Ona koji živi s Baalom

Kraljica koja je Iliji zagorčala život bila je Izabela, supruga kralja Ahaba. Samo ime kraljice- Izebela dolazi od hebrejskog “ona koja je s Baalom” ili “Baal je moj Bog”1. Ona je strankinja, kći sidonskog kralja koja je štovala Baala, boga koji je, prema njihovu uvjerenju vladao prirodnim silama, boga plodnosti. Ime Baal, u prijevodu sa semitskog bi značilo vlasnik, gospodar, suprug. Kod semitskih naroda na području Sirije i Fenicije bio je to opći naziv za boga, »svemogućeg uspostavitelja reda nad neredom, gospodara neba i zemlje«.

Također naslov lokalnih božanskih manifestacija u vezi s toponimima: gospodar grada (Baal-Hazor, Baal-Meon, Baal-Šališa, Balbek), gospodar uzvisina (Baal-Hermon, Baal-Zafon) itd. Dovođen u vezu s prirodnim pojavama (gospodar grmljavine, oluje, dažda), vjerojatno tipološko-genealoški potječe od asirsko-babilonskoga boga zemlje i plodnosti Bela. Na ugaritskim popisima bogova iz XIV–XIII. st. pr. Kr. spominje se kao sin »oca bogova« Ela i »boga žita« Dagona; dok se u ugaritskim obrednim tekstovima naziva Baal-Zafon (ugaritski ba‘lu ṣapāni), bog božanske planine Zafon2 na sjeverozapadu Sirije. Poistovjećen je pak s mezopotamskim bogom oluje Adadom (Hadad). U klinopisnim mitskim tekstovima iz Ras Šamre Baal-Hadad pobjeđuje boga mora Jama i njegove morske nemani, uz dopuštenje Ela gradi palaču i postaje kralj bogova te odlučuje nadvladati boga smrti Mota, no Mot smakne Baala, a zatim Baalova sestra Anat pogubi Mota.

U Egiptu je poistovjećivan sa Setom. U “Pismima iz Amarne” nalaze se osobna imena složena s elementom Baal (Baalmehir, Šiptibaal), a osobito su česta u biblijskim i kasnijim kabalističkim spisima poput Izebel ili “ona koja živi s Baalom”, ili Belfegor odnosno “gospodar bezdana”.

Božica Baalat glavarica je pak panteona feničkoga grada Biblosa3. U prvom se tisućljeću feničkom kolonizacijom Baalov kult proširio Sredozemljem i poprimio nova sinkretistička obličja u Sidonu gdje bog neba Ešmun postaje Baalšamem, fenički Ba‘l Šāmēm, te u Tiru (Baal-Melkart) i Kartagi (Baal-Hammon). Božica Tanit zaziva se kao »lice Baalovo« (pen Baal; fenički pnb‘l), a Aštarta (ili Astarta) kao »ime Baalovo« (šim Baal, fenički šmb‘l).

U Palestini, u mjestu Ekronu, Filistejci su štovali Belzebula, što dolazi od hebrejskog Ba’al-Zəḇūḇ: “gospodar muha”. Na čelu je panteona u Palmiri kozmički bog neba Bol koji je pod utjecajem kasnobabilonskoga Bel-Marduka postao Bel (ili Belijar), a ikonografski je prikazan u liku orla. Uz njega su se štovali bogovi Mjeseca Jarhibol4 i Algibol, te Sunčev bog Malakbel  čiji je kult tipološki istovjetan kultu Elagabala u Emesi.

Za vladavine Omrida nad Izraelom u IX. st. pr. Kr., Jahve je u kultu bio poistovjećivan s Baalšamemom. Nakon uništenja Baalova hrama u Samariji od VII. st. pr. Kr. počela se pojavljivati oštra opreka između Jahve i Baala, te je u deuteronomističkim spisima i cjelokupnoj kasnijoj zapadnoj kršćanskoj tradiciji ime Baal zadobilo značenje lažnoga boga.

