PEPELNICA_2026
Bog odrješuje grijehe, ali ne i nutarnje sklonosti
Korizma je vrijeme molitve, posta i djela milosrđa koja se naglašavaju kako bi vjernici prije svega produbili svoj odnos s Bogom kroz stvarnost svoje svakodnevice. Ne može se zanemariti trud mnoštva vjernika u korizmenom vremenu, ali se istovremeno, jasno vidi ponekad kako ta djela ostaju bez ploda u životima ljudi. Naime, često se događa da molitva, post i djela milosrđa postanu “korizmeni nakit” od kojeg, umjesto da postanemo ponizniji, postajemo oholiji. Dakle, sama korizmena praksa, kao i gotovo sve u životu može biti odlična za nas (u smislu sjedinjenja s Bogom), baš kao i pogubna. Može se pretvoriti u dijetu, u duhovni hvalospjev sebe samoga, kao i u jednu filantropsku reklamu moga ega.
Za razumjeti ovaj govor možda je najbolje početi od ispovjedi. Kada dobijemo odrješenje u ispovijedi, Gospodin nas odriješi od počinjenoga grijeha, no, ne i od naših osobnih sklonosti. Želje i nagnuća ostaju u nama. One su naš posjed u koji se Bog ne dira, već u borbama daje pomoć da ih se sami oslobodimo. Stoga, korizmena kršćanska praksa podrazumijeva mrtvljenje u tim nagnućima duše kao jedan od oblika pokore i posta.
Mrtvljenje predstavlja svojevrsni umiranje u sebi, pa korizmena pokora u sebi nosi sliku Kristova umiranja na križu na kojem se odrekao sebe radio nas i radi našega spasenja. Pepelnica, kojom korizma započinje poziva da se tim odricanjem-umiranjem u sebi, polako unosimo u Kristovu smrt, njegovo vazmeno otajstvo. Tako nas na početku korizme, pepelnica usmjerava Kristovoj smrti i uskrsnuću, ne sebi. Naime, kada plodovi korizmenih djela ostanu samo u nama, često se pretvore u dio jedne ljudskosti koja možda naoko lijepo izgleda naizvan, ali se ničim ne približava Bogu.
Protivštine, obaveze, žrtve
U korjenu svih ovih korizmenih praksi stoji svojevrsno odricanje od svoga vremena, svojih materijalnih dobara. Stoji ono što nazivamo mrtvljenjem. Što zapravo predstavlja mrtvljenje? Netko može sada misliti kako ćemo govoriti o nekim velikim trpljenjima, o silnim stvarima,… To je svojevrsno bojno polje u nama, pa ćemo spomenuti tri uopćena mjesta borbe. Tri su načina da se u svakodnevici mrtvimo čineći pokoru: prihvaćanje protivština, izvršavanje svojih obveza, svakodnevne žrtve.
“Na prvom mjestu je vedro i mirno prihvaćanje protivština (neugodnosti, nevolja, problema) koje nam svakog stižu, one stvari, često neznatne koje nam se protive, koje nam nisu po volji ili koje nismo očekivali, koje se pojave suprotno našim predviđanjima i zbog kojih moramo mijenjati planove: nekakva mala bolest koja umanjuje našu sposobnost rada ili sudjelovanja u obiteljskom životu, loši vremenski uvjeti koji otežavaju putovanje, gust promet,…, teška narav osobe s kojom moramo surađivati. To su stvari koje ne ovise o nama, ali koje moramo doživjeti kao prigode za ljubav prema Bogu, mirno ih prihvaćajući, ne dopuštajući da nam otmu radost”[1].
To su sitnice, ali “ako ih ljubav ne preobrazi, izazvat će u čovjeku neku vrstu nervoze, razdražljivost i tugu. Većina naših frustracija ne potječe od velikih protivština, već od malih nevolja koje nismo prihvatili i ljubavlju preobrazili. Čovjek koji noću leži budan, zabrinut, neraspoložen, loše volje, obično nije takav zbog neke teške nevolje koja ga je pogodila, već zbog toga što je u sebi čuvao mnogo manje protivštine, koje nije umio uključiti u život ljubavi, život koji približava Bogu”[2]. Ovo vas neće lišiti gorčina i osjećaja neugode, ali će polako čovjeka gurati da nastavi sa životom.
Drugo područje naših svakodnevnih mrtvljenja jesu naše obaveze ili dužnosti, one po kojima se posvećujemo Bogu radeći ono što moramo, ali tako da radimo kao da ih želimo. To moram, pretvaramo mrtvljenjem u želim, neugodnost pretvaramo u ljubav, premda nam to nije po volji, niti je ugodno. To zahtijeva žrtvu samoga sebe. Ovo je Bogu posebno ugodno mrtvljenje u kojem “svoj posao obavljamo točno, kako je red, pazeći na detalje; u vjernom ispunjavanju i najmanje obaveze koja pripada nešm staležu, čak ikada to od nas zahtijeva žrtvu; u vršenju onoga što smo dužni izvršiti, pobjeđujući pri tom sklonost prema udobnosti. Ne ustrajemo u poslu jer nas oduševljava, već stoga jer je to naša obaveza, tek onda ga treba obavljati s oduševljenjem i radosno”[3].
