Žrtva na Karmelu

Nakon tri godine Bog daje do znanja Iliji da će prestati sa sušom, te da ide Ahabu kazati mu to. Kako je suša prouzročila golemu nevolju u zemlji, kralj Ahab je sa svojim slugom Obadijom obilazio zemlju nebili priskrbio vodu da se spasi što se spasiti može. Obadija je bio bogobojazan čovjek i kada je susreo Iliju koji je tražio da obavjesti Ahaba o naumu Boga, Obadija se prepao za svoj život. To je isti čovjek koji je prilikom progona Izebele skrio stotinu Jahvinih svećenika. Sada mu se čini kako bi sve moglo propasti sa Ilijom. Na Ilijino inzistiranje, Obadija ipak popušta i prenosi Ahabu vijest o susretu s Ilijom.

Ilija od Ahaba traži da skupi sve Baalove svećenike na brdu Karmel1, te zajedno s njima da skupi i sva narod kojeg skupiti može. Karmel prevodimo kao vrt ili Božji vinograd. Vinograd nas ponovo vraća na temu boli i obrezivanja. Vinograd ne rađa dobro ukoliko nije obrezan. Bol, obrezivanje, odvajanje od onog što uzima plod, što crpi život i čini ga neplodnim, preduvjet je plodnosi života u Bogu. Preduvjet je ulaska u nebo. Podsjetit ćemo se malo jednog drugog proroka Amosa, koji je bio stočar i uzgajivač divljih smokava. Sikomora ili divlja smokva davala je obilan plod, ali taj je plod bio neukusan. Stoga se tretirala prosijecanjem plodova u svoje vrijeme. Iz njih je istjecao sok i to odstranjivanje sokova iz ploda, činili su taj plod ukusnim. Potrebno je dakle „istrgnuti“ nešto iz života da bi se dobio „okus neba“ u njemu.

Na Karmelu, Ilija ubija četristo pedeset Baalovih svećenika. Sve što čini jest u spomen da je Jahve Bog Izraelov i nema drugih bogova. Popravlja žrtvenik Jahvin u znak obnove Saveza. Vodom, koja je bila oskudna u vrijeme suše, obilato zalijeva žrtvenik i žrtvu. Voda, koja je za nas slika Božjeg Duha, Duha Svetoga, obilato će se izliti u skorom prestanku suše na zemlju.

Prorok okrutno postupa sa Baalovim svećenicima, pa one koji su štovali božanstva smrti ubija pokazujući kako su njihovi bogovi ništavni. Ne mogu ih istrgnuti iz ralja smrti. Najprije su trebali oni upaliti vatru s neba i pokazati da je njihov bog pravi, a onda je isto trebao učiniti Ilija. Oni su vazdan vikali i zaklinjali, a uz to i Ilija im se rugao da viču jače, jer im je, možda, bog zaspao pa ne čuje. Kada su lipsali, Ilija je naredio da žrtve i žrtvenik obliju vodom, da im izgleda još nemogućnije. Potom je zazvao Gospoda i žeravnjak je sišao s neba i zapalio žrtvu. Tada je Ilija stupio na scenu i pobio svih 450 Balovih proroka i to još zapovijedajući da ih se pohvata da nijedan ne pobjegne (1 Kralj 18,40.). Sve ih ubacio u potok Kišon2, onaj isti potok u kojem su stradali Sisera i njegovih 900 kola u vrijeme sudaca Debore i Baraka. Nabujali potok Kišon odnio je kaanansku vojsku. Bog je svojom silom obranio izraelce.

Na sličan način radi i sa Ilijom: Bog se očitovao po Iliji koji je pobio svećenike Baala. Moglo bi se to protumačiti kako je Ilija svojim snagama razbio neprijatelja, ali bacanjem tjelesa u Kišon podsjeća kako je to sve Božje djelo. Kada je završio sa Baalovim svećenicima, suša je prestala.

