𝐎č𝐢šć𝐞𝐧𝐣𝐞
Četrdeset dana nakon rođenja prvog muškog djeteta pobožni Židovi trebali su napraviti dvije stvari: 𝐨č𝐢šć𝐞𝐧𝐣𝐞 ž𝐞𝐧𝐞 𝐨𝐝 𝐤𝐫𝐯𝐢 𝐩𝐨𝐫𝐨𝐝𝐚, 𝐭𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐮𝐩𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐝𝐣𝐞𝐭𝐞𝐭𝐚 𝐨𝐝 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐞 𝐩𝐨 ž𝐫𝐭𝐯𝐢. U evanđelju nalazimo još jedan dodatak svemu: prikazanje Isusovo u Hramu. U Levitskom zakoniku utvrđeno je da žena nakon poroda dječaka sedam dana ostaje čista (što je isključuje iz vršenja bilo kakvog bogoslužja), da se dječaka mora obrezati osmi dan, te da žena još 33 dana mora ostati kod kuće da se očisti od svoje krvi. Nakon toga mora prinijeti žrtvu za svoje očišćenje, janje za žrtvu paljenicu i golubića ili grlicu kao okajnicu. Siromasi, poput Marije i Josipa, trebaju dati samo dvije grlice i dva golubića.
Čišćenje se žene nakon poroda drži obveznim jer je žena krvarila. Kako je krv simbolizirala život, tako se bilo koji dodir s krvlju, pa i sa svojom, smatrao se neurednim odnosom prema životu. 𝐓𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 č𝐢šć𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐚𝐭𝐤𝐚 𝐮 𝐨𝐧𝐨 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 ž𝐞𝐥𝐣𝐞𝐧𝐨 𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚: 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐚𝐭𝐤𝐚 𝐮 𝐬𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭𝐢. Ne treba zaboraviti da se cijeli ovaj događaj zbiva u Jeruzalemu, u hramu. Drugim riječima, onaj koji pristupa Bogu po Hramu zapravo dolazi u prostor posvete Bogu. Sve je u Hramu služilo Bogu i sve mu je bilo posvećeno. Čišćenje je bilo potrebno kako bi se žena pripravila za posvetu Bogu, za novo posvećivanje vlastita života. 𝐓𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐞 ž𝐞𝐧𝐚 𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐮 𝐫𝐚𝐯𝐚𝐧 𝐬𝐚 𝐡𝐫𝐚𝐦𝐬𝐤𝐢𝐦 𝐩𝐨𝐬𝐮đ𝐞𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐬𝐥𝐮ž𝐢𝐥𝐨 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐳𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐦𝐨𝐫𝐚𝐥𝐨 č𝐢𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐮 𝐬𝐥𝐮ž𝐛𝐮. 𝐔𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐭𝐚𝐤𝐨, 𝐫𝐚đ𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐨𝐯𝐨𝐠 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨, 𝐬𝐭𝐨𝐠𝐚 𝐬𝐞 𝐢 𝐧𝐚 ž𝐞𝐧𝐮 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐞 𝐨𝐧𝐞 𝐳𝐚𝐤𝐨𝐧𝐬𝐤𝐞 𝐨𝐝𝐫𝐞𝐝𝐛𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐞 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐞 š𝐭𝐨 𝐬𝐥𝐮ž𝐢 𝐩𝐨𝐬𝐯𝐞ć𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐢 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐬𝐭𝐢. Nije, dakle, riječ o nekom obrednom tjelesnom čišćenju žene, već o posvetnom čišćenju.
𝐎𝐭𝐤𝐮𝐩𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞, 𝐩𝐫𝐢𝐤𝐚𝐳𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐩𝐫𝐢𝐧𝐨𝐬
U spomen oslobođenja Izraelaca iz Egipta, kada je Jahve pobio sve egipatske prvorođence, Levitski zakon je pretpostavljao da svaki izraelski prvorođenac pripada Bogu: ,,Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu” (Izl 2,23). Riječ ,,𝐩𝐨𝐬𝐯𝐞𝐭𝐚” za Izraelca je značila ,,𝐩𝐫𝐢𝐩𝐚𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭.” Dakle, 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐢 𝐩𝐫𝐯𝐨𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐚𝐜 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐚𝐝𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐛𝐞𝐳𝐮𝐯𝐣𝐞𝐭𝐧𝐨 𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐥𝐨 𝐠𝐚 𝐣𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐮𝐩𝐢𝐭𝐢. 𝐎𝐭𝐤𝐮𝐩𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚, 𝐩𝐫𝐞𝐝𝐬𝐭𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐥𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞𝐯𝐫𝐬𝐭𝐚𝐧 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐚𝐭𝐚𝐤 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭, 𝐮 𝐨𝐛𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣. Ovo je otkupljenje bila zamjena za službu Bogu, pa onaj koji je otkupljen, može ostati u svojoj obitelji i baštiniti zemlju otaca. Cijena tog otkupljenja iznosila je 5 šekela i mogla se platiti bilo kojem svećeniku, bilo gdje u zemlji.
