1Kr 21,1-16; Mt 5,38-42

Nabotov vinograd

U Prvoj knjizi o kraljevima, nailazimo na scenu u kojoj kralj Ahab želi doći u posjed Nabotova vinograda. Taj vinograd bio je blizi kraljeva zimskog sjedišta u Jezreelu i htio se njime poslužiti kao povrtnjakom. Više od svega, kralj je pošteno predložio Nabotu da za isti vinograd uzme sebi drugi, puno bolji vinograd ili pak novaca za nadoknadu po želji1. No, Nabot ne pristaje na to.

Za Nabota nije postojala cijena po kojoj bi prodao taj vinograd, jer je to bila baština koju je naslijedio od otaca. Nabot mu stoga odgovara: “Gospodin me sačuvao od toga da ti ustupim baštinu svojih otaca!” (1 Kr 21,3). Iz hebrejskog izvornika možemo razumjeti kako bi to za Nabota bila velika sramota. Kada se poziva na Gospodina2, Nabot jasno govori kako bi pred Bogom to bila velika sramota za njega. Za Nabota je to bilo ravno svetogrđu. Naime, izaz za “Gospodin me sačuvao” (hebr. chalila li3) bio je znak moralnog gnušanja, pa kada netko u Bibliji izgovori chalila li, on doslovno kaže: “Učiniti to za mene bi bilo svetogrđe!” ili “To bi oskvrnulo moj moral/odnos s Bogom!”. Tako je bilo sa Josipom kada je podmetnuo kalež braći (Post 44,17), sa Davidom kada nije htio ubiti Šaula u pećini (1 Sam 24,7), sa Jobom kada nije htio poslušati svoje prijatelje (Job 27,5).

Ahab je dobio odgovor u kojem se Nabot gnušao od takva čina, što je zasigurno povrijedilo ego kralja. Stoga, Ahab ide ponižen kući premda nema razloga za takvo ponašanje. Nabot nije učinio ništa što bi povrijedilo Ahaba, jer baštinu koju je primio u naslijeđe Nabot je gledao kao na dar od Boga. Shvatit ćemo njegovo postupanje ako se sjetimo kako ovaj događaj smještamo u 9. stoljeće prije Krista, u vrijeme djelovanja proroka Ilije. Sve se događalo samo nekoliko stotina godina nakon ulaska Izraelaca u Obećanu zemlju, u vrijeme kada je u narodu još uvijek postojala jaka svijest o Božjem djelovanju s tim narodom. Bog ih je uveo u zemlju jakih naroda i pokorio ih s lakoćom, dao Izraelcima posjede tih ljudi i bez rada i muke domogli su se svega. Stoga su Izraelci na zemlju koju su baštinili gledali kao na Božji dar i to za njih nije imalo cijene.

Nekto bi pomislio kako je ta baština bila spomen na njihove pretke, ali nije. Njima je to bio spomen na Boga koji im je darovao sve što su imali. Stoga je baština bila puno više od zemlje za Izraelca. Prodati baštinu otaca za Izraelca je značilo duhovnu i društvenu smrt. Zato je Nabot radije izabrao smrt nego da kralju proda vinograd svojih otaca. Mojsijev zakon je bio jasan po tom pitanju, pa ako bi neka obitelj zapala u dugove, najbliži rođak (zvan goel ili otkupitelj) imao je dužnost otkupiti tu zemlju kako ona ne bi prešla u tuđe ruke4. Kako bi se spriječilo da bogati pojedinci (poput kralja Ahaba) trajno otmu zemlju siromašnima, Bog je uspostavio Jubilejsku godinu (svake 50. godine). Kada bi netko zbog siromaštva morao prodati svoju zemlju, kupac ju je posjedovao samo privremeno, a u Jubilejskoj godini sva se zemlja besplatno i automatski vraćala izvornim vlasnicima (obitelji kojoj je prvotno dodijeljena). Zemlja se zapravo nikada nije mogla prodati, nego samo iznajmiti na određeni broj godina do Jubileja.