Kompromitirani prorok

Poslije događaja na Karmelu, Izebela počinje s progonom Ilije. Ilija se prepao Izabele koja ga je htjela ubiti. Čovjek koji je 450 poganskih proroka poubijao, prepao se žene, doživio je kompromitaciju od žene. Sav je njegov ugled pao u očima sviju kada je pobjegao od nje. Učinio je nešto što ne slijedi Božju volju.

Nakon što je hrabro poubijao mnoštvo poganskih svećenika, slomio se od straha i pobjegao u pustinju, mjesto smrti, mjesto nestanka: “A sâm ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« A sâm ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.«” (1Kr 19,4). Htio je nestati s lica zemlje, umrijeti u pustinji, napustiti sav svoj prijašnji život. Smatrao se neuspješnim, propalim, osamljenim u svojem pohodu za Jahvu, i sve samo zbog jedne žene koja ga je malo prepala, ponizila. Ilija je pao u svojevrsnu depresiju ili očaj do mjere da je htio umrijeti. Nije znao prihvatiti svoje stanje, sebe; jednako kao i svoje slabosti. Poniženje koje je doživio od Izebele, otkrilo je u njemu strahove, ali ga je dodatno ponizilo to što jedan junak Jahvin, bježi pred ženom pogankom. S jedne strane nalazimo poniženje, a s druge vjerojatno osjećaj krivice kojeg često Sotona unosi u duše ljudi koji se osamljeni bore za Boga.

U takvu stanju Bog ne napušta čovjeka i anđeo daje poticaj Iliji da se pomakne, da napravi nešto sa sobom. Anđeo ga je, gurnuo, pogurao: “Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.«”. U hebrejskom jeziku, taknuti ili dodirnuti (nogea3) ima isti korijen kao i gurnuti ili udariti (nga4). Anđeo ga je gurnuo- i nije to bilo nježno, da se otrijezni, da se spusti na zemlju iz oblaka svoje povrijeđenosti koja, premda stvarna, čovjeka izolira od svijeta unoseći ga u jedan prostor u kojem čovjek ne živi s drugima, da živi jedan svoj izolirani život, jednu svoju pustinju u kojoj polako nestaje, kopni.

Anđeo mu stavlja jelo pored glave pored glave da se okrijepi. Zapravo želi da Ilija prihvati situaciju takvom kakva jest. Stavio mu je jelo pored glave, ne pored trbuha. Kao da želi kazati: promisli, okrijepi svoj duh, svoje misli, ustani i kreni dalje. Bio je to poticaj da nahrani svoje misli, svoju nutrinu s onim što je pečeno na vatri i s onim što je hladno poput vode. Stavio mu je pored glave pečeni kruh i vrč vode podsjećajući ga na potok Kerit, gdje ga je hranio gavran, kao i na udovicu iz Sarfate gdje su se hranili kruhom pečenim i vodom. Anđeo ga potiče da prihvati situaciju, da prihvati svoju poniženost, kompromitiranost, da se ne zabrinjava radi neuspjeha, nego da to prihvati kao svoje, prihvati istinu o sebi.

Na Horebu

Ilija je jeo, pio i ponovo legao bezvoljan da išta napravi. Nije htio nastaviti. Htio je umrijeti. No, anđeo ga drugi put gurne, ponovo ga je potkane da jede i pije i nastavi ono što Bog od njega traži. Iliji treba dodatni poticaj. Bog želi da čovjek od sebe pokrene stvari, ne da ga treba umjesto čovjeka raditi. Stoga daje poticaj, ponovo udara Iliju.

Ilija se pokreće, ali kao da ponovo želi pobjeći u smrt. Kreće na još gore mjesto: iz pustinje kreće na Horeb. Možda Ilija o tome nije ni razmišljao, ali je pošao prema prostoru gdje je Bog sklopio savez sa Mojsijem. Mojsije je na tom mjestu razgovarao s Bogom u istom tonu i istoj nevjerici. Zasigurno je htio poći na mjesto gdje će skapati od gladi i žeđi, pa je otišao na brdo čije ime u možemo prevesti sa hebrejskog kao “mjesto uništeno suncem” (hebr. Horeb5). Ilija ide prema potpunom uništenju, kako bi se u njemu uništilo sve što mu ne da djelovati. Ilija time neće uništiti ona poniženja koja je doživio. To je prošlost. Uništit će se Ilijina sadašnjost.