Osamljeni prorok

Prorok Ilija (אֱלִיָּהוּ, ’ēlijāhu: “Jahve je moj Bog”5), djelovao je u razdoblju od oko 875. pr. Kr. do 853. pr. Kr. Ilijino rodno mjesto jest Tišba Gileadska, smještena na istočnoj strani Jordana, u pustom, divljem, slabo nastanjenu kraju, nadomak pustinje. To je kraj u koji nije prodrla civilizacija izraleskih kraljeva Omrija i Ahaba. Gileadska je pustinja kraj koji je ljubomorno čuvao obilje nomadskog života iz Mojsijevih vremena. To je uglavnom neugodni planinski kraj, a samo ime znači “kamenje saveza”6. Mogli bismo kazati kako je to jedan rubni kraj, zaboravljen od civilizacije onoga vremena, na što upućuje i samo ime Tišba koju bismo mogli prevesti sa hebrejskog kao “proslava, dati slavu7” ili kao “rub optočen ukrasima”8.

Za ove krajeve nije imala interesa ni kraljica Izabela, žena kralja Ahaba, koja je širila kult Baala i žestoko progonila Iliju zbog vjernosti Jahvi. Dovodeći Iliju iz takva ništavna kraja, Bog se želi proslaviti. Kao da želi kazati kako u Izraelu nema čovjeka na kojega bi se oslonio. Istovremeno, dolazak Ilije iz zemlje “kamenja saveza” (Gilead) neodoljivo podsjeća na riječi Ivana Krstitelja: “8 Donòsite dakle plod dostojan obraćenja. 9 I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu” (Mt 3,8-9). Po Iliji koji dolazi iz kamenita kraja, Bog želi ponovo podići svoju djecu u Izraelu, želi obnoviti savez s njima. Naime, u Ilijino vrijeme, zahvaljujući kraljici Izabeli, kult štovanja Baala uzeo je maha. Jahve je nestao iz srdaca naroda.

Potok Kerit i gavran

Ilija je kralju Ahabu9 prenio poruku da će se zatvoriti nebo i da neće kiša padati dok ponovno Ilija ne zamoli Boga, jer se Ahab odrekao Jahvea i sa svojom Izabelom, ženom pogankom, se priklonio poganskom bogu Baalu. Izostanak kiše, svojvrsna je slika izostanka milosti koja dolazi s neba. Narod se okrenuo od Boga, pa ono što s neba dolazi, Božja milost sada izostaje, ne rosi zemlju koja bez kiše ne može donijeti ploda, već se pretvara u pustinju.

U Palestini nije bila rijetkost naglih provla kiša koje bi uzrokovale bujične navale vode koja je nosila sve pred sobom i pustošila sve. Nije čudo što su izraelci na vodu tako gledali kao na nešto što im može oploditi i oplemeniti život poput rose i kiše s neba, dok su, s druge strane na velike vode gledali kao na sliku smrti koja nosi sve pred sobom poput bujica ili na smrt utapanjem koju mogu donijeti velike vode poput mora ili jezera u nevremenima. Ne čudi što često u obredima krštenja govorimo kako smo kršteni u smrt Kristovu, a nju pratimo polijevanjem vodom. Ta voda podsjeća na Kristovo krštenje u Jordanu koje se vršilo uranjanjem u vode smrti, što je na neki način slika utapanja u vodi. Izranjanje je tom logikom bilo ravno novom rađanju, izbavljenju od smrti, uskrsnuću na novi život.

Jednako podsjeća i na prolazak kroz Crveno more. Zasigurno je bilo strašno proći kroz dnom između dva zida od mora. Pogled na uzdignute vode vjerovatno je poticao pitanja u narodu: hoće li se vode obrušiti na nas? Hoćemo li izginuti? Nisu imali sigurnosti u ishod tog hoda kroz more. Za njih je to bi bila sigurna smrt. No, Bog je tako proveo narod kroz ono što bi ih bez Njega ubilo i spasio ih, oslobodio rodstva i smrti u vodama Crvenog mora. Voda je slika života i smrti, dobra i zla. Stoga koriste jedan izraz koji nije ni jednina ni množina već „dvojina” koja se koristi za predmete koji predstavljaju dvostukost. Hebrejska riječ mayim riječ je za vodu koja kako god daje život tako može i ubiti10.

Ahab je tražio pogubiti Iliju, no njega Bog šalje u potok Kerit nasuprot Jordanu. Kerit je bio zapravo potok u jednom koritu tzv. wadi kojeg izdube nagle bujice koje se stvore sa velikim oborinama. To je bilo mjesto nesigurnosti i smrti za Izraelce, jer su se plašili razornih wadi-bujica. Upravo iz takva mjesta, od kojeg ljudi bježe, Bog podiže proroka. Prostor smrti, početak je preobrazbe na novi život.

