Prekid kao povratak na početak
„Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru.1” Šest dana prije svoje smrti na križu Isus dolazi u Betaniju blagovati večeru sa prijateljima. Za razmišljanje o prekidu i stvaranju novog početka, o šabatu, o sedmom danu poslužit ćemo se Betanijom u koju Isus ulazi šest dana prije svoje smrti.
Betanija se nalazila s istočne strane Maslinske gore, tri kilometra udaljena od Jeruzalema (otprilike petnaest stadija). Betanija nije poznata samo po tome što je naš Gospodin boravio ondje u nekoliko navrata, već zbog zapanjujućeg čuda kojeg je tamo učinio: Lazarovog uskrsnuća.
Ovaj šesti dan dolaska u Betaniju, u kojem Isus blaguje sa prijateljima zapravo oslikava svijet koji je samo jedna priprava za sedmi dan, za šabat, za uskrsnuće. A do njega je potrebno izići iz vremena, vrijeme mora prestati kada se sve usavrši, kada više nema potrebe za promjenom života. Betanije i pomazanje Isusa bila je priprava za njegov konačni šabat, za Pashu u kojoj će biti žrtvovan.
Činjenica da savršenstvo ne dopušta nikakvu dodatnu promjenu (jer u protivnom ne bismo mogli govoriti o savršenstvu, ako mu nešto nedostaje) olakšava naša razmišljanja o smrti, o prekidu i povratku na novo. Smrt je vrijeme zrelosti, vrijeme koje prekida promjene života i preusmjerava život u drugom smjeru u kojem nema promjena, vrijeme koje se zaustavlja kada promjene koje nas pripravljalju za nebo više nisu potrebne. Život je tako shvaćen, jedna priprava u vremenu u kojem se mijenjamo i usavršavamo (ili se ne usavršavamo) u svojoj ljudskosti za nebo, za vječnost u kojem više nema promjena. Šabat je dakle povratak na jedan novi početak.
O vrijednosti tog novog početka govori i događaj u Betaniji: „Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!”2
Isus kritikom upućenom Judi želi naglasiti kako je ono što po Njemu dolazi nakon uskrsnuća puno vrijednije od svega ljudskog na ovom svijetu. Bog je u Betaniji nagovijestio da se želi smilovati ljudima, da čovjeka želi dovesti do nečeg puno vrijednijega od svega što ima na ovom svijetu. Tu vrijednost svijeta nalazimo u nardovoj pomasti. U vrijeme Isusovo, dnevna plaća jednog radnika najamnika iznosila je jedan denar. Marija donosi pomasti u vrijednosti jedne libre, a ta libra odgovara vrijednosti cijele godišnje plaće jednog najamnika. To je slika svega vrijednoga u ovom svijetu koje je vrijedno samo ako se prolije po Božjim nogama, ako ga Bog posveti. Šest dana je stoga priprava života za sedmi dan u kojem se izlijeva Božje milosrđe na čovjeka.
Posveta
U Ilijinu životu sve što je prošao do Horeba bila je priprava za potpunu posvetu Bogu. Ne samo za zadnju scenu prorokovanja Ahabi u Izabeli, već i za dovršenje svoga poslanja za života. Za potpunu zrelost za nebo.
Smisao svega otkriva nam pomazanje koje je Marija izvršila na ovoj gozbi. “Odlomak evanđelja unosi nas intezivno u pashalno otajstvo koje meditiramo: večera u Betaniji je predgovor Isusovoj smrti, pa ovo pomazanje Marijino shvaćamo kao počast koja se iskazuje Učitelju, koju On unaprijed prihvaća kao pomazanje za svoju smrt koja ga čeka. (Usp. Iv 12,7). Ujedno je riječ i o najavi vlastita uskrsnuća preko prisutnosti Lazara kojeg je uskrisio koji je na rječit način svojom prisutnošću govorio o Kristovoj moći nad smrti“3.
Ova večera u sebi znakovito skriva ono što Krist jest: On je identičan Bogu Stvoritelju koji šest dana radi, a sedmi je ostavio za počinak. Mistično gledano na ovaj tekst razumjet ćemo kako poručuje da je Isus pravi Bog. On dolazi šest dana prije svoje smrti u Betaniju. Tih šest dana slika su onih dana stvaranja u počecima svijeta. Na vrhuncu stvaranja šestoga dana, Bog stvori čovjeka, i to pronalazimo u uskrsnuću Isusovu.