Bog nema takav plan sa Ilijom. Ne želi njegovo uništenje. Ne želi uništiti njegov život, njegovu sadašnjost. Stoga i u takvu stanju očaja, Bog preobražava Ilijinu nevolju, pa njegovu želju za smrću, za uništenjem života, pretvara u uništenje onoga što ga sada sputava da se pokrene, uništenje njegova osjećaja manje vrijednosti, osjećaja poniženosti i kompromitiranosti.

U špilji

Ilija ulazi u špilju6 na Horebu. Špilja je mjesto izdubljeno u stijeni. Nekada bi takva mjesta koristili kao grobove. Grob je mjesto u kojem se razdvaja moja sadašnjost od prošlosti, spomen nečem što je u životu prošlo (hebr. Qabar ili Kever-grob7), onoga što se neće nikada vratiti. Korijen riječi grob, isti je kao i za pokopati ili sahraniti. U grob treba zakopati sve ono što nas kompromitira, jednako kao i svoje osjećaje poniženosti. U grobu se rastajemo od prošlosti, zakopavamo je da umre, da ostane samo u zdravoj memoriji koja će nam pomoći da bolje shvaćamo sadašnjost, a ne da je koristimo za samouništenje. Ući u grob znači na neki način položiti u njega sve svoje rane, znači i ući u vlastitu smrt u koju nas te rane uvode. Čovjek koji je ranjen u duši, uvijek je na smrt ranjen, pa unijeti rane u grob, znači i sebe unositi u njega po ranama.

Bog čeka da uđeš u vlastitu špilju, u nutarnji prostor vlastitih rana kako bi Boga pronašao u njima. Bog čeka da uđeš u vlastite tame, jer u tami jasnije vidiš svjetlo kojim će On osvijetliti ono što stvarno tebaš gledati u sebi. U tami će ti dati svjetlo, da između rana pronađeš ono zdravo, osvijetliti će samo ono što On vidi na tebi, i što želi da ti gledaš na sebi. Tamo, u dubini svoje duše pronaći ćemo Boga, ali i sebe onakva kakva nas je Bog stvorio. U tami svoje egzistencije, ogolit ćemo se potpuno, ali samo pred Bogom. Ogolit ćemo se od svake riječi koja je izvana ušla u nas i ostat ćemo goli pred Bogom. Ostat ćemo onakvi kakve nas On vidi, kakve nas je stvorio, a stvorio nas je po svojoj želji, po svojoj ljubavi. Ostat ćemo čisti od sebe i svega što smo na sebe zalijepili slušajući druge i svega što smo sami osmisili, a udaljava nas od Božjeg nauma s nama.

Ilija dolazi na mjesto slično u kojem je bio Mojsije kada je tražio da vidi Božju slavu: “»Pokaži mi svoju slavu«, zamoli Mojsije. 19 »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj«, odgovori, »i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. 20 A ti«, doda, »moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. 21 Evo mjesta ovdje uza me«, nastavi Jahve. »Stani na pećinu! 22 Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. 23 Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.«” (Izl 33,18-23). Bog Mojsija stavlja u pukotinu pećine kako bi Mojsije vidio samo ono što Bog želi da čovjek vidi: da vidi sebe u svojoj nutrini kako ga vidi Bog; da vidi ono što na neki način i Bog želi za njega i od njega. Kada tako radi s čovjekom, Bog ga stavlja u tamu nutarnje pećine kako bi u tračku Božjeg svjetla vidio ono što je bitno. Jednako čini s Ilijom. Bog želi da Ilija vidi ono što je bitno u sebi i ono što je od Boga, ne od svijeta. Isto tako želi da nakon toga izađe, da se vrati u stvarnost.

