Bog te poziva
Nužna stvar za čovjeka jest spoznavati. Riječ je o jednom nutarnjem procesu bez kojeg čovjek ne može živjeti. Dakako, u tom procesu bilježimo kako se čovjek obogaćuje u sebi za novo znanje. Sam proces spoznavanja uvijek pretpostavlja jednu interakciju svijeta izvan nas i svijeta u nama, koji se oslanja na svojevrsnu refleksiju koju utiskujemo u svoja nutarnja iskustva, u svoj nutarnji svijet, pa na kraju dolazimo do sudova koje možemo nazvati znanjem. To znanje novo je bogatstvo naše nutrine. Kako bi se to znanje uvećavalo, nije dovoljna samo nutarnja refleksija. Zatvori li se čovjek u sebe i izostane interakcija sa izvanjskim svijetom, ovo znanje, ovo bogatstvo često ostaje zakopani talent koji se ne koristi.
Kada Bog poziva Abrama da krene na put čini zapravo da Abram iziđe iz vlastite sigurnosti i krene u nepoznato. Abram nije znao kuda ide, gdje je konačno odredište zemlje koju mu je obećao Bog. Osim toga, Abram je imao 80 godina kada se odvažio na ovaj pothvat. Čini nešto što nama djeluje prilično avanturistitčki, ali ne bez razloga.
Cijela priča počinje u nutarnjem životu Abrama koji je zasigurno puno razmišljao i molio se svom Bogu. Upravo tu, u njegovoj nutrini pronašao je ono što nazivamo poziv od Boga. Abram je u nutrini, moleći i razmatrajući svoj život i svijet oko sebe prepoznao što od njega Bog zapravo želi. Poziv tako počinje prepoznavanjem u sebi onoga što te poziva da napraviš nešto što će te izvući iz tvoje sigurnosti; nečega čemu se teško oprijeti; o čemu stalno razmišljaš i privlači te neobičnom snagom. To prepoznavanje uvijek izbija u čovjeku po molitvi i razmatranju. No, nisu pri odgovoru na poziv problem razmatranje i molitva, već sigurnost. Ovaj poziv od Boga je jedna avantura koja čovjeka stavlja na granice svoje egzistencije i poziva ga da iskorači izvan svoje sigurnosti, izvan svoje zone komfora.
Sam čin poziva počinje prepoznavanjem: recognitio (lat.). Sama riječ jest složenica (re-cognitio) koja pretpostavlja ponovno poniranje u svoje misli, u svoje srce. Cilj jest prepoznati ono što trebaš napraviti, što se od tebe očekuje.
Čahura života
Druga stvar koju poziv stavlja kao izazov jest izaći iz svoje sigurnosti. Ovo je nužnost svakog poziva: brak je izazov sigurnosti, svećeništvo je životni izazov. Svi ti izazovi donose veliku dozu nesigurnosti u realizacijama, ali bez tog izlaska iz vlastite sigurnosti, poziv se ne može realizirati. Danas nalazimo prenaglašenu potrebu sigurnosti ili osiguranja svoga života. O čemu je riječ? Najčešće je riječ o jednom planiranju života koje na kraju život zatvori u sebe, stvori jedan zaštitni zid prije svega materijalnom sigurnošću kojim čovjek sebe naoko odvoji od svijeta.
Odvojen od svijeta, čovjek se odvaja od novih mogućnosti interakcije sa onim što moj život može obogatiti. Zatvoren u svijetu vlastite sigurnosti, čovjek se zatvara i novim mogućnostima realizacije sebe. Začahuri se u svojoj sigurnosti. Sam sebe zaplete u vlastite čahure, zakukulji se i životno hibernira. Leptir može postati leptirom samo ako probije zaštitu vlastite čahure, kukuljice i prihvati rizike svijeta izvan sebe. Božji poziv, koji se u sebi najprije prepoznaje, može se realizirati samo ako se čovjek otvori novim mogućnostima koje će naći izvan sebe. Naići će i na rizike, ali i na nove mogućnosti.