Uskrsnuće je poput stvaranja novog Čovjeka, poput novog rađanja koje ima početi dan nakon ove večere: počet će s jednom drugom večerom koju nazivamo Posljednjom, a zbit će se u smrti Isusovoj šestoga dana nakon ovog događaja, u šestom satu izmjena rimskih stražara. Ovaj događaj predznak je budućeg Božjeg djelovanja u Pashi koja slijedi za nekoliko dana. Predznak je novog stvaranja koje dolazi po Isusu, novog čovjeka kojeg naviještaju uskrsli Lazar i Isus koji će tek uskrsnuti.
Iliju Bog cijeloga njegova života pripravlja za uznesenja ne nebo. Nakon neugoda, nakon duhovne smrti proroka, ostaje mu jedna zadaća i odlazak na nebo. Onima koji se posvete Bogu, Bog uvijek pripravlja nešto bolje od onoga što sami očekuju.
Šabat- prekid- duhovna smrt, znak je posvete Bogu, ne samo počinka kako ga neki shvaćaju. Razumijemo kako je vrijeme u ovom životu kratko, stoga je potrebno izlaziti iz vremena kako bi se čovjek posvetio Bogu, a ta je posveta za čovjeka blagoslovljena i postaje izvorom milosti Boga.
Priprava za nebo
Bog i nas pripravlja za nebo, za život koji je veći, slavniji, bolji od svega što proživimo na zemlji. Nekada ta priprava ide preko neugodnosti, ali one nisu tu kako bi nas uništile. I one su dio te priprave. Baš kao i grijeh kojeg počinite. Krist je promijenio i narav grijeha za onoga koji se Njemu posveti: ušavši u našu grešnost, sam je može preobražavati. Onaj koji je pobijedio smrt može sve. Može sve i sa uzrokom smrti-sa grijehom. Tako ispovjed možemo gledati kao na prekid sa starim životom i jedan novi početak posvete Bogu, novi početak u Kristu.
Ovu bi priču završio, ne sa Ilijinim uznesenjem na nebo, već nečim što je tome prethodilo. Cijeli Ilijin život je bio jedna velika priprava za nebo, baš kao i život svakoga čovjeka. No, kako bi ta priprava bila potpuna, čovjek mora hoditi s Bogom, njegovim putovima, mora odgovoriti Bogu u svojem pozivu. Ukoliko Mu okrene leđa i krene drugim putem, priprava je ništavna dok se čovjeke ponovo ne vrati k Bogu, dok se ne obrati.
Ilija je uznesen na nebo tek kada je dobio posljednju lekciju o Bogu. Najprije je naučio trpjeti zbog istine. Potom ga je Bog naučio da providonosno brine o proroku u Keritu. Nakon toga, Bog mu se očituje čudom sa strankinjom. Vraća ga nakon toga u prostor zbog kojeg je postao prorokom da vrši ono što njegov poziv traži od njega. Kada se Bog očitovao po Iliji, poučava ga o poniznosti i o tome da se ne treba prepuštati očajima. Prorok koji vrši svoju službu nikada nije neuspješan, već možda ne vidi ono što vidi Bog. Stoga ga na Horebu vraća u život na jedan drugačiji način, puno mirniji i sigurniji. Vraća ga u njegov poziv.
Prije nego ga uznese na nebo, Bog diže nove proroke, primjerie Elizeja koji će naslijediti Iliji, ili Miheja, sina Jimlijina koji će dovršiti Ilijin posao sa kraljem i kraljicom (1 Kr 22,5-39). Ali prije toga, Bog želi da ga Ilija upozna na drugačiji način.
Kada ga vraća Ahabu, Bog od Ilije ponovo traži da prorokuje protiv kralja. Ilija kralju govori jedno brutalno proroštvo o uništenju cijele Ahabove obitelji nakon čega se događa nešto čudno. Jedan novi obrat: “Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije svoje haljine i stavi kostrijet na tijelo; i postio je, u kostrijeti je spavao i naokolo išao tiho jecajući. 28 Tada dođe riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: 29 »Jesi li vidio kako se Ahab preda mnom ponizio? Budući da se tako ponizio preda mnom, neću zla pustiti za njegova života; u vrijeme njegova sina pustit ću zlo na kuću njegovu.«” (1 Kr 21,27-29).