U sebi ćemo ponovo pronaći sebe, onakvog kakav sam stvoren na početku, u Bogu, u Riječi. Tu nam je shvatiti kako nije bitno što tko govori o nama, nije bitno što će nas poniziti, nije bitno kakvo mišljenje ljudi imaju o nama. Bitno je što o meni misli Bog, kako me On vidi. Bog ima dobro mišljenje o meni. On me ne potcjenjuje, računa sa mnom, ne želi da budem ponižem, niti da se tako osjećam. Želi samo da takve stvari prihvatim kada mi se dogode i da tada dođem do njega da On to zaliječi; da razbijem i vlastite umišljaje o sebi. “Moram biti takav i takav!”- ne moraš! Možeš biti i grešan, On će te podići iz tvojih grijeha; možeš biti i povrijeđen, On će te liječiti; možeš biti i kompromitiran, njega nije briga za to, otkrit će tvoju pravu sliku po kojoj te stvarao. Takav kakav si Njemu se neizmjerno sviđaš.

U lahoru govori Bog

Ilija je na Horebu bio u lošem stanju. Unatoč tome tražio je Boga u nutrini špilje, groba, nutrini svoje ranjenosti. “Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.« Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: »Što ćeš ovdje, Ilija?«” (1 Kr 19,11-13).

Bog se Iliji ne javlja u silnom vihoru, nije se javio ni u potresu. Nije se javio u njegovu gnjevu, očaju, želji za smrti, osjećaju manje vrijednosti,… Javio mu se u šapatu laganog i blagog lahora8: kol demama dakka (šapat laganog lahora). Ovaj “šapat laganog lahora” doslovno sa hebrejskog možemo prevesti kao “glas tanke tišine”. Bog i tišina se poistovjećuju i samo u nutarnjoj tišini možete prepoznavati Božji glas u sebi, u svojoj savjesti. Riječ Božja progovara tišinom u čovjeku.

Bog se javio Iliji kada se Ilija umirio od sebe, od vlastite povrijeđenosti. Ilija je shvatio da govor Boga nalazi u miru srca koje sebe lišava od krivih slika o sebi, koje ne mari za bezvrijedna mišljenja drugih o nama. Ta mišljenja su poput mušica što lete zrakom i ometaju nas u našem radu. Poput napasti. Sjetite se priče s početku o Beelzebulu, bogu mušica, kojeg su štovali Filistejci. Mušice se hrane smećem, izmetom, hrane se našim jadom i nutarnjim gnojem. Njime dodatno mogu inficirati druge ili nas same. Mogu samo pogoršati naše stanje.

Bog je htio Iliju osloboditi od vlastitih “mušica”, od suvišnih umišljaja koji dodatno slabe Ilijinu nutrinu. Stoga se Bog javlja Iliji u pitanju o njemu samome, o njegovu poslanju “Što ćeš ovdje Ilija?” Kao da mu želi kazati kako ga Bog nije poslao na Horeb i želi ga na drugom mjestu. Ovo je poziv na preispitivanje sebe, poziv da Ilija pokopa u špilji- grobu svoja razočaranja i da se vrati tamo gdje ga Bog želi. Ilija se najprije pravda sa Gospodinom iznoseći mu muke svoje nutrine: “14 On odgovori: »Revnovao sam veoma gorljivo za Jahvu nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke. Ostadoh sâm, a oni traže da i meni oduzmu život«”. (1 Kr 19,14). Ilija kao da mu želi kazati: “Evo, radio sam sve što si mi rekao- a što sam dobio zauzvrat? Kakav si to Bog koji ubijaš svoje proroke?”

