PRVA PRIČEST_2025
Priča o Čovjeku
Isusov život nije samo priča koja inspirira, već primjer kojeg trebamo imitirati životom. Svaki put kada pričamo o Isusu Kristu postoji nešto više od puka sjećanja na jedan život. Postoji nekakva nutarnja snaga koja po primjeru Isusa Krista ljude potiče živjeti potpuno drugačije. Kada bi sve ovo bilo samo jedno sjećanje, onda bi naša vjera prestala biti vjera i pretvorila bi se u neki humanitarni rad ili bismo postali jedna sekta koja na smiješan način komemorira nečiji život. Isus, ustanovljujući sakrament svete Euharistije nije htio ostati samo jedno sjećanje, već je htio da ljudi nastave živjeti poput njega. Štoviše, htio je svoj život pretvoriti u naš i naš u svoj. Htio je sve svoje priče o sebi nastaviti preko nas ostavljajući nam prostor za suživot s Njim, jer On je Emanuel- Bog s nama- Bog koji živi s nama.
Kako priča o nekome može utjecati na sadašnij život? Pouka o nekome može ostati po spisima i po svjedočanstvu života ljudi. U konačnici, svaka priča ostaje prazno slovo na papiru ako se iz nje ne izvuče neka pouka koja pomogne živjeti drugačije, koja pomogne promijeniti nešto u životu. Vjeronauk i vaš odgoj djece jest pouka koja osvjetljava misli vaše djece. Mijenja ih moralno ukoliko usvoje ono što im govorite.
No potrebna je energija koja će djecu pokrenuti da se ponašaju onako kako ste ih odgajali. To dobiju iz primjera vašega života. Primjer daje energiju jer primjer prenosi ljubav, dobrotu,… sve vrijednosti o kojima poučavate djecu. Ostane li odgoj na riječima, a bez primjera, ne treba se čuditi ako stvari u djeci ispadnu drugačije od očekivanog. Život se stvara i prenosi samo preko ljubavi, preko primjera ljubavi koji ostaje trajno u nečijem biću i pokreće ga da se ponaša na isti ili sličan način.
Na ovaj način, vi svoju ljudskost, humanost prenosite na svoju djecu i osvjetljavate im pute, dajete im primjer po kojem pronađu snage u sebi da postupaju ispravno. Tako, nečija prošlost može mijenjati sadašnji život. Tako se i nečiji život nastavlja u drugome.
Priča o Bogu
Kada se Bog utjelovio i postao Čovjekom, nije želio da se njegova priča završi, već da ljudi tu priču nastave živjeti s Njim. Nije htio ostati samo sjećanje, već svoj život pretvoriti u naš život. Bog želi živjeti s nama, živjeti po nama; želi da mi nastavimo njegovo djelo do svršetka svijeta i za to nas i osposobljava darujući svoj život nama. Ne samo primjer, ne samo priču, već svoj život želi pretočiti u nas i kako bismo živjeli taj život daje nam i snagu s neba. Daje nam cijeloga sebe kako bismo u sebi pronašli onu snagu, onu energiju da živimo poput Njega. Kao Krist Isus.
Jedini način da se jedan život nastavi u drugom biću jest da svoje biće prenesete u njega. Za života ne možemo sebe cijeloga na tjelesan način prenositi u drugu osobu. Dok sam živ mogu prenositi svoju egzistenciju u drugu osobu na ograničen način jer sam limitiran tijelom koje umire, bez obzira na to koliko ja želimo drugome prenijeti sebe. Kada u odgoju ne uspijemo prenijeti svoj život u drugoga, patimo od čežnje za tim. Nastaje jedna patnja kao kada jedna majka želi pomoći svojem djetetu ali nije u stanju to učiniti.
Isus nam otvara jedan drugačiji prostor za razmišljanje o prenošenju života: tek nakon smrti, tek nakon što tjelesno umine, moguće je sebe u potpunosti prenijeti u duše drugih, jer tijelo i moj vlastiti život nisu više nikakva prepreka meni samome. Isus Krist je trebao umrijeti kako bi se njegov život u potpunosti promijenio i kako bi se mogao darovati svima. Dok je bio živ, mogao je biti samo sa ljudima koji su ga okruživali. No, nakon smrti i uskrsnuća, i njegov život se u potpunosti promijenio i postao dostupan svima. Dostupan, ne samo kao priča, ne samo kao primjer, već dostupan u cijelosti. Njegov se život preobrazio do mjere da ga je mogao u sebe primiti svatko koji želi da Bog u njemu živi kao jedna mistična stvarnost. Isus ne nastavlja život kako je živio nakon utjelovljenja, već u jednom drugačijem obliku postaje prisutan među nama i dostupan da ga primi svatko.
Priča o Otajstvu
Isus je najavio da mora najprije otići k Ocu kako bi se ponovo vratio k nama. Mora najprije umrijeti i uskrsnuti kako bi ponovo nastavio živjeti po nama u svijetu. Odašiljanjem svoga Duha, Isus privlači sve u svoje novo, mistično tijelo i tim duhom sve povezuje u jedno tijelo sa sobom. To zajedništvo u duhu i tijelu vjernika sa Isusom Kristom nazivamo Potpuni Krist: Isus Krist koji je glava Crkvi, koje je Tijelo Kristovo.
Crkva se u Isusovu povratku nama javlja kao njegovo Tijelo. Tijelo po kojem dobijamo sve od Isusa: dobijamo i Tijelo i Dušu Isusa Krista, potpuno Isusovo biće. Ta se Crkva sabire od ljudi i Duhom povezuje u jedno, ali to nije jedna tvorevina koja je obično udruženje, skup, jer ona ima svoje vodstvo, smisleno vodstvo koje ide od „Glave”- Isusa Krista. Duh Sveti koji nadahnjuje sve u Crkvi, dolazi iz Glave u Tijelo kao što dah dolazi od udisaja preko usta, preko glave. Taj Duh Božjeg života daje drugačiji život onima koji se tim Duhom povezuju s Isusom. Tako Isus svo svoje biće predaje svakom čovjeku, najprije u krštenju, potom u ostalim sakramentima, a u punini, potpuno, daruje se u svetoj pričesti, po svojem Tijelu koje primamo.
To Tijelo koje primamo kao kruh, unosimo u sebe i nestaje u nama. No, to je Tijelo Mistično, proslavljeno, Božje, i to Tijelo ne da se samo absorbirati. Ono ne želi da u nama nestane kao sva druga hrana.
U svakom čovjeku koji se trudi živjeti kao Isus Krist, to Tijelo koje se prima, zapravo radi jedno malo čudo i premda pojedeno, ono samo unosi Božji život u čovjeka, a čovjeka u Božji život. To čini Krist na jedan mističnn način koji nadilazi naša razumijevanja hranjenja. Tako se u nama događa isto što i u Kristu Isusu. Utjelovljenjem su se u Isusu nedjeljivo spojile božanski i ljudski život u jedno; u pričesti se sada ljudski život nedjeljivo spaja sa božanskim. Po Crkvi tako postajemo jedno s Kristom.
Priča o svetoj Ljudskosti
Mi se dakle, preko sakramenata povezujemo sa božanskim životom po Isusu Kristu. Volio bih sada postaviti pitanje o kojem bismo kao kršćani trebali često razmišljati: nastavlja li se život Isusa Krista preko nas? Možemo postaviti pitanje i drugačije: je li naše kršćanstvo samo mrtvo slovo na papiru, je li to jedno „busanje u prsa“ bez primjera života, je li to samo ispunjavanje neke dužnosti ili tradicija koju ispunjamo samo zato jer je to običaj? Je li naše kršćanstvo jedna prazna priča bez primjera vlastita života? Ako je tako, onda sve ono što primimo od Boga, od Isusa Krista kada primamo njegovo slavno Tijelo, sve ostaje besmisleno. Ako je to tako, onda se sa nama događa isto što i sa djecom koju odgajate samo riječima, a ne dajete im vlastita primjera, pa kada djeca počnu živjeti drugačije postavljamo sebi pitanje: kako je do toga došlo kad sam djeci priuštio sve? Možda ste im priuštili puno, ali niste dali primjer.
Bez truda oko toga da živimo kršćanski ovo sve danas je sve ovo što primamo u sakramentu svete pričesti ništavno premda primamo Boga u sebe. Isus je na Posljednjoj večeri rekao svojim učenicima dok im je prao noge: „Dao sam vam primjer da i vi činite tako jedni drugima.“ Moramo jedni drugima biti najprije primjer kako se živi kršćanski, kako bi onda onaj božanski život postao kao sjeme koje će pasti u dobru zemlju i roditi primjerom života Isusa Krista. Tada se milost pretvara u snagu koju ćemo lako pronaći u sebi da živimo i dalje ispravno, ali se milost pretvara i u sjeme koje sijemo u druge po svom primjeru. Najvažnije od svega jest da se tada Isusov život nastavlja po nama u ovom svijet.
Daje vam se pričest da budete sveti, da postanete sveti- i ništa manje od toga nije vrijedno ovoga dana. Ne budite malodušni i mlaki, ne bojte se svijeta koji će vam govoriti kako se kršćanstvo ne može živjeti. Budi vrući, vreli za Isusa Krista. Neka vam srca gore za njega. Ne štedite sebe u davanju primjera jedni drugima: primjera ispravna kršćanska života po kojem Isus doista sebe očituje kao Emanuel- Bog koji živi s nama i po nama.