Mnogi se danas začahure u jednu životnu sigurnost sebe samoga. Nekada to čak i nije materijalna sigurnost, već jednolična kolotečina događaja koje možemo anticipirati, koja nas štiti od rizika. Ovo čahurenje u svom životu počiva dakle na anticipaciji svega što može donijeti rizik mojoj sigurnosti, mojoj udobnosti, a što ću svakako izbjeći. Ono što se anticipira, u pravilu se može kontrolirati. A, kada ja mogu kontrolirati svoj život do kraja- Bog mi ne treba, jer tada sam ja sam sebi Bog. Mnogi dobri vjernici stoga ostanu životno nerealizirani, jer ne izlaze iz svoje sigurnosti, ne riskiraju sa novim mogućnostima. I, premda prepoznaju poziv u sebi od Boga, ne realiziraju ga jer ne znaju izaći iz sebe. Za ostvarnje poziva potrebno je riskirati sa svijetom izvan sebe. Nijedna želja ne ostvaruje se samo u čovjeku, već izvan njega, u njegovim odnosima.
Čovjek se može učahuriti u mnoštvu stvari. Nije ovdje riječ samo o materijalnoj sigurnosti koju novo doba naglašava. Ponekad se možemo zatvoriti u svoje boli i svoje tuge. One mogu postati čahura moga života i njima ću pribjegavati redovito kada se predamnom pojavi neki životni izazov. Tada čahura postaje opravdanje za moje slabosti i nemoć, nutarnju nemoć da se osmjelim i napravim nešto.
Čahura može biti i posao koji mi ne odgovara, ali ga ne napuštam. Radije sebe stavljam u položaj oštećenog radnika i lakše mi je ogovarati nepravednog poslodavca nego se ohrabiriti i potražiti novi posao. Doista, lakše je biti robom nego slobodnim čovjekom.
Nije rijetkost da mnogi vjernici sebe začahure u jedan prividno normalan život koji se svede na dobro obavljanje posla i zatvaranje u kuću. Nisu u stanju ostvarivati nove odnose u kojima moraju prihvatiti rizike da će ih netko kritizirati, da će možda ući u sukob,… Stoga je puno lakše primjerice raditi marljivo cijeli dan, držati se slijepo radnih pravila, a onda sebi ne ostaviti vremena za prijatelje, moguću buduću obitelj. Posao postaje moj zaštitni prostor preko kojeg drugi upoznaju samo dio mene. Onaj dobri, vrijedni, stručni. A zapravo sam kukavica.
Nekada i sama Crkva postane jedna duhovna čahura mnogima koji svojim dolascima na mise ili na pobožnosti vjeru začahure u privid kršćanskog života, jer sebi izvan tih okvira pobožnosti dopuštaju sebi svašta. Ali, Bože moj, tko bi njima zamjerio išta- ta oni su kršćani, oni su kriterij vjere. Naravno, oni su prva iskrivljena slika vjere koja tako ostaje sterilna.
Posebna priča su zvanja. Najprije svećenička. Mnogi ne žele ići putem svećeništva ili redovništva jer nisu u stanju prihvatiti izazove tog poziva. Kazat će im da su pedofili ili nesposobni za brak ili koješta drugo. Lakše je onda ostati kući i biti “tihi vjernik” kojem će mamica kuhati i spremati do kraja života i koji će sebe tješiti kako taj poziv nije za njega, kako on nije dorastao pozivu. Bolje je za takvoga biti lažno ponizan. Dorastao je pozivu, samo mu je lakše na drugi način. Ako nije dorastao svećeništvu, nije ni braku. I obrnuto. Nije čudo što mnogi radije bježe u sigurnost svoje čahure i ne otvaraju se drugima, ne ulaze u brakove ili izbjegavaju svećenički poziv koji jasno odzvanja u njima.
Druga su priča oni koji svećenički poziv ili brak koriste kao čahuru. Svećeništvo je nekima njihova komfor- zona. Bolje je pobjeći u svećenike. Tamo je lova, tamo je siguran život, tamo će me uvažavati već zbog činjenice da sam svećenik, pa ću rizike po mene minimalizirati. Svećeništvo će mi biti brana i obrana od rizika. A kako ću ja privatno živjeti- to je druga stvar! Tamo mi to nitko neće zamjeriti. Ovo se može dogoditi i sa brakom. Lijepo se oženiš, a onda… onda te sve čeka kući na gotovo i nakon posla fino odmaraš- jer uvijek si umoran užasno. Ili još bolje, nađeš neku dobru zanimaciju zbog koje nemaš previše vremena baviti se obitelji i zbog koje zarađuješ. Nedostatak provođenja vremena s obitelji nadoknađuješ novcima. U svemu je najbitnije da drugi misle kako si dobar suprug i otac. Pa obitelji ti ništa ne nedostaje. Sve su ovo čahure koje nailazimo oko sebe.
