PETA BIBLIJSKA KORIZMENA VEČER SRIJEDOM

PETA BIBLIJSKA KORIZMENA VEČER SRIJEDOM

Petu srijedu zaredom prof. dr. Marinko Vidović govorio nam je o tajni Kristove muke i uskrsnuća. Predvodeći misno slavlje don Marinko je govorio o Isusovoj oporuci, o potrebi ostanka u njegovoj Riječi. Primjetio je kako se Židovi pozivaju na Abrahama, a ne slijede Abrahamovu vjeru i povjerenje u Boga. Abraham je Židovima otac samo po tijelu, po genima, ali ne i po vjeri. Abraham sluša Boga, ide gdje mu on kaže, on ima apsolutno povjerenje u Boga, a Židovi nemaju vjeru ni povjerenje u Isusa Krista kojega je Otac poslao. Isus od Židova traži Abrahamovu vjeru za ostanak u njegovoj riječi: „ ne može nam reći sve. Ne može nam reći u potpunosti. Idi, osluškuj, čut ćeš i onda ćeš razumjeti. Da ste vi vjerovali Abrahamu vjerovali biste i meni.“ Prof. Vidović je zatim rekao kako je najvažnije ono kako Božja riječ živi među nama. Ona nam je uzor, primjer. Ona nas nadahnjuje i potiče. Potom je don Marinko govorio o istini koja oslobađa, istini koje se bojimo, istine koja nekada zna naljutiti. Istina nema alternative, neka ljuti, poručio je don Marinko. Ipak, nastavio je prof. Vidović rekavši kako se moramo uvijek ograditi jer nitko nema istinu da može reći: sigurno je tako. Zatim se don Marinko dotaknuo pitanja slobode. Rekao je: „Koliko li se dana priča o slobodi? Kojoj? Radi što hoćeš. Dogovorit ćemo se mi: mi ćemo stvoriti zakon, ozakonit ćemo ono što radiš. Je li to sloboda? Nije. Sloboda je odgovornost. Sloboda je spoznati stvarnost i uskladiti svoj život sa tom stvarnošću, a stvarnost nije daleko od križa. Nimalo. Križ jest naša stvarnost, povijest naše stvarnosti. Križem nas je Bog oslobodio za našu stvarnost.“Tema predavanja , nakon sv. mise, večeras je bila: „Isus na križu.“ Odmah na početku don Marinko je ustvrdio da nam evanđelja, osim Lukinog, donose vrlo malo pojedinosti o Isusovu križnom putu. Rimljani su razapinjanje na križ vršili javno, ali Židovi nisu dozvoljavali da se vrši u gradu nego van gradskih zidina. Lubanjsko mjesto, kazao je don Marinko, najvjerojatnije je odbilo ime po svom izgledu, izgledu lubanje. Objasnio je, potom, kako sa sigurnošću ne možemo tvrditi kako je Isus razapet, s koliko je čavala pribijen, kako su noge stajale i dr. Ali to nije ni bitno. Istaknuo je kao se:“niti malo nije opirao, nimalo nije proklinjao one koji ga razapinju“. Sve ono što su poslije zapisali evanđelisti to je iz Starog Zavjeta. Krist ostvaruje sve ono što su starozavjetni pisci govorili o patnji Pravednika. Zatim je prof. Vidović istaknuo kako mnoge scene s Kalvarije možemo prepoznati u psalmu 22. Pošto je obrazložio Isusov krik s križa „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ ustvrdivši da to nije bilo Isusovo pitanje Ocu nebeskom zašto nego zbog čega, don Marinko je govorio o o tami koja je nastala kao o motivu suda i svijetu koji se nalazi u tami. Na Kalvariji je to bila tama povijesti: „osuđuje se Pravednik. To je ta tama u kojoj Bog sudi svijet“. Tumačeći razgovor Isusa s dva razbojnika don Marinko je iznio svoje mišljenje da s Kalavrije započinje podjela ljudi na desne i lijeve. Desni razbojnik je prvi spašenik. Kod evanđelista Mateja, don Marinko je primjetio i naglasio jednu veoma važnu činjenicu: potres. Ne kozmički potres, potres što ga seizmografi mogu izmjeriti nego potres u ljudskom srcu, pa i: „ne daj Bože nikome, potres mozga. Promjeni mišljenje. Tko si ti da sudiš Bogu? Tko si ti, čovječe, da ubijaš Boga?“ I još jednu scenu, kako reče prof. Vidović, ne manje važna jest scena kad se hramski zastor razdvojio na dva dijela, odozgor nadolje. O tome pišu Matej i Marko. Što oni poručuju. Poručuju kako kaže don Marinko: „pristup Bogu je otvoren. Nema više zastora koji nas priječi do Boga. I nema više onih koji mogu prići iza zastora i drugih koji će ostati ispred njega. Sada je svakom pristup Bogu otvoren.“ Kod evanđelista Ivana imamo dvije njegove tipične scene koje je predavač spomenuo. Prva je bacanje kocke za njegove haljine, a druga žene čija imena Ivan nabraja spomenuvši i Isusovu majku koju Isus, dok umire, s križa Ivanu daje za majku, a majci Ivana za sina. Tu kako reče prof. Vidović: „mi gradimo alegorijski odnos Krista prema svojoj Crkvi. Tu Krist ostavlja Crkvu učenicima, a učenike ostavlja Crkvi“. Don Marinko je poručio kako tajnu Isusove muke i smrti možemo razumjeti samo iz Božje riječi. Starozavjetnim spisima, osobito psalmima obilato su se služili evađelisti kao što bismo se i mi trebali služiti njima. Od Kristove smrti i uskrsnuća: „nemamo više krvi bikova i jaraca kojima se škropi Kovčeg saveza nego imamo krv nevinoga Jaganjca, krv čovjeka. Ne može čovjek Bogu ništa ponuditi osim svoga života. Sve drugo što je zamjena nije dostojno Boga, a vjerujte nije dostojno ni čovjeka. Čovjek ako hoće upotpunosti biti Božji onda na može ponuditi ništa nego život. Tu je vrijednost otkupiteljske smrti Kristove, njegova križa“ kazao je don Marinko.

PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com