U ime Oca Sina i Duha Svetoa
Kada se krstimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, obično to činimo po naravi stvari ne razmišljajući o tim riječima previše. Te riječi izražavaju ono što Bog jest: jedan Bog i tri Božanske Osobe. To je svojevrsni maksimum govora o Bogu, jer o Bogu možemo uvijek kazati ono što Bog nije, ali kazati što Bog jest- to je problem. Doista, nedostaje riječi kada se priča o Bogu jer, Bog je otajstvo, a otajstvo se nikada ne otkriva do kraja: dijelom se otkriva, ali se većma skriva i ostaje skriveno. Ipak, čovjek stvoren na sliku i priliku Boga ima mogućnost da na neki način Boga otkriva i obraća mu se, ljudski, onako kako čovjek to može.
Prvi stihovi Svetoga Pisma koji opisuju stvaranje čovjeka upućuju na to kako Bog nije tamo neki usamljeni lik, već netko u kome postoji živa nutarnja komunikacija: „Načinimo čovjek na svoju sliku, sebi slična (…)1“ (Post 1,26). Sama množina (načinimo- Na’ase- נַעֲשֶׂה) u hebrejskom rječniku rijetko je korištena, pa se u prvom redu njome izražava posebno dostojanstvo trenutka. I dok rabini (poput Rashija) tu množinu tumače kao obraćanje korovima anđela, kršćanska teologija to shvaća kao prvi nagovještaj Trojstva kroz unutarnji dijalog Boga u sebi. Dijalog između Oca i Sina po Duhu Svetom. Dijalog triju Božanskih Osoba.
Slika (celem– צֶלֶם) dolazi od korijena koji znači “urezati” ili “izrezati”. U drevnom Bliskom istoku, kraljevi su postavljali svoje kipove (celem) u udaljene provincije kako bi označili svoju prisutnost i vlast. Čovjek je, dakle, živi Božji kip na Zemlji – on predstavlja Boga na ovome svijetu. Dolazi od glagola koji znači “izrezati” ili “urezati”. Često se koristila za trodimenzionalne objekte, poput kipova. U drevnom Bliskom istoku (Egipat, Mezopotamija), carevi i kraljevi podizali su svoje velike kipove (celem) na granicama i u udaljenim provincijama svog carstva. Ti kipovi su poručivali narodu: “Iako car nije fizički ovdje, preko ovog kipa prisutna je njegova vlast i zakon.” Kada Biblija kaže da je čovjek stvoren kao Božji celem, ona poručuje da je čovjek vidljivi namjesnik nevidljivog Boga na Zemlji.
Prilika (dmut- דְּמוּת) dolazi od glagola dama, što znači “biti sličan”, “nalikovati” ili “usporediti”. Ova riječ ublažava pojam celem kako se ne bi pomislilo da je čovjek doslovna, fizička kopija Boga. Ona označava duhovnu, moralnu i intelektualnu sličnost (sposobnost govora, savjesti i ljubavi). Ova se riječ koristila kako bi se opisala sličnost koja nije identična originalu. Autori Knjige Postanka dodali su riječ dmut (“prilika/sličnost”) odmah uz celem (“slika”) iz vrlo važnog razloga: da spriječe idolopoklonstvo. Da stoji samo riječ celem, netko bi mogao pomisliti da Bog ima fizičko tijelo i da je čovjek Njegova doslovna, materijalna kopija. Riječ dmut naglašava da je čovjek sličan Bogu, ali u duhovnom, moralnom i intelektualnom smislu (posjeduje razum, kreativnost, slobodnu volju i sposobnost za odnose). Čovjek nalikuje Bogu, ali nije Bog. No, kako nalikuje Bogu, može ga komunicirati. Mi ćemo pokušati ovo mogućnost komunikacije Trojstva približiti preko tri pojma: osobnost, ljubav, objavljivanje- otkrivanje.