Problem čahure: nedostak krila
Koji je problem ovakva čahurenja u sebi? Vratimo se leptiru u čahuri. Leptir se razvija u svojoj sigurnosti. Jedna od stvari koja se razvija jesu krila. Ukoliko leptir ne probije čahuru, ukoliko ne iziđe iz svoje sigurnosti, sve će propasti. Leptir će se mijenjati iznutra, ali nikada neće poletjeti. Krila u čahuri su bezvrijedna. Tek u riziku otvorena života, krila doista postaju ono zbog čega su stvorena. Kada prepozna trenutak za izlazak iz čahure, leptir ne čeka- leti. Upravo se to dogodilo s Abramom: kada je prepoznao trenutak izlaska iz svoje sigurnosti Ura Kaldejskog, krenuo je u potpunu neizvjesnot. Baš kao i leptir. Leptir postaje leptir samo kada izađe iz čahure. U svojoj čahuri ličinka se preobrazi u leptira, ali nitko tog leptira ne prepoznaje kao leptira dokle god je u čahuri. Krila u čahuri ne služe ničemu.
Kršćanstvo koje se začahuri u sigurnost svojeg života, koje nije u stanju izaći u susret svijetu izvan sebe, ljudima, situacijma u kojima će morati djelovati, dati nešto od sebe, postaje jedno sterilno kršćanstvo koje više odbija nego privlači. Promislimo malo: da se Isus začahurio uz Marijine skute u Nazaretu i nije krenuo dalje, nikada ne bismo pričali o kršćanstvu. Nikada ne bismo dobili sliku Boga koju dobijemo po Kristu. Isus je izašao iz sebe do mjere da je prihvatio svoj križ. Pa cijeli križni put odjekuje tim izlaskom iz sebe I svoje sigurnosti. Cijeli križni put je plod jednog otvaranja života, prihvaćanjem rizika koje donosi otkupiteljski čin umiranja na križu.
Pogledajte što Petar govori Isusu prilikom preobraženja: “Dobro nam je ovdje biti Gospodine!” To govore sebi mnogi koji se začahure u svoju bijednu sigurnost u kojoj su svi rizici života eliminirani. Tek naknadno, Petar shvaća da ne smije ostati skriven želi li ostvariti Božju volju. Mora poći u svijet, prihvatiti mogućnost da će biti poražen, osramoćen, ubijen. I od te točke Petar postaje doista ono što je Bog od njega očekivao. Od ribolovca se preobražava u ribara ljudi. Sve Petrove mogućnosti realizirale su se tek onda kada je prihvatio sve rizike svoga poziva.
Preobraženje
Abramov odlazak iz svoje sigurnosti donio mu je najbolje od života. Naime, taj izlazak iz sebe, učinio je da se Abram preobrazio. Postao je praocem vjere. Abram je i dalje ostao pastir kakav je bio i u svom domu, ali izlaskom iz sebe postao je onaj koji je svoju nutrinu prenosio na druge. Nije samo primao od vanjskog svijeta, već je darovao svoju nutrinu na poseban način. Prenoseći je drugima (potomstvu prije svega), Abram je počeo oblikovati ljude oko sebe. U slučaju da je ostao u sigurnosti, vjerovatno bi sve ostalo na priči o tome kako je Abraham u sebi prepoznao nešto i možda mu se činilo da je to od Boga, ali tu priču ne bi prenio na druge.
Put spasenja kojim idemo i mi, Bog je začeo po čovjeku koji je prihvatio sve neizvjesnosti pozvia kojeg je prepoznao u sebi, a onda ga je taj isti Bog preobražavao iznutra. Preobražavao ga je pripravljajući ga za spasenje mnoštva. Upravo u tom prenošenju vjere pronalazi se prva stvar zbog koje Bog nas preobražava već sada. Preobražava nas iznutra kako bismo mogli živjeti doista kao kršćani u svim situacijama svoga života. Ne preobražava nas kako bismo bili savršeni ljudi, već bili ranjivi, takvi kakvi jesmo, ali sposobni podnijeti sve što Bog od nas očekuje.