Kada su Izraelci ušli u Obećanu zemlju pod vodstvom Jošue, teritorij je točno podijeljen ždrijebom među dvanaest plemena i njihovih obitelji. Ta je podjela trebala ostati vječna, pa je gubitak zemlje značio je da obitelj gubi svoje mjesto u narodu i povijesti, u memoriji Boga. Zemlja je pripadala Bogu, a ne ljudima. Izraelci su je dobili samo na upravljanje. U Levitskom zakoniku (Lev 25, 23) Bog izričito kaže: “Zemlja se ne smije prodati zauvijek, jer zemlja pripada meni, a vi ste samo stranci i gosti kod mene.” Prodati djedovinu, značilo je pokazati nepoštovanje prema Božjem daru. Zato Nabot kralju Ahabu i kaže da ga Gospodin sačuvao od ustupanja baštine – to bi bio grijeh protiv predaka i potomaka.

Talionov zakon i proporcionalnost u pravednosti

Nabotov primjer pokazuje kako neke stvari nemaju cijene. Ne postoji cijena ljubavi, primjerice. Ljubav koja se prodaje za “nešto”, za “bilo što” ravna je prostituciji. Nije čudo što su otpad Izraelaca proroci nazivali prostitucijom, bludništvom. Prodali su svoju ljubav za Boga za sitne ustupke poganskim božanstvima. Stoga, Nabotu ništa ne može nadoknaditi ono što bi izgubio prodajom zemlje: ljubav Boga prema njemu. Ne postoji proporcionalnosti u ljubavi.

U evanđelju po Mateju čitamo kako Gospodin govori: “Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub!” (Mt 5,38). Izraz “Oko za oko, zub za zub” nalazi se na tri mjesta u Mojsijevu zakonu (Izlazak 21, 24; Levitski zakonik 24, 20; Ponovljeni zakon 19, 21). Iako danas zvuči okrutno, u to je vrijeme ovaj zakon bio velik civilizacijski napredak i čin milosrđa. Riječ je o tome da se zakonom zapravo uvodio red u društvo i ograničavalo se djelovanje silnika. Ne treba zaboraviti kako je u prošlosti, bez obzira na razvijenost neke civilizacije bilo ljudi koji su se htjeli izdizati silom nad druge i za to ostajali nekažnjeni. Zapravo, kažnjen bi bio uvijek onaj slabiji, koji se nije mogao braniti. Imamo to i danas, zar ne?

Ovaj zakon, nazvan Talionovim zakonom (Lex Talionis) ili Zakonom odmazde propisivao je nadoknadu za učinjenu štetu, odnosno počinjeno zlo u mjeri štete. Služio je, ne samo zaštiti slabijih, nego i ograničavanju krvne osvete po načelu proporcionalnosti. Za počinjenu uvredu, spriječavalo se uvrijeđenu stranku da izvrši odmazdu, već se kazna ograničavala na počinitelja. Kazna je morala biti jednaka šteti (oko za oko). Istovremeno se nije dopuštalo da pojedinac izvrši privatnu osvetu, već se sve koristilo kao svojevrsna pravna uputa kako pravično odrediti nadoknadu za štetu. U Isusovo vrijeme nadoknada se najčešće isplaćivala u novcima, a ne sakaćenjem primjerice.

Talionov zakon ime dobiva od latinske riječi talio– (odnosno pridjeva talis-) što bi značio “takav, jednak, isti”, a označavo je zapravo načelo postupanja pri počinjenju zločina. Premda se taj zakon primjenjuje već u mezopotamskim civilizacijama5, tamo je uočljiva selektivnost u primjeni, jer je zakon vrijedio samo na razini iste kaste. U odnosima većih dostojanstvenika spram nižih, taj zakon nije vrijedio. Stoga, Levitski zakon koji primjenjuje isti princip uvodi jednu novost u primjeni: svi su jednaki pred Bogom i zakonom. Levitski zakon doveo je primjenu zakona odmazde na razinu proporcionalnosti.