Osobnost
O čovjeku govorimo uvijek kroz pojam osobnosti. Kako je sličan Bogu, tako i o Bogu možemo govoriti kroz taj pojam. Uostalo govorimo o tri Božnaske Osobe. Osobnost podrazumijeva da netko ima razum, volju, emocije, slobodu, … Osim toga, podrazumijeva i posebnu sposobnost komuniciranja sebe drugome. Riječ osoba oblikovana je najprije na grčkom jezinom prostoru i dolazi od riječi prosopon2. Označavala je masku koju je glumac nosio u grčkim kazališnim predstavama. U doslovnom prijevodu prosopon znači “okrenut prema očima” ili “ono što stoji nasuprot nečijem pogledu” i mogla je označavati lice– ono što prvo vidiš na čovjeku, kasnije masku koju je glumac stavljao na lice preko koje se prepoznavao lik kojeg je interpretirao. Prosopon- maska, publici je odmah otkrivala ulogu koju glumac igra (npr. kralj, sluga, tragični junak). Iz tog kazališnog konteksta, riječ je počela označavati nečiju društvenu ulogu ili pravni status3.
Od grčkog prosopona razvila se i latinska riječ za osobu: persona. Kako su grčke maske rađene da se prepozna lice lika, tako su na njima rađeni i otvori za pojačavanje zvuka, pa se naziv persona- osoba povezuje sa korijenom per (kroz) i sonans (zvučati). Mogli bismo doslovno prevesti kao “glasno zvučati” ili “odjekivati”. Maska je, dakle, bila ono kroz što zvuk odjekuje (per-sonat).
Pogled, Ljubav i govor
Osobnost tako poručuje kako osoba ima lice i glas, kako smo okrenuti jedno drugima i tražimo pogled očiju. Upravo tako i židovska tradicija, govoreći o Bogu traži njegovo lice, želi čuti njegov glas. Želi ga komunicirati licem4 i glasom5. Cijelim svojim bićem.
Bog tako želi komunicirati i čovjeka, pa tu komunikaciju najprije oslikavamo poglegom. U tom pogledu, Otac je onaj koji nas gleda stalno, kome smo stalno pred očima. Sin je pogled kojim Otac gleda na nas, a Duh Sveti je pogled kojeg dijele Otac i Sin u želji da taj pogled dopre do čovjeka. Taj pogled je pogled ljubavi, a oči zaljubljenih uvijek traže da vide jedno drugoga. Tako i Bog stalno traži da vidi nas, a i onaj koji Boga voli neprestance traži njegov pogled na sebi. To je pogled koji se osjeća- pogled kojeg dijele Otac i Sin, pogled Duha Svetoga. Pogled i oči ne možete odvojiti jedno od drugoga. Baš kao ni perspektivu gledanja. I oči i pogled i perspektiva- jedno su.
Pogled ljubavi na čovjeka govori o naravi Boga. Bog je Ljubav, kaže sveti Ivan. Ta ljubav nije tek neki od Božjih atributa, već je njegova priroda- On jest Ljubav. Onaj koji voli jest Otac, Onaj koji je voljen jest Sin, a Ljubav kojom se ljube je savršena, uosobljena Ljubav- Duh Sveti. To je toliko intezivna ljubav da se ne može drugačije iskazivati nego sobom samim.
Konačno, svaka ljubav u sebi nosi silnu potrebu da sebe iskomunicira. Tako i Bog sebe komunicira najprije u sebi. Ipak, ta ljubav ne bi bila ljubav kada bi se zadržala samo za sebe. Ljubav ima potrebu da se iskomunicira drugome, izvan sebe. Stoga se Bog i objavljuje čovjeku. Objavljuje mu se kao Otac- onaj koji ljubi, kao Sin- onaj koji je ljubljen, kao Duh Sveti- onaj koji je čista Ljubav Oca i Sina. Ljubav traži da poistovjeti one koji se vole. Doista, tako su i Otac i Sin i njihova Ljubav- Duh Sveti- jedno.