Ahab se pokajao, a Bog se smilovao pokajniku! To je zadnja lekcija koju je primio Ilija: Bog je milostiv, spor na srdžbu i bogat dobrotom. Čak i Ahabu otvara novu prigodu za obrat, za život. Ahab je trebao shvatiti koliko ga Bog voli i kako se otvara svakom pokajniku, svakom koji zna napraviti prekid sa starim životom, koji zna umrijeti u svojoj grešnosti kako bi ta duhovna smrt postala s Bogom novi početak. Početak jednog novog života.
Prorok svoj poziv ispunja upravo u tome: čovjeka privesti Božjem milosrđu, privesti ga Bogu riječju koja govori istinu o njegovu stanju, o njegovu odnosu s Bogom.
Novi početak
Nakon ove scene s Ahabom, Ilija djeluje još neko vrijeme. Ahab umire i naslijedi ga njegov sin Ahazja koji je otpao od Boga. U svom otpadu traži pomoć od ekronskih bogova, od pogana (2 Kr 1,1-18).
Ilija nastupa ponovo hrabro i izravno. Opominje kralja zbog nevjere i govori mu kako će umrijeti zbog toga. Premda je kralj vidio sve što se događalo s njegovim ocem, kako se pokajao nakon zla koje je počinio i kako mu se Bog smilovao, Ahazja nije naučio lekciju, nije promijenio život.
Zbog prorokovih riječi šalje vojnike da dovedu Iliju. Pred Ahazjinom majkom Izabelom, Ilija se prepao i skrio. Sada nastupa jedan Ilija koji ne bježi ni pred kim. Ilija koji je siguran da će ga Bog uslišiti u svemu. Ilija koji je umro u svojim nesigurnostima i potpuno je predan Bogu i pozivu kojeg je od Njega dobio. Ilija ostaje Ilija, ali preobražen u proroka koji se u svemu oslanja na Boga i u najvećim opasnostima po život.
Kralj Ahazja dva puta šalje pedeset vojnika po Iliju. Oba puta zapovjednici nastupaju u ime kralja sa silom vladara. Oba puta Ilija zaziva oganj s neba kojima ubija kraljeve vojnike. Prorok govori u ime Boga i nitko nije veći od te Riječi. Nitko nije veći od Boga.
Treći put kralj šalje nove vojnike, ali zapovjednik sada postupa drugačije. Pada na koljena i ponizno moli. Moli, ne zapovijeda. Bog poštedje ovoga pedesetnika. Ilija je shvatio i lekciju sa Ahabom: ne zaziva oganj s neba na onoga koji se ponizi pred riječima Boga, koji padne na koljena.
Poštedio je ponizna zapovjednika, ali ne i kralja Ahazju koji nije promijenio svoj život nakon što je Bog poštedio oca mu Ahaba. Svojom nevjerom je presudio sam sebi. Bog ga nije kaznio ognjem s neba. Ahazja je umro od onoga od čega je sam nastradao. Da je kojim slučajem zavapio Bogu i zamolio proroka poput svojeg pedesetnika, i njega bi zasigurno Bog poštedio. Bog je milostiv onima koji mu se ponizno obrate raskajana srca. Ali onaj koji ide protiv Boga, na neki je način prepušten sebi, svojim odlukama, vlastitoj smrti koja mu neće biti prekid sa starim životom i početak novoga, boljeg, već ostaje prepušten svojoj smrti. To je život bez ploda. To je sjeme koje je palo na zemlju i raspalo se bez da od njega nikne nešto novo. To nije šabat- prekid posvećen Bogu, već uništenje, vječna smrt.
Nebo
Nakon ovih događaja Ilija, zajedno s Elizejem ide u Betel. Betel u prijevodu zanči “Kuća Božja”. Sveto Pismo navodi kako je Abraham najprije došao u njega kada je došao u Obećanu zemlju i tamo podigao žrtvenik Bogu (Izl 12,6-8). Kada je sa ženom otišao u Egipat, iz Egipa se vratio u Obećanu zemlju ponovo najprije u Betel i opet podigao žrtvenik Bogu (Izl 13,1-4). Svaki put, kada bi Abraham mijenjao svoj život, svoje mjesto boravka, jednom je morao prekidati svoje bjegove i vratiti se na početno mjesto. Vratiti se tamo gdje ga Bog želi, na novi početak. Za njega je to bio Betel, Kuća Božja. Kraj jednog poglavlja života, vraćao ga je na početak, u Betel. Grad koji je prethodno bio na tom mjestu zvao se Luz.