Bog je Iliju smjestio u nesigurnost- onu ljudsku nesigurnost kako bi ga poučio da neće ostati bez Božje pomoći ni u najvećim nesigurnostima. Bog je gospodar života i smrti. Upravo iz smrti ovozemaljskim stvarima podiže nov život, novu vjeru. U koritu Kerita, osigurao mu je svakodnevno vodu iz oskudna potoka, dok mu je gavran donosio hranu. Samo ime potoka Kerit mogli bismo prevesti kao razvod11 (između muža i žene). To se ime može shvatiti i kao mjesto u kojem se vodom razdjeljuje tlo. U drugim verzijama prijevoda ime bi moglo značiti greda, greda za oslonac12, ili mjesto koje je odrezano, rezati, obrađivati, ukloniti, poništiti, uništiti13. Ilija je poslan od Boga da bi razdijelio jasno vjeru u Boga od Izebelina i Ahabova poganstva, kako bi to uništio, odrezao iz tkiva Izraela i vratio mu vjeru u Jahvu koji bi trebao biti jedini oslonac čovjeku. Sve je to započeo u potpunoj ljudskoj nesigurnosti- jedini oslonac, jedina greda bila mu je Jahve.

Hranu mu je donosio gavran14. Obični gavrani spadaju među najinteligentnije ptice. Sposoban je unaprijed planirati komplicirane aktivnosti. Kod skrivanja hrane, pokazuje kako izvrsnu sposobnost pamćenja, tako i sposobnost predviđanja ponašanja drugih. U grčkoj religiji se govori o gavranu kao simbolu proroštva, zbog čega se uspoređuje sa grčkim bogom Apolonom kojem je bio zaštitni znak. Osim što je gavran po bogu Apolonu bio na dobru glasu i donosio dobro, s druge pak strane, gavran je bio i donositelj loših vijesti. Gavran se hrani strvinom, to jest uginulim životnjama. Zbog toga se gavrana smatra i donositeljem loših vijesti, zla, smrti, pogibelji, pošasti, nesreće u grčkoj religiji.

Osim u grčkoj religiji, gavran je jako cijenjen i poštovan i u židovskoj religiji. Gavran je u židovskoj religiji znak dobrih vijesti i znak obnavljanja i obnove. Zbog čega je tomu tako? Sveto pismo Staroga zavjeta, ili židovska religija, spominje gavrana kao onoga koga je Noa nakon potopa prvoga pustio iz korablje kako bi pronašao suho tlo. Gavran se nekoliko puta vraćao u korablju. Međutim, nije pronašao suhoga tla. Kada je zadnji put Noa pustio gavrana iz korablje, gavran se više nije vratio na korablju. Noa je shvatio da je gavran pronašao suho tlo, te da su se vode potopa povukle. Gavran je time označio da će se savez koji je bio sklopljen između Boga Jahve i Izraelskog, ili židovskog, naroda ponovno sklopiti. Prvi je otkrio da se voda povukla, pa je kao takav, bio simbol obnove saveza.

Osim kod Noe i Ilije, gavran se spominje u Izaiji kada govori da žive u pustoši i praznini Edoma. Čak je i Isus spominjao gavrane: “Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani” (Lk 12,24). Isus je po gavranu govorio o Božjoj brizi za svoja stvorenja poučavajući ih kako ne treba biti pretjerano zabrinut u životu, već raditi ono što spada na čovjeka, raditi marljivo i ustrajno, ali se pri tom oslanjati na Boga i njegovu mudrost u brizi o čovjeku. U tom smislu, na gavrana možemo gledati kao na sliku Božje brige o čovjeku, sliku Božje providnosti. Kada je Bog davao Jobu lekciju o mudrosti koja se očituje u djelima stvaranja, uzeo je i gavrana kao primjer (Job 39,3). Budući da se Bog brine za gavrana, koji je prema Mojsijevom zakonu proglašen nečistim, možemo biti uvjereni da neće dići ruke ni od ljudi koji se uzdaju u njega.

