Preobraženje na Taboru

DRUGA NEDJELJA KORIZME: Lk 9,28b-36

Na brdu Tabor

Isus odvodi na uzvišeno mjesto, brdo Tabor[1] trojicu učenika. Izlazi iz itinerarija svakodnevnih putova na posebno mjesto, uzvišenje, kao da ih priprema za nešto posebno, za nešto uzvišeno. Cijeli događaj zbiva se, prema Luki, oko 8 dana nakon Isusova djelovanja i propovijedanja. Šest je dana Bog stvarao svijet, sedmi je odredio za molitvu i počinak, pa osmi dan djeluje kao novi početak. Tako i ovaj događaj jednog novog početka u povijesti. Isus sa sobom vodi Petra, Ivana i Jakova, one iste učenike koji su vidjeli oživljavanje kći Jairove, ali istu trojicu koju je sa sobom poveo u Getsemani u predvečer svoje muke. Sva su trojica na brdu zaspali upravo onako kako su zaspali u Getsemanskom vrtu dok se Isus molio. Probudivši se vidjeli su Iliju i Mojsija kako razgovaraju s Isusom u oblaku. Oblak je u Starom Zavjetu uvijek bio znak Božje prisutnosi. Stoga je ovo jedno bogojavljanje, očitovanje Boga po Isusu. Istovremeno, Isus učenike želi unaprijed pripraviti na ono što mu se sprema, stoga je ovo ujedno i najava Isusove muke, kao i slika života u nebu- jednog potpuno preobraženog života u zajedništvu s Bogom, u božjoj prisutnosti.

Isusov izlazak

Luka otkriva i temu razogova Isusa sa Ilijom i Mojsijom. Bilo je riječi o Isusovu izlasku. Riječ (hetzodon[2]) koju koristi Luka za izlazak, ima jedan dramatičan prizvuk: nije samo riječ o nekom izlaženju iz prostora, već o nečem svečanom što će puno toga promijeniti, kao svečanom odlasku u vojni pohod zbog kojeg će vojnik izbivati. Istovremeno označava i svršetak jedne drame ili dodatak jednoj žalosnoj igri. Sve govori o Isusovoj muci i križu, njegovoj smrti, ali u dodatku i o njegovom uskrsnuću. Razgovo najavljuje izlazak s ovoga svijeta po smrti, te jedan nov svečani početak uskrsnućem. Istovremeno podsjeća i na izlazak Izraela iz Egipta kada se Bog pokazao kao osloboditelj. I kao što je Izrael izišao iz svoje egipatske grobnice, tako će i Prvorođenac novog Izraela izići iz svoga groba uskrsnućem. Bjelina Isusovih haljina (leukos[3]) podsjeća na anđela koji je dočekao prve svjedoke uskrsnuća u grobu. I on je bio odjeven u bijele, svijetle, sjajne haljine.

Ovaj izlazak podsjeća nas kako je Gospodin izišao iz ovoga svijeta, ali je za to najprije izišao iz svoga ljudskog života. Taj izlazak iz ovoga života zapravo je začetak one preobrazbe koja će nam omogućiti trajan život u božjoj prisutnosti. Izlazak iz svoga života zapravo je preduvjet dijaloga s Bogom. Možemo kazati kako se na Taboru vidio pralik dijaloga čovjeka i Boga. Na Taboru je razgovaralo u oblaku ljudsko i božansko.

Preobrazba Isusova pokazuje kako se i mi za taj trajan dijalog s Bogom trebamo promijeniti. Preozbazi prethodi izlazak iz svoga života, a za taj izlazak potrebno je otvoriti svoju nutrinu, otvoriti dušu Bogu u potpunoj iskrenosti. Kada je Abraham žrtvovao Jahvi, rasijecao je žrtve i otvarao im utrobu. To rasijecanje u žrtvovanju slika je otvaranja vlastite utrobe, nutrine, onoga koji žrtvuje. Želio je rasijecanjem nutrine žrtve pokazati kako ništa pred Bogom ne krije, kako je do kraja iskren u svojoj raskajanosti ili namjeri.

Preobrazbi prethodi izlazak iz sebe

Ovo otvaranje nutrine Bogu, slika izlaska iz svoga bića po potpunoj otvorenosti, iskrenosti, znak je kako čovjek nema što kriti pred Bogom. Istovremeno je poziv Bogu da mijenja čovjekovu nutrinu; da je preobražava. Otvaranje svoje nutrine Bogu pretpostavlja svojevrsnu smrt, jer onaj koji sebe rasiječe na duhovan način umire, podnosi, trpi od svoje rasječenosti. Sve ovo podsjeća na duhovnu smrt koja nije ništa drugo nego izlazak iz sadašnjeg načina života, izlazak iz svojih životnih stanja koja nas priječe da živimo u Božjoj prisutnosti, da vodimo nutarni dijalog s Bogom. Tako preobrazba nutrine predstavlja jedan predokus konačne preobrazbe, jedan korak ka uskrsnuću. Onaj koji izađe iz svojih oholosti, taština, egoizma, licemjerstva, sebičnosti, požuda, zasigurno najprije trpi u tom rasjecanju samoga sebe. Otvarajući svoju nutrinu Bogu, dopušta milost, Božjoj ljubavi da ga mijenja, kako bi prešao u drugačiji život.