Konačno, treće područje mrtvljenja pokrivaju dragovoljne žrtve, koje činimo kako bismo ugodili Bogu, pripravljajući sebe za molitvu ili čisteći dušu iz ljubavi prema Bogu. Na ovom mjestu više valja paziti na ona mrtvljenja koja će drugima pomoći da pronađu Boga: “Raspali svoj duh mrtvljenjem u sitnicama ljubavi sa željom da svi uzljube put svetosti posred svijeta; jedan osmjeh može biti ponekad, najbolje sredstvo očitovanja duha pokore.”[4] “U osnovi duh pokore sastoji se u oplođivanju mnogobrojnih sitnica- djela, odricanja, žrtava, služenja- s kojima se svakodnevno susrećemo tako da ih pretvaramo u djela ljubavi, pokajanja, mrtvljenja, učinvši ih pri tom kiticom cvijeća na kraju dana: lijepa kitica koju prinosimo Bogu”[5].
Ako niste primjetili, sva ova mrtvljenja su nevidljiva za druge- to su nutarnji čini čovjeka, usmjereni njemu. Jedan dobar razlog da se tako čini pokora, jest činjenica da je najvažnija od vrlina poniznost koja se lako izgubi hvastanjem sa velikim pokorama kao što to čine neki. Kad je Gospodin došao na svijet nije birao dvore za svoje obitavalište niti obitelji koje obiluju u svemu. Od prvog dana njegova rođenja život mu je bio usmjeren križu- patnji- smrti. Upravo tu je ključ razumijevana mrtvljenja i pokore. Bog je došao na svijet “da u korijenu ozdravi i otkupi sve naše pobune i duhovne bijede; mnoge je stvari- kao beskorisne- uništio, ali ostavivši patnju. Nije uklonio patnju, već joj je dao novi smisao, preobražavajući patnju nepravdi učinjene njemu u ljubav opraštanja. Mogao je izabrati tisuću raznih načina za otkupljenje ljudskog roda- jer je radi toga došao na svijet- ali je izabrao jedan put: put križa. Ovim je putem vodio Majku, Josipa, apostole i svu djecu Božju. Gospodin- koji dopušta zlo- umije iz svega izvući dobro, u korist naših duša”[6].
Naša je svakodenvica izvaredan prostor kako posvećivanja, tako i mrtvljenja. “Tamo gdje najlakše nalazimo mrtvljenja jesu uobičajene i svakodnevne stvari: radeći svoj teški posao stalno i uredno, znajući kako se najbolji duh pokore nalazi u ustrajnosti i nastojanjau da se posao završi najbolje što se može; u točnosti, po kojoj ćemo ispunjavati vrijeme dana herojskim minutama; u pažnji prema svemu što koristimo i posjedujemo; u želji za služenjem, koja nas potiće ispunjavati s točnošću i najmanje obaveze; u sitnim znakovima ljubavi, kako bismo svima učinili ugodnim ovaj put svetosti u svijetu; u jednom osmjehu, koji može biti ponekad najveći dokaz da posjedujete duh mrtvljenja. Taj duh mrtvljenja posjeduje samo onaj koji svakodnevno sebe zna pobjeđivati, prikazujući tako Gospodinu, bez nekog spektakla, tisuće malih stvari u kojima se mrtvio”[7].
Sve okrenuti k Bogu
Kazali smo već kako sve ovo može na kraju biti loše po naš duh. Usmjerimo li sve sebi, vjerovatno nećemo imati puno koristi od korizme. Stoga, treba izaći iz sebe i sva ta djela usmjeriti bližnjima, k Bogu. Djela posta, molitve i milosrđa sama po sebi neke stvari preobražavaju na bolje u nama. Zato ne treba biti zabrinut za sebe u svemu, nego cilj sve postaviti u drugome kako bismo na neki način sve ovo preobrazili u jednu žrtvu.
Naime, poslije korizme u kojoj više pazimo na svoje postupanje, ponovo se vraćamo u ritam života koji nas brigama uvede u rastresenost i sve što smo radili iščezne iz nas. Valja se dobro utvrditi u “Bogu i bližnjemu” ovom praksom kako bismo taj duh pokore zadržali i nakon korizme, kako bi i nakon korizme ostali na putu obraćenja.