Evanđelje međutim, nigdje ne spominje plaćanje otkupnine. Evanđelist stoga koristi izraz ,,𝐩𝐚𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚𝐧𝐚𝐢” kojeg prevedimo sa grčkog kao 𝐩𝐫𝐢𝐤𝐚𝐳𝐚𝐭𝐢 𝐢𝐥𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐧𝐢𝐣𝐞𝐭𝐢. Vidimo zapravo da se Isus ne otkupljuje, jer On jest Bog, On je Božji Prvorođenac. Ne može se otkupiti od svoga Oca. Suprotno tome, Marija i Josip ga prikazuju, predaju Bogu osobno. Rade zapravo ono što se u Hramu radilo sa žrtvama: ž𝐫𝐭𝐯𝐞 𝐬𝐮 𝐬𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐤𝐚𝐳𝐢𝐯𝐚𝐥𝐞 𝐢𝐥𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐧𝐨𝐬𝐢𝐥𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐮. Na taj način u ovom prikazanju nalazimo elemente žrtve i svećenika: žrtva se prinosi, a svećenik je prikazuje. U tome prepoznajemo Isusa kao svećenika i žrtvu i oltar. 𝐎𝐯𝐚𝐣 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐝𝐚𝐧 𝐚𝐧𝐭𝐢𝐜𝐢𝐩𝐢𝐫𝐚 𝐆𝐨𝐥𝐠𝐨𝐭𝐮 𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐨𝐣 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐬𝐚𝐦 𝐬𝐞𝐛𝐞 ž𝐫𝐭𝐯𝐮𝐣𝐞. Bog se žrtvuje i plaća otkupninu od grijeha za sve nas, istovremeno otvarajući nam put spasenja po svojoj smrti na križu.
𝐙𝐧𝐚𝐤 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯š𝐭𝐢𝐧𝐞
Čini se kako su obje stvari, i očišćenje i otkupljenje potpuno besmislene. 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐨 𝐁𝐨ž𝐣𝐨𝐣 𝐢𝐧𝐭𝐞𝐫𝐯𝐞𝐧𝐜𝐢𝐣𝐢 č𝐢𝐬𝐭𝐚, 𝐛𝐞𝐳𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐳𝐚č𝐞𝐭𝐚 𝐢 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐚 𝐧𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐢. 𝐍𝐣𝐨𝐣 𝐨𝐯𝐚𝐣 𝐨𝐛𝐫𝐞𝐝 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐧, 𝐣𝐞𝐫 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐬𝐞 š𝐭𝐨 𝐧𝐚 𝐧𝐣𝐨𝐣 𝐨𝐩𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐢 𝐨č𝐢𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢. 𝐌𝐚𝐫𝐢𝐣𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐢č𝐢𝐦, 𝐧𝐢č𝐢𝐣𝐨𝐦 𝐤𝐫𝐯𝐥𝐣𝐮 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐤𝐯𝐫𝐧𝐮𝐥𝐚: 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐝𝐣𝐞𝐯𝐢𝐜𝐚 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞, 𝐳𝐚 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐦𝐞 𝐢 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐫𝐨𝐝𝐚. 𝐍𝐣𝐨𝐣 𝐝𝐚𝐤𝐥𝐞 č𝐢šć𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐧𝐨. 𝐈𝐬𝐮𝐬 𝐣𝐞 𝐒𝐢𝐧 𝐁𝐨ž𝐣𝐢, 𝐏𝐫𝐯𝐨𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐚𝐜 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐨𝐭𝐤𝐮𝐩𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐢č𝐢𝐦. Nema se što otkupiti, jer onaj koji nije bio otkupljen, trajno je pripadao Bogu, do kraja života bio je Božji. Drugim riječima, onaj koji nije bio otkupljen ostaje posvećen Bogu do kraja života. Isus se ne otkupljuje, do kraja ostaje Očev. Sjetite se kako je u dobi od dvanaest godina govorio kako se nalazi u ,,domu Oca svojega.”