Kada rasijecamo svoju nutrinu otvarajući je nekome u potpunoj iskrenosti, pokazujemo kako je ljubav u nama spremna na sve. Upravo takva ljubav spremna je najprije pretrpjeti jednu preobrazbu same sebe radi drugoga. Takva je ljubav spreman pretrpjeti djelovanje nečijeg života, nečije ljubavi na sebi. To se događa i sa Božjom ljubavi u onom koji Bogu otvori svoju nutrinu. Ta ljubav Boga, a nije to ništa doli ljubav Raspetoga na križu, preobražava onu ljubav koja je otvorila sebe, izašla iz sebe. Naime, u iskrenoj otvorenosti Bogu, naša ljubav doista na neki način izlazi iz nas, ali se ne gubi, već prolazi kroz Krista i biva preobražena njegovim životom, ljubavlju Boga. Sjetite se Isusovih riječi: „⁹ Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ Tko prođe kroz Vrata, kroz Isusa, kroz sakramentalnu milost, kroz ljubav Boga, spasit će se. Preobražavati će svoj život ljubavlju Raspetoga i pripravljati će ga za konačnu preobrazbu o uskrsnuću mrtvih.

Žrtvom na križu Krist je izišao iz zemaljskog života i prešao u novi život uskrsloga. Smrt je na križu pobijedio ljubavlju: žrtvom koju je napravio radi nas. Žrtvom kojom je otvorio nutrinu Boga, rasjekao je kako bismo mi toj nutrini, koja je čista milosrdna ljubav, mogli imati pristup. Križ jest neugodnost koju trpimo iz ljubavi prema nekome. Na križu ljubav kao i sve drugo prestaje biti idolom i postaje nešto što otkriva pravo lice Boga. To je izmučeno lice na kojem je gotovo nemoguće prepoznati ikakvu ljepotu izvanka. Uskrsnućem se to lice preobrazilo. Preobrazila ga je ljubav zbog koje je Isus pošao na križ: ljubav Boga koji je svoga Sina uskrisio od mrtvih.

Ona ljubav koja je spreman izići iz sebe i izgubiti se zbog potreba drugih, koja je sebe spremna izgubiti radi drugoga, jest ljubav koja prolazi kroz Vrata- Krista i koju se iznutra mijenja i čeka trenutak u kojem će prijeći smrt. Kada čovjek iz ljubavi radi takvu žrtvu kojom sebe na neki način gubi, radi to zbog nekog dobra kojeg želi za onog kojeg voli. Ljubav se tada pokazuje u najizvrsnijem obliku kao nešto što se u svemu opire zlo, i preobražava dušu čovjeka kapacitirajući ga da lakše prepoznaje dobro i zlo oko sebe. Ovo mu olakšava podnošenje trenutnih muka, ali ga osposobljava da lakše pronalazi putove dobra kroz svoj život. Život koji se tako u ljubavi otvori Bogu, biva preobražen da svijetli, sjaji u ovom svijetu poput Isusovih haljina.Tako Benedikt XVI kaže kako preobraženje postaje “anticipacija svjetla koje nam pomaže razmišljati o muci Isusa Krista očima vjere. Isusova muka zapravo je jedna velika patnja, ali je također “blagoslovljena patnja” jer u svojoj jezgri krije otajstvo vrhunaravne ljubavi Božje. To je konačni izlazak koji nam otvara vrata prema slobodi i novosti Uskrsa, prema spasenju od zla.”[4]

[1] Gora Tabor (na hebrejskom: {הר תבור} har Tabor, grčkom: Όρος Θαβώρ, horos Thabor). Nalazi se u Izraelu, u donjoj Galileji, 9 km jugoistočno od Nazareta, u istočnom dijelu Izraelske doline, 18 km zapadno od Galilejskog mora. Visoka je 588 m. Etimologija imena Tabor potječe od riječi Taboureau što znači središnja kupola prostora, a pošto je sasvim odvojena od lanca planina i zaobljena od podnožja do vrha, tako je dobila i ime.

[2] ἔξοδον: ζξ-οδος, ή, 1) izlazak, odlazak, polazak (vojske); vrata, ušće (o rijeci); izbivanje; άσφαλεϊ ξύν έξ. s neznatnom pratnjom; έ. ποιεϊσθαι vojnu poduzimati. 2) svršetak drame, konac. 3) vojni pohod; svečani polazak (vojske) cri) έξόδιον, τό, svršetak drame, dodatak žalosnoj igri

[3] loe) λευκό-πωλος 2. ν. λεύκιππος λευκός 3. 1) svijetao, sjajan; bistar, ΰδωρ. lof) 2) bijel. 3) koji ili što sreću nosi, λ. ήμερα log) sretan dan

[4] Benedikt XVI, Propovijed, 04-03-2012