Proporcionalnost je riječ koja dolazi od latinske imenice proportio, koja je nastala spajanjem dvaju dijelova: pro– (predbroj/prefiks) = označava za, prema, ispred ili u korist i portio (korijen riječi) = označava dio, udio, porcija ili količina. Doslovno bi značila uzvratiti „prema udjelu” ili „u odnosu na dio”. Prvi put ovu riječ nalazimo kod Cicerona (1. stoljeće pr. Kr.) koji se, prevodeći Platonovog Timeja susreo s riječi analogija. Taj pojam dovodio je u vezu sa skladom, pa u pokušaju da približi analogiju latinskom čitatelju, uvodi novi pojam u latinski jezik: proportio6. Preuzveši od Platona i Aristotela njihovu ideju da pravednost nije puko izjednačavanje, nego geometrijski razmjer (proporcija).

U svom djelu O državi7, Ciceron objašnjava da u pravednom društvu prava i obveze građana moraju biti ravnane proporcionalnošću u skladu s njihovim zaslugama i doprinosu, a ne jednako svima bez obzira na sve. Tvrdio je da je potpuna jednakost zapravo vrhunac nepravde, jer ne prepoznaje razlike u zaslugama. Njegovi govori i filozofski spisi snažno su oblikovali rimske pravnike koji su došli nakon njega8. Ideja da pravna reakcija (kazna, porez ili odšteta) mora biti u skladnom omjeru (proportio) s djelom postaje temeljno načelo rimskog prava, a time kasnije i cjelokupne zapadne pravne tradicije. Dakle, nema jednakosti za sve. Pravednost se ne može samo proporcionalno provoditi.

Ciceron je „dijete svojega vremena“ pa njegovo razmišljanje ne izlazi izvan okvira društva u kojem ima ljudi bez ikakvih prava. Stoga ni on ne primjenjuje zakon jednako za sve budući da jedan rob nije bio tretiran puno bolje od životinje. Ipak, treba priznati kako jednim dijelom i taj zakon ima svoju logiku, jer netko tko je u vlasti nema istu odgovornost spram društva: veće ovlasti nose i veću moć, a veća moć i veću odgovornost. Tako primjerice, za isti prometni prekršaj (stavljamo sada stvari u konteskt našeg vremena) ne bi trebalo kažnjavati nekog političara ili bogatog tajkuna na isti način kao i siromašnog penzionera, što na žalost, u praksi nije rijedak slučaj.

Oko za oko, zub za zub?

Vratimo se mi našem Gospodinu i njegovim riječima. Osim što je kazao: „Čuli ste da je rečeno: oko za oko zub za zub!“; Gospodin je dodao: „A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu!“. Na prvu je vidljivo kako Gospodin želi kazati kako ne treba uzvraćati zlo za zlo- ta time uvećavamo zlo. Na neki način poništava onu primjernu Talionova zakona: mjeru za mjeru. Ipak, najvažnije od svega je shvatiti kako nikada ne treba posegnuti za zlom u pokušaju ostvarivanja pravde ili namirivanja štete. To je početna točka u razmišljanju.

Ono što slijedi iza ovih riječi dugo zbunjuje kršćane. Gospodin govori slijedeće: „Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu!“ Ove riječi su nerijetko poticaj kršćanima da se postavljaju pasivno spram zla i tek tako prepuštaju sebe njegovim udarima.

Naravno, nikada se sa zlom ne komunicira. Nikada se zlo ne smije činiti. Ipak, nije li propust nekome pustiti da zlo čini i ne dati mu do znanja kako je to krivo? Upravo tako, često je propust u takvim situacijama ne zauzeti se za svoje stanje. Nije propust toliko zbog nečeg što nam se oduzima, već zbog onoga koji čini zlo: treba mu dati do znanja kako radi krivo. Pogledajte Nabota. Nije prepustio svoj vinograd Ahabu ni pod cijenu svoga života. Vjerovatno je naslućivao kako će Ahab posegnuti za zlom da se domogne njegova vinograda, ali Nabot nije pustio da kralj tek tako „ušeta“ u njegov vinograd.

Desni obraz

Što je ovim primjerima Gospodin htio kazati? Najprije ono o „pljuskanju desnog obraza“. Zašto baš koristi izraz „desni obraz“? Desna strana bila je strana moći, a desna ruka je simbol Božje snage i spasenja („Desnica mi je tvoja uzdanica”). Biti postavljen s desne strane kralja značilo je imati najveći autoritet i čast (Isus sjedi s desna Ocu). Blagoslov prvorođenstva uvijek se davao desnom rukom.