Strvine i orlovi

Bog stalno poduzima akcije spašavanja ljudi koji su krijeposni i vjerni poput Ilije. Spašava one koji su spremni odbaciti sve, svu svoju sigurnost samo da bi se spasili. Ilija se smjestio u koritu suha potoka u kojem nema života i odbacio time sve iz svoga života. Nije želio biti dionikom života poganih. Bog je Iliji providio po gavranu hranu za život. Ta ptica je svejed i na njegovu jelovniku značajnu ulogu imaju prije svega strvine.

U jednom svom govoru o posljednjim vremenima Isus je rekao: „Gdje su strvine ondje će se okupljati i orlovi“ (Mt 24,28). Što to znači? Strivna (to ptoma, grč.) o kojoj se govori Isusovo je tijelo, njegova žrtva za spas ljudi. Orlovi su oni koji su poneseni Božjom Riječju. Orlovi su oni koji lete u nebo poneseni Božjom riječi. Apostol i evanđelist Ivan označava se likom orla, jer njegovo evanđelje naglašava snagu Riječi Božje, riječi koja nosi život u nebo. Strvina je žrtva koja se može pojesti, konzumirati. Na križu Isus, Isusovo mrtvo tijelo, leš, strvina za ovaj svijet. Stoga, strvina iz Isusovih riječi nije drugo doli njegovo Tijelo koje će hraniti tolike po njegovoj misnoj žrtvi, žrtvi na križu. U tom smislu, donošenje hrane od strane gavrana, slika je Božje brige o proroku, ali i pralik one brige kojom će Bog pohoditi sve koji će se hraniti Njegovim Tijelom.

Tamo gdje je strvina okupljat će se orlovi, okupljat će se dvije skupine oko Tijela Kristova. Okupljati (synago, grč.) će se skupina oko tijela Isusova iskrenih vjernika, ali okupljati će se i demoni- lešinari. Synago15 se prevodi kao okupljati, pojavljivati, sakupljati se. Od ove riječi dolazi i naziv sinagoga- mjesta okupljanja pobožnih Židova. U Knjizi Otkrivenja demoni pozivaju na rat vladare zemlje na mjestu zvanom Armagedon, iznad rijeke Eufrat. Ufratu16 na perzijskom znači dobro za prijeći, dobar gaz. U korijenu ove riječi jest hu- dobro i perethuua- dobar gaz. U posljednjim danima ova će rijeka presušiti. Nestat će dobro, presušit će dobro na zemlji. Oni koji se okupljaju oko Tijela- Strvine, zapravo su oni koji to Tijelo čuvaju. Tijelo Kristovo je Crkva. Čuvati Crkvu mogu samo oni koji se u njoj i oko nje okupljaju, oni koji vode računa o Crkvi i o sebi, sakramentalno, preko ljubavi, čineći dobro svima, bez razlike, poštujući istinu- oni koji su čiste savjesti. Kada se govori o grozoti pustoši (ha sikuk ha mesomen) misli se zapravo o grozoti svetogrđa, grozoti koja u svom životu ne prepoznaje Krista kao Mesiju, koja gazi sve sveto i čisto, koja ruši ono što je moralno.

Treba se držati čvrsto zdravog nauka, Isusovih riječi, Evanđelja, paziti na svoje postupanje. Biti blizu Kristu, a najbliže smo u Crkvi gdje je Tijelo Kristovo. Ona je svojevrsni potok Kerit u kojem se čovjek nema čime nahraniti osim Riječi Božjom i Tijelom Kristovim. Nema se čime nahraniti osim smrću i uskrsnućem Krista koji će preobraziti naše stanje i dovesti nas Bogu!

Istina boli

Ilija iznenada nastupa pred Ahabom i nagovještava: “Živoga mi Gospodina, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed”. Koliko god voda nastala u bujicama wadija plašila Izraelce, toliko im je voda sama po sebi bila spasonosna. Stoga je izostanak kiše bio Božji znak: suša je nagovještavala glad, a kiša je značila život. Izostanak kiše s neba i suša na zemlji, bio je znak kako je Bog digao ruke od Izraela koji se prepustio Baalu. Baal, božanstvo plodnosti i života, pred Jahvom je ništavan i ma koliko se god molili Baalu, nikakve koristi nisu imali od toga. Jahve podsjeća sušom kako je sve u njegovim rukama, jednako kao što Iliji osigurava vodu i hranu u potpunoj neizvjesnosti i nemogućnosti da sam sebi nešto priskrbi svojim radom. Tako pripravlja Iliju na misiju u kojoj će se morati oslanjati potpuno na Boga, a ne na sebe. Zbog nagovještaja gladi, Ilija mora u progonstvo- u sasušeno korito wadija, u korito potoka Kerita, gdje će mu gavrani jutrom donositi kruh, večerom meso, a pit će oskudne vode potoka.

