvu i svu riznicu dobara koju u njoj pronalazimo. Dao nam je našu vjeru koja je neprevarljivo sigurno vrelo istine. Bog, Isus Krist, je trpio za nas i otkupio nas, dao nam posvetnu milost.
Isus nam je dao sakrament krštenja, sakrament euharistije u kojem ga možemo primiti i dao nam je sakrament pokore u kojem ispovijedamo svoje grijehe i gdje nam dobrostivo oprašta iste. Dao nam je svetu misu na kojoj se uprisutnjuje njegova žrtva i koja nas čini raskajnima za naše grijehe. U određenom smislu, sve što nam Bog daje je za naše dobro. Čak i one naše teškoće života. Zato je pohvalna navika mnogih kršćana koji često govore: „Bogu hvala“.
Bog je odvjeka svojom očinskom ljubavlju mislilo na svakoga i koliko god nam se nešto činilo teško u životu, na tome možemo Bogu zahvaliti i okrenuti to na naše dobro ako ljubimo Boga. Mislima i riječima možete zahvaljivati Bogu tri puta u danu: kad se probudite možete zahvaliti Bogu zato što vas je cijelu večer sačuvao žive i zdrave i dao vam novi dan, u podne jer vas tijekom dana čuva od raznih fizičkih i moralnih opasnosti i prije spavanja na svemu u proteklom danu. Djelima i odricanjima možete Bogu zahvaljivati tako da mu vjerno služite, da držite njegove zapovijedi i ne vrijeđate ga. Biti zahvalan odricanjem od bliže grešne prigode. Ako izbjegavate smrtne grijehe, već ste zakoračili na dobar put. Svako dobročinstvo i odricanje koje učinite za Boga on neće zaboraviti i sigurno će primijetiti.[3]
Evo vam jedna priča iz starine: jedan vojnik u vojsci kralja Filipa Makedonskog je doživio brodolom i završio na nepoznatom mjestu. Tamo ga je jedan dobroćudni seljak primio, pogostio dok se ovaj nije oporavio i mogao krenuti na put. Čim se taj vojnik vratio u Makedoniju, umjesto da pokaže seljaku zahvalnost on se vratio i uzeo svu njegovu imovinu. Kada je kralj Filip čuo za tako veliku nezahvalnost naredio je da se tom vojniku objesi oko vrata pločica na kojoj je bilo zapisano: ovo je nezahvalan gost. Tako je taj vojnik postao na podsmjeh i ruglo u cijelom narodu.
Kad bi se Bog poslužio tom metodom, koliki bi ljudi nosili pločice oko vrata: ovo je nezahvalnik. Ako to i ne piše, Bog savršeno vidi koliko je tko zahvalan.[4] Koliko često zahvaljujemo Bogu za sve dobro koje nam je učinio i koje nam čini? Koliko često? Kako: je li samo o tome mislimo i spominjemo se toga ili se djelima i odricanjima ugrađujemo u to? Kako koristimo darove koje nam je Bog dao? Koristimo li svoje misli i želje za grijeh? Razvijam li talente koje mi je Bog dao trudeći se oko njih? Ako smo i slabi i krhki, i osjećamo da nemamo snage za djela i odricanja, molimo li ustrajno Boga da nam dade tu snagu za djela i odricanja?
[1] Usp. STh II-II, q.106.a.3.
[2] Usp. STh II-II, q.80; q.101; Andrija Živković, Katoličko moralno bogoslovlje: kršćanske kreposti (II. svezak), Tisak narodne tiskare u Zagrebu, Zagreb, 1942., str. 287-288.
[3] Usp. Josip Stadler (priredio), Propoviedi za godinu 1887., Sarajevo, str. 531-538
[4] Usp. ibidem.
Prethodno:
- Kako zahvljivati