Desna strana bila je odraz dostojanstva osobe. Stoga je pljuska u deni obraz bila pljuska dostjanstvu čovjeka, čin poniženja. Pljusnuti nekoga otvorenim dlanom, moglo se samo u lijevu stranu lica. Stoga, jedan dešnjak (a to je bilo pravilo- gotovo svi su bili desnoruki), za udariti nekoga u desni obraz mora to učiniti vanjskom stranom dlana. Tako su se pljuskali robovi ili životinje koje su se tjerale od čovjeka. Rimski vojnici tako su pljuskali pokorene Židove kako bi im pokazali da su manje vrijedni.

Nije ta pljuska o kojoj govori Gospodin bila fizički napad na čovjeka, već izraz nakane da se nekoga ponizi. Udariti nekoga u desnu stranu lica stoga je predstavljalo izravan napad na ljudsko dostojanstvo, čast i društveni status pojedinca.

Zašto onda „okrenuti lijevi obraz“? Okretanjem drugog (lijevog) obraza, napadnuti prisiljava napadača na izbor. Naime, napadač više ne može udariti vanjskom stranom dlana i prisiljen je udariti otovrenim dlanom ili šakom. Takav je udarac bio rezerviran isključivo za sebi jednake osobe. Tako se okretanjem drugog obraza poručuje kako me možeš udariti, ali ne i poniziti. Untaoč udarcu- jednak sam tebi. Time napadač više ne može postupati s nekim kao s robom ili nižim bićem.

Isus iznenađuje! Uopće ne govori o predaji, već o tome da se ni u jednom trenutku ne gubiš svoje dostojanstvo. Gospodin ne govori da dopustimo da nam drugi rade nepravdu, da se iživljavaju na nama, kako to neki tumače. Upravo suprotno: trebaš postupiti (okrenuti drugi obraz) na način koji će sačuvati tvoje dostojanstvo- a to svakako ne podrazumjeva činjenje zla ili uzvraćanje istom mjerom!

Donja haljina

Što je s „praničenjem oko donje haljine“? Vjerovatno se Isus referirao na nepravde koje su se događale u sporovima koje bi bogati ljudi vodili protiv siromaha koji su uglavnom kao jedini posjed imali nešto odjeće. Oduzimanjem odjeće oduzimao bi im se zadnji komadić dostjanstva. Odjeća siromaha sastojala se od donje haljine (tunika ili hition) i gornje haljine (ogrtač ili himation). Tunika se nosila izravno na tijelu, dok se ogrtač nosio kao zaštita od sunca danju ili kao pokrivač noću.

Prema Mojsijevu zakonu (Izlazak 22, 25-26), gornja haljina shvaćala se kao uvjet preživljavanja i nije se smjela otimati ni prisvajati ni na kakav način: „Ako uzmeš u zalog gornju haljinu svoga bližnjega, moraš mu je vratiti prije zalaska sunca, jer mu je to jedini pokrivač… u čemu će inače spavati?” Tako na sudu u pranicama, bogataš je smio tražiti donju haljinu kao zalog za dug, ali gornju nije smio trajno zadržati.

Problem „donje“ i „gornje“ haljine bio je problem promatrača. Naime, u Isusov vrijeme golotinja je bila tabuizirana, ali nije problem imao onaj koji je bio ogoljen, već onaj koji ga je promatrao. Veća sramota bila je na onome koji gleda ili onome koji je uzrokovao tuđu golotinju, nego na samog golog čovjeka. Tako primjerice, kada se Noa malo „zanio“ i ostao gol u svojoj opijenosti, problem je imao sin koji ga je vidio gologa.

Kada Isus kaže da se „prepusti i gornja haljina“, ne misli pri tom da se netko preda do kraja, već da ukaže tim činom na pohlepu, nepravdu ili nečiji grijeh! Time neće izgubiti svoje dostojanstvo, golotinja ga neće poniziti koliko pristajanje na čin poniženja odnosno mirno gledanje na nečiji grijeh. Davanjem i druge haljine kao da se govori otimaču: možeš mi uzeti sve, pa čak i život, ali moje dostojanstvo ne! Ovakav stav nije stav pasivne žrtve, već jasan čin nekoga tko je svjestan svoje situacije i ne želi ni pod koju cijenu prodati svoje (ljudsko i kršćansko) dostojanstvo.