Svaki “put obraćenja započinje time da dopustimo da Božja riječ dopre do nas i prigrlimo je poučljiva duha. Postoji, dakle, veza između dara Božje riječi, gostoljubivog prostora koji joj dajemo i duboke promjene koju ona donosi. Zato korizmeni hod postaje povlaštena prilika da prignemo uho Gospodinovu glasu i obnovimo svoju odluku da slijedimo Krista, prolazeći s njim put koji vodi do Jeruzalema, gdje se dovršuje otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća”[8]. Za takvo što potrebno se vratiti na početak, od onoga od čega je sve počelo: na Riječ Božju!
Riječ Božja u nama: čuti i slušati
Svi mi na neki način čitamo ili slušamo Svetoga Pisma koje ponekad ne pronalazimo u sebi, nego se u postupanju vodimo vlastitim nagnućima. Stoga korizmu valja iskoristiti molitvom, postom i djelima milosrđa kako bismo najprije u sebi ono “bojno polje”, dušu, očistili od svega što nas odvodi od Boga u mislima, željama, u konačnici u djelima. Treba pobijediti sebe u svojoj nutrini. U tom smisli podsjećam na prispodobu o sijaču koji sije sjeme i jedan dio pada u zemlju iz koje izraste trnje koje uguši plod (Mt 13,22[9]). Bog sije svoju Riječ u svaku dušu, ali trnje svakodnevnih briga i opuštenosti lako uzraste u nama i umjesto da nam Riječ Božja odzvanja u srcu, u mislima, te bude vodilja u postupanju, ona se uguši u onom što je od nas i od svijeta.
Za čuti u sebi Riječ Božju najprije valja očistiti dušu od svega što je u nama može ugušiti brigama, zavodljivošću ponuda svijeta, poslovima i nepotrebnim obvezama. Time otvaramo jasno prostor u sebi da Riječ najprije čujemo, primjetimo je u nutarnjim pokretima duše kao poticaj na ispravno postupanje. Kada kažemo “ispravno postupanje” onda ne mislimo na postupanje koje odgovara nama. Nerijetko je riječ o postupanju koje “ide protiv nas”, o odlukama koje nama ne idu u prilog, ali su ispravne jer nas, bez obzira što nam to nije drago upravljaju k Bogu.
Problem slušanja Riječi Božje leži u duši koja i nakon korizmenih postova i molitava zanemaruje poticaj od Boga koji dolazi po Riječi. Takav primjećuje u sebi tu Riječ, čuje je, ali je ne posluša! Postupi posve suprotno od onoga što mu se po Riječi predlaže. Trnje je ponovo ugušilo sjeme. Stoga ovakvo postupanje kritizira Isus Izaijinim riječima: “»Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.” (Mt 13,44-45)
Slušanje u sebi Riječi Božje “prvi je znak kojim se očituje želja za uspostavljanjem odnosa s drugim. Sâm Bog, objavljujući se Mojsiju u gorućem grmu, pokazuje da je slušanje prepoznatljiva značajka njegova bića: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu“ (Izl 3, 7). Slušanje vapaja potlačenog početak je povijesti oslobođenja, u koju Gospodin uključuje i Mojsija, šaljući ga da utre put spasenja njegovoj djeci bačenoj u ropstvo.”[10] Naš Bog dopire do nas najprije u mislima, osluškujući svu našu nutrinu, istovremeno dajući poticaje po svojoj Riječi na ispravno postupanje. “Zato nas slušanje Riječi u liturgiji uči istinitijem slušanju stvarnosti: Sveto pismo nam omogućuje prepoznati – usred mnoštva glasova koji se razliježu u našem osobnom i društvenom životu – glas koji se izdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora.”[11] “Ući u taj unutarnji stav prijemčivosti znači dopustiti Bogu da nas danas pouči slušati kao što On sluša, do te mjere da možemo prepoznati da „teške prilike u kojima grcaju siromasi predstavljaju vapaj koji je u povijesti ljudskog roda stalni izazov i traži odgovor od nas samih u našemu životu, od naših društava, od naših političkih i ekonomskih sustava i – ne manje važno – od Crkve.“[12]
Osluškivati Riječ i postiti