Zadnji čin ovog događaja jest 𝐬𝐮𝐬𝐫𝐞𝐭 𝐬𝐚 Š𝐢𝐦𝐮𝐧𝐨𝐦 𝐢 𝐀𝐧𝐨𝐦.Oboje potaknuti Božjim Duhom dolaze u Hramu u ovaj čas. Oboje su ljudi posvećeni Bogu, potpuno okrenuti Bogu. Udovica Ana bila je potomak sjevernih plemena (Ašerova) koja su bila raspršena po cijelom svijetu, a Šimun je ponukan Duhom Svetim došao u Hram. U tom smislu, 𝐨𝐧𝐢 𝐬𝐮 𝐧𝐚𝐣𝐚𝐯𝐚 𝐧𝐨𝐯𝐞 𝐂𝐫𝐤𝐯𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐚 ž𝐢𝐯𝐢 𝐮 𝐢šč𝐞𝐤𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐬𝐮𝐬𝐫𝐞𝐭𝐚 𝐬𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐒𝐩𝐚𝐬𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐞𝐦, 𝐂𝐫𝐤𝐯𝐞 𝐫𝐚𝐬𝐩𝐫š𝐞𝐧𝐞 𝐩𝐨 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐚 ž𝐢𝐯𝐢 𝐨𝐝 ž𝐫𝐭𝐯𝐞 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐚 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚, 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐢𝐦𝐚 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐯𝐨đ𝐞𝐧𝐚 𝐃𝐮𝐡𝐨𝐦 𝐒𝐯𝐞𝐭𝐢𝐦. Pismo kaže da je iščekivao Utjehu i da je Duh bio na njemu. Za ,,utjehu” se koristi riječ ,,paraklesis” koju jednako možemo primjeniti i na Duha Svetoga.
Sada sliku događaja možemo zaokružiti. U Hramu nije bio prikazan samo Marijin Prvorođenac nego i Prvorođenac vječnoga Oca. Kao Očev Jedinorođenac sada je bio prikazan kao Prvorođenac obnovljenog čovječanstva. 𝐔 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐣𝐞 𝐳𝐚𝐩𝐨č𝐞𝐥𝐚 𝐧𝐨𝐯𝐚 𝐫𝐚𝐬𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐧𝐨 ž𝐞𝐥𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦 𝐢 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐭𝐢 𝐥𝐢𝐜𝐞 𝐁𝐨ž𝐣𝐞. 𝐓𝐨 𝐬𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐩𝐨𝐩𝐮𝐭 Š𝐢𝐦𝐮𝐧𝐚 𝐮 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐮 𝐯𝐢𝐝𝐞 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐭𝐥𝐨 𝐧𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐬𝐯𝐣𝐞𝐭𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐫𝐨𝐝𝐚 𝐢 𝐬𝐥𝐚𝐯𝐮 𝐩𝐮𝐤𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐠𝐚. 𝐔 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐯𝐢𝐝𝐞 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐝 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐚. Isus – Bog nije trebao biti otkupljen, jer On sam je otkupio nas svojom smrću na križu. Otkupio nas je od pripadanju smrti, pripadanju grijehu. Od vlasti đavolske. To Dijete će stvoriti strašan sukob između dobra i zla, skinuvši svakomu od njih masku i tako izazvati strašnu mržnju. Ono će biti 𝐤𝐚𝐦𝐞𝐧 𝐬𝐩𝐨𝐭𝐢𝐜𝐚𝐧𝐣𝐚, 𝐦𝐚č 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐝𝐢𝐣𝐞𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐥𝐨 𝐨𝐝 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐚, 𝐤𝐚𝐦𝐞𝐧 𝐤𝐮š𝐧𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐨𝐛𝐣𝐚𝐯𝐥𝐣𝐢𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐭𝐚𝐣𝐧𝐚 𝐫𝐚𝐬𝐩𝐨𝐥𝐨ž𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐢𝐡 𝐬𝐫𝐝𝐚𝐜𝐚. Ljudi više neće biti isti nakon što su jednom čuli za njegovo ime i učili o njegovu životu. 𝐁𝐢𝐭 ć𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐢𝐥𝐣𝐞𝐧𝐢 𝐢𝐥𝐢 𝐠𝐚 𝐩𝐫𝐢𝐡𝐯𝐚𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐢𝐥𝐢 𝐨𝐝𝐛𝐚𝐜𝐢𝐭𝐢. 𝐒 𝐨𝐛𝐳𝐢𝐫𝐨𝐦 𝐧𝐚 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚, 𝐧𝐞ć𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐤𝐨𝐦𝐩𝐫𝐨𝐦𝐢𝐬𝐚: 𝐢𝐥𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐢𝐥𝐢 𝐨𝐝𝐛𝐚𝐜𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐢𝐥𝐢 𝐮𝐬𝐤𝐫𝐬𝐧𝐮ć𝐞 𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐦𝐫𝐭. Po samome svojem imenu učinit će da ljudi iznose na svjetlo svoje tajne stavove prema Bogu.
𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐞ć𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐬𝐮𝐝𝐢 𝐝𝐮š𝐚𝐦𝐚, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐝𝐚 𝐢𝐡 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐢; a budući da su njihove duše grešne, neki će ljudi mrziti njegov dolazak. Šimun je također rekao da će 𝐃𝐢𝐣𝐞𝐭𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐚 𝐧𝐮𝐭𝐚𝐫𝐧𝐣𝐚 𝐫𝐚𝐬𝐩𝐨𝐥𝐨ž𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢. 𝐎𝐧 ć𝐞 𝐭𝐞𝐬𝐭𝐢𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢 𝐬𝐯𝐢𝐡 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐠𝐚 𝐬𝐮𝐬𝐫𝐞𝐭𝐚𝐭𝐢. 𝐏𝐢𝐥𝐚𝐭 će pokušati dobiti na vremenu, a onda će popustiti; 𝐉𝐮𝐝𝐚 će se osloniti na neku vrstu pohlepne socijalne sigurnosti; 𝐍𝐢𝐤𝐨𝐝𝐞𝐦 će se došuljati noću i naći Svjetlo; 𝐜𝐚𝐫𝐢𝐧𝐢𝐜𝐢 će postati pošteni; 𝐦𝐥𝐚𝐝𝐢 𝐛𝐨𝐠𝐚𝐭𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 odbacit će njegovo siromaštvo; 𝐫𝐚𝐬𝐢𝐩𝐧𝐢𝐤 će se vratiti kući; jedan će se apostol objesiti. Od toga dana do danas ostao je znak protivljenja. Stoga će njegova sudbina biti suočavati se s fanatičnom oporbom ljudi, čak do same smrti. Š𝐭𝐨 𝐛𝐥𝐢ž𝐞 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭 𝐝𝐨đ𝐞 𝐬𝐫𝐜𝐮, 𝐭𝐨 𝐨𝐧𝐨 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐬𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐤𝐫𝐢𝐯𝐧𝐣𝐞; 𝐭𝐚𝐝𝐚 ć𝐞 𝐢𝐥𝐢 𝐦𝐨𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐧𝐚ć𝐢 𝐦𝐢𝐫 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐨𝐣 𝐝𝐮š𝐢, 𝐢𝐥𝐢 ć𝐞 𝐬𝐞 𝐨𝐤𝐫𝐞𝐧𝐮𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐣𝐞𝐫 𝐣𝐨š 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐩𝐫𝐞𝐦𝐧𝐨 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐨𝐬𝐭. Tako će On rastaviti dobro od zla, pšenicu od pljeve. Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐨𝐯𝐚 𝐫𝐞𝐚𝐤𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐮 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐛𝐢𝐭 ć𝐞 𝐭𝐞𝐬𝐭: 𝐢𝐥𝐢 ć𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐛𝐮𝐝𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐯𝐮 𝐨𝐩𝐨𝐫𝐛𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢č𝐧𝐢𝐡 𝐧𝐚𝐫𝐚𝐯𝐢, 𝐢𝐥𝐢 ć𝐞 𝐢𝐡 𝐠𝐚𝐥𝐯𝐚𝐧𝐢𝐳𝐢𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐨𝐛𝐧𝐨𝐯𝐮 𝐢 𝐮𝐬𝐤𝐫𝐬𝐧𝐮ć𝐞.