Boga to ne zanima niti zabrinjava, jer Bog onome tko radi po njegovoj volji, uvijek pripravlja više od onoga što čovjek može primiti na zemlji. Ovo brine samo Iliju koji je vjerojatno očekivao nekakvu nadoknadu i utjehu od ljudi. Nije ju dobio. Upravo suprotno- dobio je dodatan progon. Stoga se Jahve ne zadržava na onome što Ilija vidi kao problem: “15 Jahve mu reče: »Idi, vrati se istim putem u damaščansku pustinju. Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. 16 Pomaži Jehuu, sina Nimsijeva, za kralja izraelskoga i pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe. 17 Koji utekne od mača Hazaelova, njega će pogubiti Jehu; a tko utekne od Jehuova mača, njega će pogubiti Elizej. 18 Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.«” (1 Kr 19,15-18).

Šalje da u novu misiju. Bog ima drugačiji plan od Ilije, ne staje na onom što je Ilija napravio. Ilija je mislio kako je sve propalo. No, Bog se brine za kontiuitet onoga što čovjek radi za Boga. Bog proviđa da se Božje djelo nastavi po ljudima koji će odgovoriti na Božji poziv. Ne treba idealizirati svoj rad jer tada, ma koliko god radili za Boga ili koliko god dobro radili, prije ili kasnije dođemo do točke u kojoj sebe vidimo kao neuspješne. Ukoliko se prepustimo razočaranjima u razmišljanjima o vlastitim neuspjesima, možemo postupiti poput Ilije: učiniti sebe žrtvom koja to nije, uništiti sebe do kraja.

Možda je Ilija (u trenutku velikog uspjeha) tražio malo slave za sebe. Možda je bio zadovoljan jer je napravio sve dobro. No tu je pogriješio. U istoj pećini, Mojsije je tražio od Boga da mu pokaže Božju slavu. Nije tražio ništa za sebe, nije tražio svoju slavu.

Ne treba stoga razmišljati o rezultatima svojega djelovanja, već predano i do kraja raditi najbolje što možemo ono što spada na nas. Rezultate i slavu treba ostaviti Bogu. Boga treba proslaviti, ne sebe. Treba biti ratnik koji će Bogu prepustiti da bira naše bitke, ne gledati u poraze, jer poraz ne znači izgubljen rat. Slavu pobjede u ratu treba prepustiti Bogu koji sigurno pobjeđuje, koji sve izvodi na dobro, ne umišljajući pri tom kako smo napravili nešto veliko. Radili smo samo ono što trebamo- što je Bog u jednom trenutku našega života tražio od nas i to smo prepoznali po Njegovim poticajima. Nemamo zasluga u tome osim u vjernosti i ustrajnosti u svome pozivu. Sve zasluge i sva slava je Božja.

Bilješke:

  1. כַּרְמֶל, kerem (כֶּרֶם – vinograd/vrt) i El (אֵל – Bog); Božji vinograd, vrtni brežuljak, vrt ↩︎
  2. נחל הקישון, Nachal Kišon, Vijugavi potok ↩︎
  3. נֹגֵעַ ↩︎
  4. U hebrejskom jeziku, korijen n-g-a (נ-ג-ע) koristi se i za “dodir”, ali i za “udarac” (kao npr. Božja kazna ili pošast – nega). ↩︎
  5. חֹרֵב, Dolazi od korijena h-r-b (ח-ר-ב). Glagol harav znači “biti suh” ili “pust“. Horeb se tako može prevesti kao “Pusto brdo” ili “Mjesto suše” ili „Mjesto opustošeno suncem“. Ista slova (חֶרֶב – herev) znače “mač“, što neki tumači povezuju s oštrim, stjenovitim vrhovima planine. ↩︎
  6. me’ara – מְעָרָה, pećina, špilja ↩︎
  7. קֶבֶר, dolazi od korijena k-b-r (ק-ב-ר), što znači “pokopati” ili “sahraniti” ↩︎
  8. קֹול דְּמָמָה דַקָּה, kol demama dakka. Korjenski gledano kol (קֹול) se prevodi kao glas ili zvuk, demama (דְּמָמָה) kao tišina, muk ili šutnja, a dolazi od korijena D-M-M (mirovati, zanijemiti), dok se dakka (דַקָּה) prevodi kao tanka, sitna, krhka ili nježna. ↩︎