Milja

Konačno dolazimo do „milje“. Isus govori: „Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije.“ Sam izraz za milju nastao je u kontekstu rimske vojske. Nitko ne može osporiti kako su Rimljani bili jedan organiziran i precizan narod. Tako su i udaljenosti precizirali. Gradili su ceste i uz njih postavljali postaje9, odmorišta. Udaljenosti su mjerili vojničkim dvokorakom, pa je jedan rimski korak10 (vojnički dvokorak) bio temelj mjerenja. Tisuću ovih dvokoraka nazivalo se milia passum od čega baštinimo izraz milja. Rimska milja iznosila je približno 1481 metar.

Oprema rimskih vojnika često je težila i do 30 kilograma, pa je zakon Carstva dopuštao vojnicima da prisile bilo kojeg civila da im nosi opremu jednu milju. Problem je nastajao ukoliko bi vojnik prisilio civila da mu nosi opremu više od jedne milje, zbog čega bi vojnici bilo strogo kažnjeni. U Izraelu i Judeji, ovaj su zakon vojnici često koristili kao sredstvo ponižavanja lokalnog stanovništva i nikome od Židova nije bilo drago pomagati na ovakav način okupatoru kojeg su mrzili. Stoga, Isus poučava kako ni u takvim situacijama ne treba gubiti dostojanstvo. Nošenje opreme jednu milju neće ugorziti život. Ugrozit će ga mržnja, opiranje silom, uzvraćanje nečim što će udariti na dostojanstvo druge osobe. U konačnici, posegnem li za istim sredstvom i ugorzim dostojanstvo drugoga, počinit ću grijeh i to će me ugroziti.

Zato Isus poučava učenike da se ne opiru, već da pođu i dalje od jedne milje s opremom. U pravilu, rimski vojnici bi pred istek jedne milje grozničavo vraćali opremu na sebe kako ne bi bili strogo kažnjeni. Uloge se mijenjaju i civil više nije onaj koji je ponižen, on preuzima kontrolu nad situacijom. Nitko ga nije smio kazniti zbog nošenja opreme, pa privola da se nosi još jednu milju dovodi u problem vojnike koji mole da ostave teret i da se ne nosi dalje.

Ne gubite dostojanstvo!

Isus poučava kako preokrenuti situaciju koja ih dovodi do gubitka dostojanstva. Kroz dragovoljno ogoljenje, kroz neopiranje zlu i kroz nepristanak da se na zlo uzvrati zlom, čovjek ne gubi dostojanstvo. Ostaje dosljedan sebi i bez mržnje, bez zla ukazuje i na grijeh drugoga bez da ga raskrinka i ponizi. Isus dakle, ne poziva da sebe stavljamo u položaj žrtve, da se u nemoći pustimo ponižavati tek tako drugima. Upravo suprotno. Dostojanstvo se ne smije izgubiti čak i kada nam se nanosi najveća nepravda. Izgubit ćemo ga uzvraćanjem na isti način, zlom. Izgubit ćemo ga ako dopustimo sebi da nas ponize tako što ćemo slijegati ramenima i govoriti „kako smo žrtve, kako se ne može ništa, kako, eto tako i Gospodin radi i želi,…“

Bog ne želi da gubimo dostojanstvo i u najgorim situacijama, jer gubitak dostojanstva baca čovjeka na dno života. Možeš biti zatvoren nepravedno, optužen nepravedno, kažnjen nepravedno, ružen nepravedno, možeš nepravedno izgubiti sve- ali u svemu tome možeš ostati kršćanin i čovjek u punini dostojanstva s kojim nas je Bog stvorio. U konačnici, gubljenje dostojanstva redovito se očituje prijanjanjem uz zlo ili mirenjem sa zlom. Nitko (a osobito ne Gospodin) ne govori o „dizanju revolucija“ kako ne bi izgubili dostojanstvo. Upravo suprotno: ne opirite se zlome! No, to ne znači pomiriti se ili suobličiti zlu protiv kojeg se ne možemo boriti ili koje nas naoko porazi.