Za ostvarnje tog poziva kojeg najprije treba u sebi prepoznati, pa napustiti svoju sigurnost, Bog mijenja nas iznutra, u mislima, stavovima, odlukama. Ne čini to nikada na onom koji se zatvori u sebe. Takav se mijenja iznutra, ali ostaje poput svijećnjaka stavljena pod posudu koji ne može nikome svijetliti. Takvome kršćanstvo gubi sav smisao i svu snagu. Sve ostaje na ljudskosti čovjeka, ali bez Boga.
Isus se na brdu Tabor preobrazio pred učenicima. U Isusu na brdu nalazimo njegovu preobraženu ljudskost koja pokazuje kako čovjek u sebi ima mogućnost preobrazbe do mjere da ta ista ljudskost može živjeti vječno. Doista, o uskrsnuću, uskrsnut će i tijela. Dakle i u toj tjelesnoj dimenziji čovjek koja je podložna smrti, postoji mogućnost realizacije vječnoga života. Preobrazba koju polako u nama čini Bog, postaje dijelom naše prirode koja nas treba upraviti k slavi uskrsnuća. Upravo to nam želi pokazati Isus svojim preobražavanjem. Sveti Beda Časni veli: “Kada se Gospodin preobražava daje nam vidjeti slavu svoga uskrnuća i našega uskrnuća. Jer kako se predstavio na Taboru pred učenicima, tako će se i predstaviti svojim odabranima na dan suda. Haljine Gospodinove predstavljaju zbor svetih, koje je bilo bezvrijendo na zemlji. Ali upravivši se na brdo, svijetlile su velikom svjetlom. Tako, ako smo sinovi Božji, ono što će se zbiti jednog dana, sada nam nije vidljivo; ali znat ćemo, kada se to dogodi kako ćemo biti Njemu slični u taj dan”1.
Bog preobražava po svojoj shemi
Drugim riječima, ljudskost može biti toliko dramatično promijenjena da ni smrt ne može zaustaviti te procese. To su procesi koji najprije moraju započeti u nama- prepoznavanjem poziva od Boga, ali njihovo dovršenje nije u našim rukama već u Božjim, jer nadilaze prirodu ljudskoga biće. O tome možda dobro govori latinska riječ koju koristimo za preobrazbu: transfiguratio. U naravi se za preobražaj koriste druge riječi kao mutatio, ili commutatio, ili transformo, koje svoje ispunjenje nalaze u prijevodu “prelazak u drugačiji oblik”. Od ovog prijevoda (transitus in aliam figuram) nastaje transfiguratio. Ova riječ u sebi nosi prefiks trans od koje nalazimo primjerice inačicu transit. Obje riječi odnose se doslovce na “prijelaz na drugu stranu”. O kakvu je prijelazu riječ?
Kada se proširi prijevod rečene riječi (transfiguratio) shvatit ćemo kako se ona odnosi na korjenitu promjenu u biću koja se prije svega tiče nutarnje promjene. Čovjek ostaje isti, ali mijenja svoje stavove. Za takvu preobrazbu u grčkom jeziku postoji riječ koja se odnosi isključivo na promjenu misli, navika, uvažavanja drugih2. Taj ljudski dio promjene temelj je naših odnosa spram bližnjih mora biti upravljen iskrenosti koja u svemu uvažava istinu. Iskrenost u odnosu prema sebi, a potom prema ljudima, stavlja nas na put preobrazbe i dovodi nas do iskrenosti spram Boga. Biti iskren u slikovitom smislu znači biti razodjeven od svega što pokriva ono u našoj ljudskosti čega se sramimo. Ovakav će stav biti početni poticaj da se mijenjamo na način da nemamo što skrivati ni pred kim. To znači da je čovjek dovoljno hrabar, da se ne boji izazova života i rizika, da se otvorio životu. Ovo je prvi čin čovjeka (iskrenost) kojim se otvorio Bogu.
Kako nas dalje Bog preobražava? Kada pogledamo u izvorni tekst na grčkom jeziku koristi se riječ metamorfoza3 za preobrazbu. Prethodni latinski izraz (transfiguratio) bogatiji je jer metamorfoza pretpostavlja svojevrsnu izvanjsku promjenu, dok transfiguratio podrazumjeva “prijelazak u jedno novo stanje, novu formu, novo obličje”. U tom smislu, preobrazbom život biva upravljen Bogu, a zapravo sam Bog preobražava čovjeka na jedan poseban način. Puno puta čujemo i govorimo kako za svakoga Bog ima neki plan. Što bi to značilo? Bog svoj plan za čovjeka ne realizira hirovito, već na jedan uređen način ugađa osobnost čovjeka prema svojoj skici, nacrtu, planu ili shemi. Svaka shema zapravo donosi temeljne odrednice nečega što je primjenjivo na mnoštvo stvari. Tako i Bog ima svoju shemu po kojoj preobražava čovjeka, a shema se zove Sin Božji, Isus Krist!