Slušanje Riječi Božje pretpostavka je posta i obrnuto. Kako god nas Riječ Božja potiče na ispravno djelovanje, tako i post čisti prostor naše nutrine od svega što priječi da Riječ Božju u sebi prepoznamo. “Uzdržavanje od hrane, naime, je vrlo drevna i nezamjenjiva isposnička praksa na putu obraćenja. Upravo zato što uključuje tijelo, omogućuje nam jasnije prepoznati što je to za čim „gladujemo“ i što držimo bitnim za naš opstanak. Pomaže nam, dakle, prepoznati i dovesti u red naše „apetite“, održavati našu glad i žeđ za pravednošću budnom, izbavljajući je iz ralja rezignacije i usmjeravajući je tako da postane molitva i odgovornost za bližnjega. Sveti Augustin, s duhovnom tankoćutnošću, daje nazrijeti napetost između sadašnjeg časa i budućeg ispunjenja koja se provlači kroz to čuvanje srca.”[13] On primjećuje da „u ovozemaljskom životu ljudima je palo u dio da gladuju i žeđaju za pravednošću, ali utažiti ih to pripada drugom životu. Anđeli se nasićuju tim kruhom, tom hranom. Ljudi pak gladuju za njom, svi smo privučeni njoj kao nešto što silno priželjkujemo. Upravo to priželjkivanje proširuje dušu i čini je većom.“[14] “Post, shvaćen na taj način, omogućuje nam ne samo dovesti u red tu želju, pročišćavajući je i čineći je slobodnijom, već i proširiti je tako da smjera k Bogu i bude usmjerena na činjenje dobra.”[15]
Kada bi osluškivanje Riječi i post usmjerili samo sebi, doveli bismo srce lako do napasti da se uzoholi. Za usmjeriti svoj post i molitvu kao i djela milosrđa Bogu trebamo ostati ukorijenjeni u zajedništvu s Gospodinom, jer „tko se ne zna hraniti Božjom riječju, ne posti kako treba“.[16] “Kao vidljivi znak našeg unutarnjeg napora i zalaganja da se, uz pomoć milosti, odvratimo od zla i grijeha, post mora uključivati također druge oblike odricanja koji nas vode usvajanju skromnijeg načina života, jer „samo askeza čini kršćanski život snažnim i autentičnim“.[17]
Ostati ukorijenjen u Gospodinu u slušanju Riječi, postu, molitvi, djelima milosrđa, podrazumjeva na neki način to usmjeriti drugome u Crkvi i po Crkvi. Po zajednici. Biblija na više mjesta naglašava zajedničarsku dimenziju djelovanja Riječi Božje. “Tako se, primjerice, u knjizi Nehemijinoj opisuje kako se narod okupio da sluša javno čitanje knjige Zakona i pripravljao se postom za ispovijedanje vjere i klanjanje, kako bi obnovio savez s Bogom (usp. Neh 9, 1-3)”[18].
Slično tome, Biblijsko bdjenje u župi zadržava ovaj dinamizam čitanja i slušanja Riječi Božje u zajednici naše župe. “U tom svjetlu, obraćenje se ne odnosi samo na savjest pojedinca, već i na stil odnosâ, kvalitetu dijaloga i sposobnost da se uhvatimo u koštac sa izazovima koje stvarnost stavlja pred nas i da prepoznamo što uistinu vodi naše želje, bilo u našim crkvenim zajednicama, bilo u svijetu u cjelini, žednom pravde i pomirenja.”[19] U tom smislu, pozivam sve da osluškuje druge jednako kao i svoje srce, da popratite to slušanje postom i molitvom za druge. Istovremeno, da post usmjerite riječima: nije potrebno sve komentirati, nije potrebno imati odgovor na sve, nije postrebno biti bolji u argumentiranju. Potrebno je samo ljubiti bližnjega. Ovakav post od suvišnih riječi zasigurno će pomoći da u sebi pronađete glas Božji, njegovu Riječ i da postupite sukladno poticajima koje ćete pronaći u sebi.
[1] F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-158
[2] A.G. Dorronsoro, Tiempo para creer- Vrijeme za vjerovati, Rialp, Madrid, 1976, str. 142. Će
[3] Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Pismo, 15-10-1948
[4] Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 149
[5] Isti, na nav. mj. 408
[6] J. Urteaga, Los defectos de los santos- Nedostatci svetaca, str. 222-223
[7] Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, u Velikoj enciklopediji, Rialp, 16,336
[8] Korizmena poruka pape Lava XIV, Vatikan, 5. 2. 2026., na spomen sv. Agate
[9] Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda.
[10] Korizmena poruka pape Lava XIV, Vatikan, 5. 2. 2026., na spomen sv. Agate
[11] Isto
[12] Papa Lav XIV, Apostolska pobudnica Dilexi te (4. listopada 2025.), 9.
[13] Korizmena poruka pape Lava XIV, Vatikan, 5. 2. 2026., na spomen sv. Agate
[14] Sv. Augustin, O korisnosti posta, 1, 1.
[15] Korizmena poruka pape Lava XIV, Vatikan, 5. 2. 2026., na spomen sv. Agate
[16] Benedikt XVI., Kateheza (9. ožujka 2011.).
[17] Sv. Pavao VI., Kateheza (8. veljače 1978.).
[18] Korizmena poruka pape Lava XIV, Vatikan, 5. 2. 2026., na spomen sv. Agate
[19] Isto