Možete se naći u situaciji u kojoj zlo vlada okolnostima ili ljudima, ali to vas ne treba spriječiti da i dalje postupate ispravno, da ne radite isto što i drugi koji će radije pristati na zlo, ili će dopustiti da zlo ušeta u njihov život bez da mu se opru, ili će i sami posegnuti za zlom kako bi namirili štetu od istrpljene nepravde. Živimo unutar okolnosti u kojima smo okruženi zlom, ali se ne moramo tim okolnostima prilagođavati. Ustrajati nam je na kršćanskom ponašanju koje se udaljava od zla, ne komunicira s njim. Možete pri tom stradati, izgubiti život ili izgubiti sve, ali to ne znači da ste izgubili ono najvrjednije: dostojanstvo čovjeka vrijedna Kristove otkupitljske žrtve, dostojanstvo onoga koji želi živjeti vječno uz Boga. To se dostojanstvo gubi samo zlom i grijehom.

Zlo je autodestruktivno

Osim ovoga postoji jedna dublja poruka Gospodina. Mi smo prije svega na ovom svijetu kako bismo širili kraljevstvo nebesko, a to se zlom i grešnim životom ne može. Ipak, ne možemo izbjeći susret s ljudima kojima zlo i grijeh ne znače puno. Upitno je koliko ga shvaćaju čak i kad pritisnu njihov život. Gospodin suptilno poučava kako zlo samo pojede sebe, kako unutar nepravednih okolnosti postoje dinamizmi koji se redovito okreću protiv zla, protiv počinitelja. Poučava zapravo kako ni u najgorim situacijama Bog neće napustiti čovjeka, jer Bog je jači i veći od svakoga zla i nepravde. Mi samo ne smijemo posegnuti za zlom i izgubiti svoj život: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt 10,28).

Zlo u sebi ima dinamizam destrukcije koja traži žrtvu izvan sebe. Traži krivca u drugome za ono što se događa, traži nekoga tko će nahraniti jednu nepravednu situaciju svojom pravednošću koju će zlo nastojati preobraziti u novo zlo. Zlo se tako hrani drugim zlo i širi. Naime, kada nečiju dobrotu dovede do toga da je pretvori u rekaciju koja će posegnuti za zlom- zlo je pobijedilo. Kada nečiju „povrijeđenu dobrotu, povrijeđeno dostojanstvo“ dovede do sitaucije da želi namiriti pravednost pod svaku cijenu pa makar se i osvetilo- zlo je pobijedilo. Kada ostane bez takve „hrane“ u svojoj žrtvi, zlo se destrukcijom redovito okreće protiv sebe samoga.

Vidjeli ste kako u primjeru rimskih vojnika oni koji čine zlo na kraju mole svoje žrtve za milost. Vidjeli ste u primjeru nepravedne parnice bogataša i siromaha onaj koji pobjeđuje u pranici (bogataš) na kraju biva poražen zbog svojeg postupanja. Vidjeli ste i kako onaj koji te ide poniziti pljuskom na kraju mora biti poražen okretanjem drugog obraza ili će na tebe gledati kao na sebi jednaka. Zapravo će sebe poniziti tim postupanjem. Nećeš ga poniziti ti- već zlo koje čini tebi!

Zlo doista postaje autodestruktivno ako mu se ne opiremo i u njemu samome, baš kao i u ssvkoj nepravdi postoje dinamizmi koji zlo okreću protiv počinitelja, ali samo ako sami ne pristanemo na uzvraćanje zlom.

Zmija je slika koja se najčešće povezuje sa zlom. Na Tutankamonovu grobu pronađen je egipatski simbol zmije koja guta svoj rep11, ouroborosa ili urobora. Premda su egipćani taj lik koristili kao sliku cikličkog obnavljanja svemira, mislim kako u tome, iz kršćanske perspektive treba vidjeti nešto drugo. Naime, zmije su hladnokrvne životinje i ako se previše ugriju, gube sposobnost hlađenja, postaju dezorijentirane i njihov metabolizam drastično ubrzava, izazivajući lažni i siloviti osjećaj gladi. U stanju stresa ili ekstremne topline ne mogu prepoznati vlastiti rep. Budući da njihov rep miriše na divljač (kojom su se hranile) i pomiče se, zmija ga napada misleći da je riječ o plijenu. Kada zmija jednom počne gutati vlastiti rep, njezini unatrag zakrivljeni zubi i nagon za gutanjem otežavaju joj da se sama oslobodi, pa sve to završava kobno. Zlo na sličan način pojede sebe u svojevrsnoj autodestrukciji ako se nema čime nahraniti od svojih žrtava. Ukoliko se ne hrani (ne uvećava zlo na isti način) zlo sebe uništava.