Ovakav proces preobrazbe u grčkom jeziku nazvali bismo metashematizado[4], koju bismo preveli kao promjena obličja po obrascu ili preodijevajne u kog drugog. Ona znači promijeniti nešto u sebi, dobiti jednu dodatnu kvalitetu u sebi. Čini mi se kako ovaj izraz (meta-shematizado) daje jasniju sliku o preobrazbi o kojoj pričamo. Izlaskom iz svoje sigurnosti, Bog nas mijenja u novi životni oblik, unosi u nas nove stavove, novo držanje. Bog to radi po svojoj skici, shemi[5]. Riječ je o tome da nas Bog polako iznutra mijenja na sliku (skicu, shemu) svoga Sina. Suobličuje nas Isusu malo po malo; najprije u stavovima i promišljanjima, a onda i u djelovanju. Sve s ciljem da za svakoga od nas u konačnici može kliknuti: “Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina!” Kada se u meni realizira ta preobrazba po shemi ljudskosti Isusa Krista, postajem dijete Božje kojeg će nebeski Otac o uskrsnuću prepoznati kao svoje dijete! Tako, naš poziv uvijek počinje prepoznavanjem Očeva glasa u sebi, glasa koji govori riječima i životom Isusa Krista, Sina Božjega, a završava se prepoznavanjem mene kao svoga djeteta od strane Boga.
Sve počinje kao u Abrahamu: molitvom, promišljanjem, istraživanjem u sebi i razmatranjem nečega što nas silno privlači, a nastavlja se isključivo izlaskom iz svoje sigurnosti, prihvaćanjem rizika ulaska u nove odnose s ljudima pri čemu će nas Bog mijenjati često po potrebama drugih i presložiti će sve prioritete u nama tako da će nam na prvom mjestu biti Bog kojeg ćemo prepoznavati, ne više samo u sebi, već u drugima, u svijetu izvan nas. Mijenjat će svu našu ljubav, svo naše biće kako bismo se pritjelovili Sinu Božjem, postali dijelom njegova Mistična Tijela, u konačnici, kako bismo uskrsnuli na život vječni.
Mijenjat će nas kako bismo u mnoštvu misli izdvojili onu koja Boga i Božje zapovijedi stavlja na prvo mjesto, kao prioritet, kao nešto najvažnije za moj život. Te zapovijedi će oblikovati ljubav u nama tako da ljubimo Boga više od svega na svijetu, bližnjega kao sebe samoga, ali i neprijatelja. Doista, takva će nas ljubav voditi kroz rizike ovoga života, bit će često ranjena, ali će nas dovesti u konačnici do vječnosti, do Oca. Dovest će nas do čestog umiranja u sadašenjm životu, ali uvijek do vječnog života, jer ljubav umrijeti ne može. Bog je Ljubav.
Bilješke:
[4] μετα-σχηματίζω 1) ak. dati novi oblik ili novo držanje, preoblikovati. 2) med., perf. έσχημάτισμαι, a) pokazivati se, graditi se., s inf. ili ώς ί part. b) oblik dobiti, oblikovati se
[5] σχήμα, τό, jon. demin. σχημάτιον, τό, σχηματισμός, ό, držanje, os. α) držanje tijela, vladanje, σχημάτιον plesna figura, σχηματισμός pretvaranje, b) vanjština, oblik, lik, stas, nošnja, c) svojstvo, položaj, stanje, stajalište
- Sveti Beda Časni, u Catena Aurea ↩︎
- έτεροιόομαι, jon. pas. promijeniti se; primiti drugi oblik; έτεροδοξέω biti drugoga mišljenja evf) έτεροδοξία, ή, drukčije mišljenje evg); έτεροιόομαι, jon. pas. promijeniti se; primiti drugi oblik evh); έτεροϊος 3. različit, drukčiji, osobit evi); έτεροιότης, ητος, ή, raznovrsnost evj) έτεροίωσις, ή, promjena ↩︎
- μετα-μορφόω, ροζ. preobraziti msx) μεταμόρφωσις, εως, ή, ροζ. preobraženje u drugi oblik ↩︎