Kada je Jakov, sin Izakov bježao pred bratom Ezavom, najprije je stigao u Betel (Izl 28,10-15). Tu je usnuo san o ljestvama koje su dopirale do neba, a po njima su se penjali i silazili anđeli. U Betelu se nebo otvaralo Jakovu po snu. To je bio novi početak za Jakova, nakon bijega, nakon prekida sa jednim načinom života.
Odlazak Ilije u Betel (2 Kr 2,1-3) trebao je značiti upravo to: sada dolazi prekid sa dosadašnjim načinom života i vraćam se u kuću Božju. Vraćam se na početak, k Bogu. Do kraja. U potpunosti. U Betelu se nebo počelo otvarati Iliji.
Nakon Betela, Iija se uputi u Jerihon (2 Kr 2,4-6). To je grad u zemljopisnoj depresiji, na najnižoj točki zemlje. Ta zemljopisna depresija slika je odlaska u smrt. Ilija odlaskom u Jerihon najavljuje svoju smrt. Za doći u Kuću Božju čovjek treba umrijeti. Za upraviti svoj život Bogu, čovjek treba u svom životu duhovno umirati: prekidati svoj hod prema grešnosti ili u grešnosti i vratiti se na početak. Mora prolaziti kroz jednu duhovnu smrt. Mora umrijeti.
Potom se Ilija zaputi na Jordan (2 Kr 2,6-8). Na Jordanu je udario plaštem po vodi i vode su se otvorile. Sve je podsjećalo na događaj na Crvenom moru sa Mojsijem (Izl 14,15-31) ili na zaustavljanje Jordana sa Jošuom (Jš 3,7-17) prilikom ulaska naroda u Obećanu zemlju nakon lutanja po pustinji. Iliji će se otvoriti nebo. To je za njega Obećana zemlja. To mu je više od svega što je na zemlji. Upravo to Bog daruje onima koji vjerno ispune svoj poziv. Daruje im više nego im zemlja može pružiti.
Čitavo vrijeme Iliju su pratili proročki sinovi, ali nijedan od njih nije do kraja slijedio Iliju osim Elizeja koji se od Ilije nije odvajajo. Do kraja ga je slijedio na svakom njegovom putovanju.
Upravo ta vjernost i dosljednost u slijeđenju proroka, učinila je Elizeja nasljednikom Ilije. Kada su prešli Jordan, Ilija govori Elizeju da traži od njega što hoće. Posljednja provjera novoga proroka. Elizej traži samo da na njemu počiva duh Ilijin, duh istinskog proroka (2 Kr 2,8-13). Ilija mu ostavlja plašt kojim je udario po vodi koja se razdijelila, plašt kojim je očitovao moć Boga koji djeluje po proroku, i kada bi uznesen u nebo, Elizej uzima plašt. Elizej prima proročku službu od Ilije.
Prva stvar koju Elizej čini je isto što i Ilija: udara plaštom po Jordanu i razdvaja vode. Znak je to svima koji su gledali da je prorok na djelu.
Nakon svega, Elizej ide najprije u Betel, u Kuću Božju. Nastupa novi početak na kraju Ilijina djelovanja. Prorok koji je dosljedan i vjeran svom pozivu, nikada nije bez ploda. Bog mu oplodi djelovanje. Bog je tako pripravio novoga proroka koji će naslijediti Iliju. Bog, nakon prekida s jednim načinom života, povratkom na početak, uvijek otvara jedno novo poglavlje života. Života s Bogom.
Jordan kršćanina asocira na krštenje. Prije svega na Isusovo krštenje nakon kojeg Isus počinje javno djelovati. To je bio novi početak Isusova djela. Doista, za nas krštenje u sebi nosi uranjanje u Kristovu smrt. Nosi sliku duhovne smrti: jedan kraj, kraj jednog načina života, koji je istovremeno povratak na novi početak. Na početak života u Kristu.
Bilješke: