Narav
Svetkovina Presvetog Trojstva unosi nas u najdublje otajstvo vjere, temelj našega vjerovanja. Kada bismo trebali opisati svoju vjeru, vjerovatno bismo govorili kako vjerujemo i najvjerojatnije bismo se oslonili na vjeru u Sina Božjeg Isusa Krista. Govoriti o Sinu Bogu, neizostavno povlači pitanje i o Ocu, o njihovu odnosu…? Kakav je to zapravo Bog u kojeg vjerujemo?
Kada se krstimo, činimo to u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Govorimo o tri osobe, ali ne o tri boga, već o jednom Bogu. Te tri osobe imaju jednu te istu narav. Pokušajmo malo razlučiti narav od osobe. Narav odgovara na pitajne „što“, a osoba na pitanje „tko“. Narav u Trojstvu je jedna- božanska, ali osobe koje se očituju kao Bog su tri osobe potpuno identične, jer imaju poputno identičnu narav. Kako shvatiti narav? Poslužit ćemo se vodom za shvatiti priču o naravi. Voda je biće koja se u svojoj tvorivosti javlja u različitim oblicima: vodenom, tekućem, plinovitom. No, narav vode, ono što je voda u sebi, jest kemijski spoj H2O. Ta se narav izražava u različitim kemijskim spojevima koje zapravo možemo shvatiti kao odnose. U odnosu na vanjske utjecaje, H2O jednom vidimo kao vodu, drugi put kao paru, treći kao kristal ili led. Ipak, svaki od tih oblika nastaje iz odnosa H2O sa nečim izvana. Taj odnos, čini da se i narav vode (H2O) očituje različito naizvan. Za razumijevanje naravi ili prirode vode ključan je dakle odnos.
Kada se govori o Bogu, onda prava stvar koju treba naglasiti jest da je Bog jedan racionalni odnos u sebi koji je samodostatan, kojemu ništa izvana nije potrebno da bi postojao. Bog je temeljni odnos života, odnos koji postoji sam po sebi. Taj odnos je Ljubav- Bog je ljubav.
Osobe
Ljubav je takva da sebe želi komunicirati. Stoga, kada bi Bog bio osamljen u sebi, ne bi ga mogli nazvati ljubavlju, jer ljubav koja komunicira sebe samom sebi, istoznačnica je sebeljublju, a Bog to nije. Za komuniciranje u ljubavi potreban je netko- osoba, s kim možeš voditi dijalog i netko tko te može razumjeti. Za primiti takvu savršenu ljubav Oca potreban je netko identičan Ocu. Stoga govorimo kako su Otac i Sin jedno, kako među njima postoji dijalog ljubavi, a taj dijalog odgovara naravi Boga, to je jedan uosobljeni dijalog- Duh Sveti. Ova identičnost Oca i Sina može se razumjeti preko roditeljstva u čvojeka. Rekli smo kako nije svak u stanju primiti ljubav i razumjeti je. Tako ponekad dijete ne razumije ljubav roditelja i nerijetko je shvaća krivo ili kao kaznu. U Oca i Sina ne postoji takvo što.
Za primiti savršenu ljubav Oca, mora postojati osoba koja je jednaka davatelju ljubavi, i to je Sin Božji- Isus Krist. Tako sada imamo dvije osobe koji su potpuno jednaki- Otac i Sin, isti su Bog, jedan su Bog. Kazali smo kako se ljubav prenosi bićem u biće. To znači da ljubav u sebi prenosi sve odlike nekog bića, a u kojoj mjeri će se to odraziti na primatelja, ovisi o samom primatelju. Pa ako je primatelj isti kao i darivatelj, onda se ljubav potpuno preliskava s bića u biće, pa su i darovatelj i primatelj isti- potpuno su jednaki. Takav je slučaj s Bogom kod kojeg su i Otac i Sin jednaki, a Ljubav koja se prenosi iz jednog u drugog, prenosi svu osobnost Boga, pa tu ljubav nazivamo trećom božanskom osobom- Duhom Svetim; osobom koja je potpuno jednaka Ocu i Sinu!
Čovjek
Sveto Pismo u Starom Zavjetu navodi kako bi čovjek koji bi gledao Boga u lice morao umrijeti. Umro bi od silne ljubavi koju čovjek ne može primiti. Umro bi od neostvarenosti, u nemogućnosti uzvrata na takvu ljubav. Što je s čovjekom? Bog ga je stvorio takva da ga je prije istočnoga grijeha mogao uredno komunicirati. Čovjek po komunikaciji s Bogom nije umirao, jer nije stvoren za smrt. Kako shvatiti čovjeka unutar tog božanskog dijaloga?
