OVOZEMALJSKI OPROŠTAJ OD NAŠEGA DON PETRA

U utorak, 5. svibnja u crkvi Presvetog Imena Isusova na Voštanima sprovodnim obredima smo se oprostili od našeg don Petra. Brojni svećenici, časne sestre s mnoštvom naroda Božjega sa Sućidra, Voštana, Vidonja, Stobreča, prijatelja i poznanika iz drugih mjesta došlo je iskazati poštovanje i zahvalnost don Petru, njegovoj žrtvi i ljubavi koju je nesebično darivao. Na samom početku euharistijskog slavlja nadbiskup Marin Barišić je rekao kako je don Petar, kako to kaže i ime njegove rodne župe Voštane, poput svijeće voštanice davao se i izgarao za povjereni mu puk Božji. Uz nadbiskupa Marina u koncelebraciji je bio i dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, vikari nadbiskupije, župnik, don Petrov nećak don Ivan te preko stotinu svećenika. Nakon što je đakon navijestio evanđelje nadbiskup je, između ostalog u propovijedi rekao: „Gdje se god pojavio don Petar je ostavio duboke korijene u srcima ljudi. Bio je prikladno sredstvo navještaja  Radosne vijesti svjedočeći je među braćom i sestrama. Imao je  posebnu karizmu, karizmu kojom je sve prožimao s evanđeoskom lakoćom, lakoćom punom optimizma i nade. Imao je jedan zdrav humor. Taj humor je bio tako zdrav da nikoga nije vrijeđao, nije ponižavao, nego ga je uvažavao, vrednovao ga je.  Znao se šaliti na svoj način, na svoj račun i na račun drugih, ali uvijek kao dobri duh radosti. I među svećenicima je stvarao ozračje druženja i ljudskosti. Nikada nije posustao u ovo svom daru kojega mu je dao Gospodin. U svim situacijama je znao naći dobru riječ ohrabrenja, poticaj. Uvijek je vukao naprijed.“ Uslijedio je nastavak misnog slavlja. Nakon popričesne molitve mons. don Ante Ančić, pastoralni vikar je u kratkim crtama kratki don Petrov životni put, od djetinjstva školovanja do službi koje je obnašao. U ime kolega, svećenika od don Petra se oprostio don Ljubo Pavić koji je istaknuo radost i toplinu kojom je don Petar zračio, životni optimizam i nadu koju je širio svojim prijateljskim  odnosom prema svakom čovjeku. Nakon don Ljube u ime župe i župljana sv. Andrije sa Sućidra od don Petra se oprostio župnik don Ivan koji je kazao: „Don Petrov početak gradnje crkve pa i samog službovanja na Sućidru je bio posebno težak. Traženje lokacije za gradnju crkve, pronalaženje jedne, pa traženje nove, traženje idejnih rješenja, popravljanja, ispravljanja, problemi s zemljištem, sudski sporovi , sve su to razlozi koji su mu svećeničku službu činili ne baš lakom. Don Petar nije bio čovjek koji će reći: baš me briga, što bude biti će. Stoga, slobodno možemo ustvrditi da je takva situacija dobrim dijelom doprinijela njegovoj bolesti. Svevid je sve vidio, ali na neke stvari, budući da ne ovise samo o nama, nemoguće je u životu utjecati i riješiti onako kako bismo mi to željeli. S požrtvovnošću i ljubavlju, ne štedeći se, kao istinski pastir, dajući svoj život za ovce svoje, služio je do siječnja 2007. kada se teško razbolio. Vedar duh kojim je zračio prenosio je na sve oko sebe. Župljani župe sv. Andrije, a ne sumnjam i Vidonja, njegove prve župe,  sjećaju ga se s velikim poštovanjem i zahvalnošću. Dokaz koliko je ostao u srcima i mislima Sućidrana je i taj što su me neki, kao njegova nasljednika, i nakon 4,5 godina znali zazvati: don Petre. Kako i ne bi kada su bili međusobno tako povezani. Vlažno, zagušljivo, protuatomsko sklonište, koje neko vrijeme ne da je curilo, nego se voda, za vrijeme velikih kiša slivala niz zidove, tako ih je zbližilo. Vjeronauk i sve ostale župne i vjerske aktivnosti s radošću i veseljem je imao u tom prostoru. I bio je sretan što je barem taj prostor imao, prostor dobiven velikodušnošću škole i ravnatelja. Svaki njegov susret sa župljanima po Sućidru bio je s jedne strane ispunjen vicom i šalom, a s druge ozbiljnošću, svećeničkim dostojanstvom, ljubavlju i lijepom riječju za svakoga. Dragi don Petre, hvala ti za radost koju si unosio u svaki dom na Sućidru, u koji si ušao te tvoje svećeničko svjedočenje. Počivaj u miru i blaženom gledanju, oči u oči, Oca nebeskog“. Završetak sprovodnih obreda je predvodio nadbiskup Marin Barišić.