Prorok biva progonjen zbog svoje vjernosti Jahvi i zbog riječi koje je uputio kralju. Kada je govorio o budućoj suši, dao je i uzrok svega: otpad od Boga. Suša po sebi ne bi bila problem. Mogao se naći uzrok u nečem drugom, ali Ilija nije okolišao u svojim riječima, već je izravno govorio o uzrocima. Problem leži u uzroku, ne u posljedicama- one istječu iz uzroka, baš kao što svi grijesi istječu iz prvog (istočnog) grijeha Adama, kao njegove posljedice. Posljedice nas uvijek trebaju poticati da razmišljamo o uzrocima. Primjerice, kada ispovjedamo neki grijeh, treba se prisjetiti kako je grijeh posljedica nečega, kako mu je nešto prethodilo, kako ima uzrok izvan samoga čina (bilo izvanjskog, bilo nutarnjeg).

Pa, kada lijepo ispovjedamo neki grijeh, primjerice ogovor, treba pri tom promisliti kako do toga dođe. Što je to što nas potakne na ogovor? Je li to neko društvo? Treba promijeniti društvo ili prekinuti razgovor i promijeniti temu. Je li to neka povrijeđenost u nama? Treba milostivo oprostiti i ranu zaliječiti, “staviti flaster” na ranu- ne razmišljati o nečem što ne možemo ispraviti ili raspraviti izravno s osobom o onom što nas smeta. Dakako, na kršćanski i ljudski način. Možda nas zavist ili ljubomora potiču na ogovor? Treba se dobro preispitati i moliti da u sebi odbacimo razmišljanja o tome što će nas dovesti do toga da raspredamo o nekome. Valja gledati samo u dobre strane te osobe, naglašavati ono što je dobro u drugome i zahvaljivati Bogu što imamo tako kvalitetne osobe pored nas. U uzorcima leže skrivene istine o našim grijesima sa kojima se često nemamo snage suočiti, pa nam je lakše primjerice ogovarati, nego pogledati “svojoj” istini u oči. Suočiti se sa svojim slabostima, sa uzrocima grijeha, koji su uvijek u nama samima. Ti uzroci naše su istine s kojima se svatko nije u stanju suočiti. Lakše ih je skriti. Poput Adama i Eve.

Ilija je bio progonjen zbog istine. Njegovi sunarodnjaci, a posebice kralj, nisu se mogli suočiti s činjenicom da su otpali od Boga. Bolno je čuti da griješiš, da si otpao, da ne vjeruješ. Lakše je tada napasti, progoniti, okrivljavati drugoga. Stoga se možda se u ovom dijelu Ilijina života najjasnije očituje njegova proročka služba. Prorok nije gatalac, nije “baba vračara”, već onaj koji jasno govori istinu na način da je svi razumiju. Pri tom stavlja svoj život na kocku, jer ono što govori nije po volji mnogima. Govori istinu o trenutku u kojem živi povezujući taj trenutak s Bogom i njegovom voljom. Stoga, prorok ne proriče kojekakve gluposti iz budućnosti, već svojim govorom povezuje sadašnji trenutak u životu s Bogom i njegovim spasenjskim naumom. Govor o otpadu od Boga jest govor koji poziva na obraćenje. Na prvi pogled djeluje kao optužba, ali istina često djeluje optužujuća, zar ne?