Sva živa bića prepoznaju se po svojem djelovanju. S jedne strane, djelovanje nekog bića naizvan otkirva njegovu narav. S druge strane, samo djelovanje razumije se po gibanju. Gibanje po kojem prepoznajemo djelovanje i narav jest vanjsko, ali postoji i jedno drugačije gibanje unutar živih bića i ono je ključno za oblikovanje naravi: to je unutarnje gibanje u biću. To unutarnje gibanje (ili inmanentno gibanje) nalazi se usađeno u svako biće i što je ono savršenije, to su i narav i biće savršeniji. O čemu je zapravo riječ?
Riječ je nutarnjim aktivnostima bića, ono što prepoznajemo kao razmišljanje, instinkt, volju,… U odnosu na sva druga bića, čovjek posjeduje najveći stupanj te nutarnje aktivnosti i po tome je sličan Bogu i posve različit od svih ostalih bića. Nijedno drugo život biće na zemlji ne može shvaćati stvari kao čovjek, niti ih činiti, stvarati. Čovjek ima stvaralački um koji može stvarati na jedan nematerijalan način, duhovan, u idejama. Taj stvaralački um čovjeka, u njemu samome može sve ideje stavljati u različite odnose, može stvarati sudove. U konačnici, temeljem svojega razmišljanja može konstruirati materijalni svijet.
Odnosi
Odnosi koje u sebi stvori ne moraju nužno biti ispravni. Stavljanje ideja u različite odnose dovode čovjeka do prosuđivanja koje ga dovodi do izbora, do donošenja odluka. Ovaj izbor u volji čovjeka pokazuje zapravo kakav je iznutra i ovisi puno o tome što u sebi čovjek voli, ljubi, želi. Kada čovjek prepoznaje ispravne odnose u sebi, i odabire ih, možemo kazati kako ljubi istinu. Tada će biti kreativan na ispravan, stvaralčki način. No, ljubi li ono što je neispravno, rušilački će djelovati na odnose i na svijet. Tada ne ljubi istinu, ljubi ono što nije ispravno, ljubi laž.
Istina se nalazi u realnom svijetu, ali se odnosi postavljaju u čovjeku spram tog realnog stanja stvari. Istina se ne stvara, ona postoji u svijetu, a čovjek je mora shvatiti. I mora je shvatiti najprije u sebi i u sebi treba sve postaviti u ispravan odnos, u sklad s vanjskim svijetom. Ispravni odnosi se shvaćaju u nama. Tako se u nama zrcali istina koju nalazimo u svijetu. Kada ono što mislimo odgovara onome što je u svijetu, govorimo o shvaćanju istine.
Sjetimo se kako je Bog stvorio svijet u savršenom skladu, sve je stavio u ispravne odnose kako bi svijet funkcionirao sam po sebi, autonomno. Živeći ispravno, u skladu sa svijetom, živeći stvaralački, ne rušilački, poštujući istniu, čovjek na neki način po stvorenom svijetu može dohvatiti Boga. Ipak, samo djelomično i skriveno. Dohvatit će ga u sebi po onom što vidi u svijetu. I dohvatit će ga samo onaj koji ljubi istinu. Ključne riječi za dohvaćanje Boga su ljubav i istina! Ljubiti istinu– to je početna točka odnosa s Bogom.
No nije dovoljna. Stoga se Bog utjelovio. Svoga Sina je poslao da nam bude Put, Istina i Život, da nas nauči ljubiti istinu u svijetu. No ni to nije dovoljno. Sin je uskrsnuo i uzašao na nebo, kako bi Bog na raspolaganje svakome stavio svoga Duha po kojem nam daje dublje razumjeti i ljubiti istinu i Boga po njoj. Bog je svoju Mudrost, Riječ po kojoj je sve stvorio utjelovio, kako bi po Isusu- Riječi kasnije stvarao jedan nutarnji dijalog s čovjekom u duhu. Onu Božju intimu, onaj intimni dijalog ljubavi Oca i Sina, sada Bog polako prenosi u čovjeka u mjeri u kojoj čovjek ljubi Istinu, Riječ Božju- Isusa Krista.
Nutranji život
Postoji analogija u inmanenciji Boga i čovjeka: i Bog i čovjek misle, i ideje, misli, koje su različite od samoga Boga i čovjeka nalaze se u njima. No, postoji i bitna razlika. Za izreći stvari, čovjeku je potrebno mnoštvo misli koje mora povezati u odnose. U Boga, u jednoj je riječi izrečeno sve. Samo jedna jedina Riječ u Bogu izriče sav svijet, svu Božju nutrinu, a to je Riječ Božja. Božju nutrinu upoznali smo po Isusu Kristu i po njemu imamo pristup Bogu. Daruje nam svoga Duha, da taj nutarnji dijalog ljubavi Boga prepoznajemo u sebi i unosimo ga u svijet svojim djelovanjem. Po djelovanju se prepoznaje narav našega bića, pa čovjek vođen Duhom Božjim, biva viđen kao sin Božji, dijete Božje, onaj koji u sebi nosi pečat Trojstva, svu Božju ljubav koju kao čovjek može nositi.