Ljubav traži da se izreče. Doista, svu svoju ljubav izriče Otac u svojoj Riječi- Sinu, Riječi koja se utjelovila i koju možemo razumjeti po ljudskosti. Ono što po Sinu izriče, jest velika ljubav Boga- Duh Sveti, koji ljubav Oca i Sina prenosi nama, iznosi je iz Boga bez da Bog išta izgubi od toga. Prenosi je i prenosi Riječ, prenosi život Sina u nas, prenosi sve što nam je Sin dao razumjeti o sebi, o Bogu, kako bismo i sami po svojim postupanjima postali njegova djeca, sinovi Božji. Istovremeno, Duh Sveti interpretira i naš govor Sinu koji nas zagovara pred Ocem, koji nas brani kao svoje, kao dio svoje nebeske obitelji, obitelji djece božje. Tako, Otac je onaj koji govori, Sin je izgovorena Riječ, a Duh Sveti prevoditelj tog govora ljubavi. Onaj koji govori i njegova Riječ su neodvojiti jedno od drugoga, baš kao i smisao toga govora. Jedno su.
Za shvatiti priču o Trojstvu možemo se vratiti na priču o maski iz kazališta. Ono što je bitno za razumjeti jest da onaj koji je ispod maske, maska i glas nisu razdvojeni. Lako bi nas odvelo na krivi put. Otac koji govori čovjeku po Sinu- Riječi Božjoj su jedno. Otac i Riječ- Sin istovjetni su, baš kao i Duh Sveti koji opisuje njihov odnos. Odnos nerazdvojiv u sebi. Odnos, koji se kao i svaka ljubav ovom čovjeku nedostatnom da shvati život i Boga u punini, objavljuje na različite načine u mjeri u kojoj čovjek može dohvatiti tu Ljubav. U konačnici, u punini se objavljuje u Sinu. A Otac i Sin i Duh Sveti- jedno su.
Bilješke:
- Hebr.: וַיֹּאמֶר אֱלֹהִים נַעֲשֶׂה אָדָם בְּצַלְמֵנוּ כִּדְמוּתֵנוּ; Va-jomer Elohim: na’ase Adam be-calmenu ki-dmutenu… ↩︎
- Grč.; πρόσωπον, složenica je od pros (πρός), koja označava ono što je ispred i ops (ὤψ), što je imenica izvedena iz indoeuropskog korijena *okʷ- (gledati, vidjeti), od kojeg potječe i grčki glagol orao (vidjeti), a označava oko, pogled, lice, vid. Mogli bismo je doslovno prevesti kao „ono što se nalazi ispred očiju ili lica“. ↩︎
- Heretik Sablije (3. stoljeće) iskoristio je upravo riječ prosopon u njezinom kazališnom smislu. On je tvrdio da je Bog jedna samostalna bit koja se ljudima pokazuje u tri različite “maske” ili uloge (prosopa): u Starom zavjetu kao Otac, u Novom zavjetu kao Sin, a nakon Pedesetnice kao Duh Sveti. Crkva je ovo učenje odbacila jer je ono značilo da Otac, Sin i Duh Sveti nisu stvarni, vječni i međusobno različiti, nego samo prividne uloge jednog te istog Boga. Spojili su pojam prosopon s pojmom hipostaza (ὑπόστασις – što znači stvarni, konkretni bitak, opstojnost). Time je prosopon prestao biti “maska” i postao označavati stvarnu, konkretnu osobu: U Trojstvu postoje tri prosopona (tri Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti), ali oni dijele jednu te istu ousiu (jednu božansku bit/narav). Oni nisu maske, nego tri stvarna načina vječnog postojanja u ljubavi. ↩︎
- Ps 27,8:Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.;
Ps 119,58: Svim srcem lice tvoje ganuti hoću: smiluj mi se po svom obećanju;
Ps 119,170: Svim srcem lice tvoje ganuti hoću: smiluj mi se po svom obećanju;
Ps 141,2: Nek’ mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek’ bude k’o prinos večernji! ↩︎ - Ps 119, 9-11: Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje; U srce pohranih riječ tvoju da protiv tebe ne sagriješim;
Ps 119,103: Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim;
Ps 119,139: Vapaj moj, Jahve, nek’ do tebe dopre, po svojoj me riječi prosvijetli;
Ps 119,160: Nek’ mi pjeva jezik o riječi tvojoj, jer zapovijedi su tvoje sve pravedne. ↩︎