Osim toga, uvuče li vas zlo u svoje dinamizme djelovanja, sjetite se kako zlo jede svoje potomke. Opet ćemo se poslužiti zmijom u pustinji. Postoji takozvani majčinski kanibalizam kod zmija. U pustinji jedan velik broj vlastitih mladunaca (prema nekim istraživanjima više od 70 posto mladunčadi) pojedu same majke- zmije. Zbog obnove vlastite energije najprije pojedu neoplođena jaja i mrtve mladunce, a kasnije, kada živi mladunci odu u pustinju, one ih više ne prepoznaju kao svoje maldunce, već kao plijen i napadaju ih i jedu. Poslužili smo se slikom zmije kako biste shvatili da zlo jede ne samo sebe, već i one koje “okote”, koje pristanu na zlo i postanu sudionicima zla. Koji u konačnici izgube svoje dostojanstvo pristajanjem na djelovanje zla. Postoji nešto autodestruktivno u zlu što ne možemo izbjeći prijanjamo li uzanj, nešto što će se okrenuti protiv nas samih pristanemo li na zlo. U zlu nema proporcionalnosti, nema mjere. Ono uvijek uništava. Do kraja. Na kraju uništava onoga koji ga čini. Ubija ga do pakla.

Samo prijanjanje uz Gospodina može biti spasonosno za nas. Samo njegova Riječ, njegovo Tijelo, njegova Crkva. Ne bojte se stoga onih koji mogu ubiti tijelo, već onih koji dušu mogu baciti u pakao. Odbacite grijeh, ne prijanjajte uz zlo ni u kojem obliku.

Bilješke:

  1. 1Kr 21,2: Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak, jer je blizu moje kuće. Ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili, ako to želiš, dat ću ti novca koliko vrijedi ↩︎
  2. Hebr: Chalila li me-Adonai (חָלִילָה לִּי מֵיְהוָה) “Daleko bilo od mene od Gospoda!” ili “Sramota pred Gospodom!”. To je snažan izraz zakletve koji se prevodi kao “Gospodin me sačuvao” ili “Neka Gospodin to ne dopusti” ↩︎
  3. Chalila dolazi od hebrejskog korijena chalal. Taj korijen primarno znači profanirati, oskvrnuti, učiniti nešto svetim običnim ili “probušiti / stvoriti prazninu”. Dodatak slova he na kraju (-ah) služi kao smjer ili pojačanje intenziteta (poput vapaja). Zamjenica li znači “meni” ili “od mene”. ↩︎
  4. Najpoznatiji primjer ovog zakona u Bibliji nalazi se u Knjizi o Ruti, gdje Boaz otkupljuje zemlju Noemi i njezina preminulog muža. ↩︎
  5. Primjerice, Zakonik kralja Ur-Nammua (oko 2100. pr. Kr.) ili Hamurabijev zakonik (oko 1750. pr. Kr.) ↩︎
  6. Oni pojmovi koje zovemo grčkim imenom analogija, neka se na latinskom zovu proportio. ↩︎
  7. De re publica ↩︎
  8. Primjerice Ulpijana i Gaja ↩︎
  9. Lat. Posita statio, mjesto za izmjenu konja koje bi koristili skoroteče kako bi što brže prenijeli vijesti s jednog kraja zemlje na drugi. Od „postia statio“ dolazi izvedenica „pošta“ ↩︎
  10. Lat. Passus, sastojao se od dva koraka: lijevom pa desnom nogom ↩︎
  11. Grčki: οὐροβόρος, od riječi oura – rep i boros – gutati ↩︎