Istina zapravo probada grijeh i doista, treba paziti da se govori s ljubavlju, jer istina i ljubav ne idu jedno bez drugoga. Augustin stoga piše kako “ne vjeruje u istinu koja se ne govori u ljubavi niti u ljubav koja ne počiva na istini”. Usudit ću se kazati kako danas nedostaje proroka. Kao da je proročka riječ presušila. Čak i na osobnoj razini ispovijedanja. Na društvenoj da i ne govorimo. Mnogi su pristrani, mnogi se boje istine, mnogi pokušavaju isitnu prikriti kako bi bezbolno riješili neke probleme, ali u pravilu rijetko uspijevaju u tome. Vjerujem kako problem govora o neugodnoj istini leži u činjenici da takva istina doista djeluje optužujuće bolno i neugodna je po slušatelja. Neugodna je i za proroka, jer prorok u pravilu nastrada kada suoči nekoga sa istinom o sebi.

Bilješke:

  1. אתבעל = ona koja je npr. „s Baalom ↩︎
  2. hetitski Ḫazzi, grčki Κάσιον ὄρος, Kásion óros ↩︎
  3. Od ovoga grada dolazi naziv Biblija ↩︎
  4. Mjesec se prevodi riječju Jaar. Odatle dolazi i ime Jerihon ↩︎
  5. Grčki: Ἠλείας, Ēleías; lat. Elias ↩︎
  6. Hebr. גִּלְעָד ; Gilʿāḏ; vjerojatno dolazi iz korijena גלעד‎ gal‛êd, složenog od gal(uzvisina, brijeg, brdašce) I êd(svjedok, zavjet, savez) ↩︎
  7. Hebr. tišbatot ↩︎
  8. Hebr. tašbes ↩︎
  9. Hebr: אַחְאָב; Ach’av; u izvornom značenju: Brat od oca, stric ↩︎
  10. Usp. Fabio Rosini, Kako započeti iznova, Verbum, Split, 2021., str. 59. ↩︎
  11. Hebr. keritot ↩︎
  12. Hebr. kerutot ↩︎
  13. Hebr. karat ↩︎
  14. Hebr. Oreb, choreb; עורב, Korijen riječi (ע-ר-ב) povezan je s večeri (erev) i crnom bojom, što aludira na tamno perje ove ptice. Koristi se i za gavrana i za vranu, jer u hebrejskom jeziku ista riječ često obuhvaća cijelu porodicu ptica Corvidae. ↩︎
  15. συν- ili ξυναγείρω (-αγερώ, -ήγειρα,-ηγέρ-θην), Ι. akt. aor. ep. ξυνάγειρα, tranz., sakupljati, τινάς, τί; εαυτόν sabrati se. II. med. 1) tranz. aor. ep. ξυναγείρατο, sebi sakupljati. 2) intr., ep. sa sinkop. aor. part. συναγρόμενος sakupljati se; συν- ili ξυναγορεύω, at. fut. -ερώ ( αγορεύσω, i aor. -αγορεύσαντα rijetko), aor.-εϊπον, za što zajedno govoriti, τινί, pristajati uz koga τινί, u čem τί, braniti, συν- ί/t ξυνάγω (-άξω, -ήγαγον,-ήχα i’id.)j ad/. verb. συνακτέον, i’rap/. ep. 6e2 augm. σύναγον I. a&i. i pas. 1) svoditi, sakupljati, sagoniti, sazvati, τινά, τί. 2) stegnuti, suziti, nabirati (το πρόσωπον mrštiti se), stješnjavati, sjediniti. 3) prenes. ά) “Αρηα, φθόνον, μίσος zavrći, zametnuti, započeti. b) sabrati se, τί ili εαυτόν, c) sastavljati τί, izmiriti τινά. II. pas. i med. 1) πλησίον τινός blizu primaći se čemu, biti priveden. 2) stisnuti se, sakupiti se. 3) za se sakupljati, τί; σύν- ili ξύνεδρος 2. koji zajedno sjedi, u vijeće sakupljen. Supst. ό, ή, σ. prisjednik (-ca), τινί, član kojega zbora ↩︎
  16. Ufratu (hUfrātuš) je staroperzijski naziv za rijeku Eufrat. Doslovno se prevodi kao “dobro za prijeći” ili “pogodan gaz”. Dolazi od avestijskog izraza riječi hu- dobro i perethuua- prijelaz/gaz preko vode. Ovaj se pojam koristio u klinastom pismu Starog Perzijskog Carstva, a iz njega je kasnije preko grčkog jezika (Euphrátēs) nastao današnji naziv koji koristimo u hrvatskom jeziku. ↩︎