Smrt udovičina sina

Zatim dolazi jedna kušnja na putu vjere ove žene. „Poslije ovih događaja razbolio se sin domaćičin, i bolest se njegova jako pogoršala, tako te u njemu nije ostalo daha. Tada ona reče Iliji: Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da mi usmrtiš sina? On joj reče: Daj mi svoga sina. Tada ga uze iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Gospodinu i reče: Gospodine, Bože moj, zar zaista želiš udovicu koja me ugostila uvaliti u tugu umorivši joj sina? Zatim se tri puta pružio nad dječakom zazivajući Gospodina: Gospodine, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova! Gospodin je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje. Ilija ga uze, siđe iz gornje sobe u kuću i3dade ga njegovoj materi. I reče Ilija: Evo, tvoj sin živi! Žena mu reče: Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Božja u tvojim ustima istinita“ (1 Kr, 17-24). Žena priznaje da je Ilija čovjek Božji (ono što je rekao, ostvarilo se). On nije zaslužio njeno poštovanje laskavim riječima, nego djelima. Žena mu je dala povjerenje, a on je to povjerenje opravdao.

Udovica je bila glava kuće, muško i žensko u kući. Sin joj je bio sve. Dolaskom Ilije, problem gladi bio je riješen, ali se javio novi problem: sin se razbolio i umro. Možda je riječ o slici smrti zbog ljubavi majke koja se sigurno previše brinula za svoga sina. Toliku ljubav se ne može izdržati jer se na nju ne može odgovoriti. Čovjeku nije primjereno tako odgovarati na pretjeranu ljubav, jer čovjek ima svoje nutranje granice koje treba poštovati čak i kada je ljubav u pitanju.

Mogli bismo sada shvatiti i razmišljanje Hebreja koji su govorili kako onaj koji vidi Boga umire. Gledati u Boga značilo je zapravo biti mrtav za ovaj svijet. Bog je Ljubav, i na tu se ljubav ne može nikada odgovoriti u životu kakvog poznajemo. Ona se ne može izdržati bez umiranja. Bog je takav da svojom Ljubavlju daje život, a kada ga hrani u ovom svijetu, čini to uvijek u mjeri u kojoj čovjek može podnijeti toliku ljubav. Problem primanja takve ljubavi leži u razumijevanju, shvaćanju čovjeka: čovjek ne može shvatiti takvu i toliku ljubav, jer je ograničava samo na sebe, a Ljubav Boga daje se svakome, jer Bog želi da se svi spase. U tom smislu, čovjek, zbog svoje nesposobnosti da razumije toliku ljubav, često ne zna ni odgovoriti na nju. Može je primiti, ali ne i odgovoriti bez da pri tom ne izgubi sebe, da se ne utopi u moru takve ljubavi. Naime, to je Ljubav, a to vidimo po Sinu Božjem, koja je spremna sebe izgubiti zbog čovjeka. Kako odgovoriti na takvu ljubav, osim ako nismo sami spremni napraviti isto sa svojim životom?

Tolika ljubav prema sinu, stavila je ženu na mjesto Boga u kući. Ona je u konačnici bila poganka i zapravo nije znala za Boga, jer je ona bila umjesto njega tu. Ona je sve obavljala u ime Boga i vjerojatno sinu nije ostavljala prostora za njega samoga. Ipak, ne možemo takvu ljubav usporediti s ljubavlju Boga premda djeluju slično. Naime, kada ti Bog daje svoju ljubav, a ti pokušavaš odgovoriti na nju, najprije gubiš sebe, ali ti Bog kasnije daje puno više nego što sam sebi možeš priskrbiti. Kada čovjek obasiplje drugoga takvom ljubavlju na koju se ne može odgovoriti, onda ga obično stavlja u položaj u kojem takva ljubav iscrpljuje, crpi život iz onoga kojem se “daruje”. Kada je u pitanju odnos majka-sin, o takvoj ljubavi govorimo samo iz pozicije odnosa. Ipak, ljubav koja drugoga iscrpljuje, koja uzima nečiji život samo zato jer misli kako se daruje ljubav, zapravo se i ne može zvati ljubavlju. Majka nikada ne može dati sinu ono što će Bog dati Iliji nakon trpljenja, jer majka je na neki način vezala svojom “ljubavlju” sina. Stoga ovakva ljubav devastira, uništava osobu koja ne može odgovoriti na nju. Veže je do mjere da čovjek ne može slobodno “disati”. Postaje teretom koji je nepodnošljiv i koji se krije pod imenom ljubavi.

Iz pozicije ljudskih odnosa možemo kazati kako takva ljubav ubija. Nije rijetkost da majke- bogovi, svoju djecu obasiplju ljubavlju koja pak ne ostavlja prostora za odgovoriti na nju. Možda u takvu odnosu majka doista postaje bog, ali dijete se obično vidi kao božanstvo kojem se ugađa. Problem ovakvih odnosa leži u pretjeranom ugađanju. Naime, majka sve čini da bi djetetu bilo dobro. Ipak, dobro ima svoje granice. Kada dobro izostane, onda to obično vidimo kao neko zlo. No, nije zlo samo izostanak dobra, već i pretjerivanje u dobru. Dobro je dobro samo ukoliko ima granicu, odnosno ukoliko se daruje s mjerom; ukoliko sve dovodi u sklad koji uravnotežuje odnose; te ukoliko sve dovodi u jedinstvo, u cjelinu, odnosno ukoliko ispunja neki odnos do kraja. Ukoliko neko dobro prijeđe ove granice, preobražava se u zlo. Nije dobro sve što nama djeluje kao dobro. Moguće je da je i majka u svojim odnosom razorila sina. Bilo kako bilo, kada se u ljudskom odnosu bilo tko postavi kao bog, ili se nekoga drži božanstvom, odnos se razara, a osoba uništava nečim što djeluje kao dobro, ali to doista nije.

Sveti Toma Akvinski o ljubavi kaže (Usp. Teološka Suma…) kako se ona očituje više u razumijevanju nego u darivanju. Govori kako o ljudskoj, tako i Božjoj ljubavi. Razlika je u razumijevanju. Kada se ljubav pretvori u posesivno navezivanje osobe na sebe, onaj koji je takvom ljubavlju pritisnut ne razumije zbog čega netko postupa neprimjereno spram njega, a ni onaj koji tako postupa ne može svoje postupanje pojasniti, pa je ljubav samo izlika za takvo postupanje. Ljubav koja se ne razumije traži život drugoga za sebe. Čovjek takvom ljubavi na neki način ubija život, a Bog takvom ljubavi život koji mu se vraća nagrađuje nečim što čovjek nikada ne može dati čovjeku. Bog ga unosi u nebo, čovjek u smrt.

Istrgnuti iz naručja

Kada joj je sin umro, udovica ga ne ispušta uz naručja. Vjerojatno ga nije ispuštala od sebe ni dok je bio živ. Stoga Ilija mora istrgnuti dijete. Nekada je potrebno istrgnuti osobu iz nečijeg zagrljaja da bi bio slobodan, jer sloboda je uvjet sreće. Želite li dijete odgojiti za sreću valja ga odgajati za slobodu. Puno puta majke ili očevi preuzimaju na sebe i ono što na njih ne spada. Tada u pravilu pati netko u kući i taj koji pati zbog neprimjerena i pretjerana zalaganja za vjeru, otpadne na kraju od vjere. Nije mu potrebno ništa od Boga kada sve već dobiva od majke ili oca koji se tako ponašaju kao da su bogovi. Zapravo, zauzmu mjesto Boga i tako se i ponašaju. Želi li dijete tražiti svoj put prema sreće, treba se osloboditi, istrgnuti iz njihova stiska.

Trajna zadaća roditelja u odgoju djece jest klesati sliku Boga u njima. Pesel[1] je hebrejska riječ koja se prevodi kao klesanje nečega, zamišljanje nekoga ili nečega. Ovo klesanje Boga u nama ide po zamišljanju, razmišljanju o Bogu. Sve počinje polako čitanjem i slušanjem Riječi Božje što Erazmo Roterdamski opisuje kao “od Boga uzimati riječi o Bogu”. Roditelji bi trebali prvi donositi Boga djetetu po Riječi Božjoj koja bi trebala prethodno oblikovati njih same. Naravno, Riječ Božja je djelotvorna po sebi, ali bez ispravnoga odgoja neće se primiti u dušu djeteta. Stoga, odnos roditelja, odnoso njihov brak, prva je slika o Bogu koju dijete dobiva. Taj odnos, ljubav, zapravo dijete donosi najbliže sreći. Gledanje roditelja i njihove sreće, približava djetetu sliku glednja Boga koji je ljubav, do čega čovjeka treba dovesti ispravan život. Tako slika o Bogu u djetetu nastaje najprije po roditeljima, a problem je kada ljubav roditelja među sobom krahira, kada se uruši njihov odnos. Dijete tada gleda u lom, ne u zajedništvo; gleda u razdijeljenost, ne u jedinstvo. Tek kada je odnos roditelja u sebi dobar, može dijete primati sve ostalo što mu dolazi od njih o Bogu i može dobro razumjeti kakav je Bog. Može se u djetetu stvarati ispravna slika o Bogu. Moguće je kako je kod udovice to nestalo.

Pavao moli Gospodina da nas „istrgne iz sadašnjeg svijeta“: „3 Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista, 4 koji sam sebe dade za grijehe naše da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga kao što je volja Boga i Oca našega, 5 komu slava u vijeke vjekova! Amen.“ (Gal 1,3-5) U originalu koristi riječ heksaireo[2] koja ne znači samo istrgnuti, već i oteti, izabirati sebi, izbaviti od koga, k sebi uzdići, odvesti. Riječ je to koja se odnosi na jedno silovito izbavljenje od ovag svijeta, koje sa sobom nosi i opravdanje onoga koji se izbavlja. Ne traži Pavao samo da nas bilo kako izbavi od ovoga svijeta i potom nas ostavi na miru da radimo što je nas volja. Traži da nas istrgne iz nevolja svojom snagom i uzme u zaštitu nakon što smo hodili putovima ovoga svijeta na kojima smo nebrojeno puta naišli na zamke zla u koje smo pali, trebali se podići i krenuti novim putem- putem ispravna života. Ova riječ zapravo pretpostavlja da nas Bog izbavi od zla i stavi na jedan novi početak, na pravi put. Bog je istrgnuo svoj narod iz Egipta u bolnom procesu izlaska iz ropstva (Dj 7,43). Proces je to umiranja u pustinji od svega što je narod vezivalo uz ropstvo. Kada Isus govori: „Ako te tvoje desno oko sablažnjava, iskopaj ga“, grčki prijevod koristi isti izraz. Kada te nešto navodi na grijeh, istrgni to iz sebe i odbaci, nemaj više posla s tim.

Ilija istrgne mladića iz ruku majke i moli Boga da ga istrgne od smrti. Na udovičin očaj on se obraća Gospodinu molitvom: „Tada zavapi Gospodinu i reče: Gospodine, Bože moj, zar zaista želiš udovicu koja me ugostila uvaliti u tugu umorivši joj sina?“ U potpunom očaju, najprije se moli da nas se istrgne iz očaja, iz beznađa.

Riječ heksaireo koristi za istrgnuće utrobe iz žrtve, pa je možemo dovesti i u kontekst Isusove žrtve kojom smo spašeni. Čak i više, jer „otvaranje utrobe“ uvijek za Židova pretpostavlja dvije stvari: otvoriti svoju nutrinu ili biti suosjećajan i sažaljiv s nama; te otvoriti nutrinu majke koja nas je rodila. Isusa Bog naziva Prvorođencem, jer je prvrođeni sin (za židosvko shvaćanje stvari) otvarao utrobu majke, a time je otvarao i put u život svima koje će majka poslije njega roditi. Prvorođenac je otvarao put u novi život onima koji će doći poslije njega. Stoga je pripadao Bogu i shvaćan je kao dar od Boga. Dar života. Stoga su roditelji morali otkupiti prvorođena sina, ne samo kao zakonsku odredbu koja konmemorira izalazak iz Egipta i pomor prvorođenaca u večeri prolaska Gospodnjeg, već kao i podsjetnik da je to dar života dobiven od Boga. Isus je Prvorođenac koji je otvorio nebo. Otvorio je „utrobu neba“ za sve one koji će slijediti njegov „uski put“ u kraljevstvo nebesko. On je Put. Put u nebo.

Istovremeno, riječ heksairo je izraz kojim se opisuje izbavljenje od opasnosti, spašavanje nekoga od nečega, spašavanje od svijeta opakoga. Bog to radi pažljivo sa svakim od nas pazeći da ne povrijedi čovjeka. Želi ga istrgnuti iz ralja zla, grijeha, smrti, ali i pri tom uvažava našu slobodu. Ovo je slika onoga što će Bog kasnije činiti po milosti Duha koji se izlijevaju iz nutrine Isusovih rana, po sakramentima, po molitvama, po djelima milosrđa. Bog je u Isusu otvorio do kraja svoju nutrinu čovjeku- dao probosti svoje srce kako bi se iz njega izlila ljubav na čovjeka. Ljubav koja spašava. Po Iliji, Bog je na udovičinu ljubav odgovorio ljubavlju. Bog se očitovao po Iliji po kojem je uskrisio udovičina sina, istrgnuo ga iz smrti i vratio ga u život: „Žena mu reče: Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Božja u tvojim ustima istinita“.

[1]  פֶסֶל, u Bibliji se najčešće prevodi kao rezani lik ili idol. Dolazi od glagola pasal (hebr. פָּסַל), što znači klesati ili rezbariti. Koristi se u Drugoj Božjoj zapovijedi: “Ne pravi sebi lik rezani (pesel)…” (Izlazak 20,4), gdje se odnosi na predmete izrađene u svrhu obožavanja. Dok se pesel odnosi na klesane ili rezbarene likove, drugi izrazi poput massēkâ označavaju lijevane likove

[2] ἐξαιρέω: istrgnuti, već i oteti, izabirati sebi, izbaviti od koga, k sebi uzdići, odvesti.