Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

(Lk 1, 57-66.80)

_______________________________________________

𝐏𝐫𝐞𝐭𝐞č𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐤𝐢𝐝𝐚 𝐭𝐫𝐚𝐝𝐢𝐜𝐢𝐣𝐮

Jučer smo proslavili svetkovinu rođenja svetog Ivana Krstitelja. Kod svetaca obično slavimo dan njihova rođenja za nebo, odnosno dan njihove smrti. 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐊𝐫𝐬𝐭𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣, 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐢 𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐚𝐜 (𝐢𝐳𝐮𝐳𝐞𝐯š𝐢 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐮) 𝐤𝐨𝐝 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠 𝐬𝐥𝐚𝐯𝐢𝐦𝐨 𝐢 𝐝𝐚𝐧 𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐳𝐚 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐮, 𝐢 𝐳𝐚 𝐧𝐞𝐛𝐨, 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐧𝐨 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯 𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐝𝐚𝐧 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨 𝐮𝐦𝐢𝐫𝐚𝐧𝐣𝐞. On je bio najveći prorok jer, dok su proroci Staroga Zavjeta Isusa navješćivali izdaleka, Ivan ga je navješćivao izbliza – Ivan će se pojaviti pred njim. ,,Isusu će pripraviti putove pozivajući narod da čini pokoru. Naučit će ljude kako će se osloboditi grijeha po velikom milosrđu Božjem.” Postat će model kako slijediti Isusa i kako poniznim životom očitovati Božju prisutnost. Ivan Krstitelj svojim je životom najavio Isusa Krista, očekivanog Mesiju. Svaki dan u misi odzvanjaju njegove riječi kojima je pokazao koga su Židovi čekali: ,,Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!”

U evanđelju nalazimo u sceni u kojoj 8 dana nakon rođenja Židovi obrezuju dječaka i daju mu ime. Kod njih je to bilo od velike važnosti, jer se po imenu prenosila baštinska veza sa obitelji, sa precima sve do Abrahama, a od Abrahama sve do Boga. Obrezanje se vršilo osmi dan jer su Židovi 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐨𝐯𝐚𝐥𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐮 𝐬𝐯𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐭𝐡𝐨𝐝𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐌𝐨𝐣𝐬𝐢𝐣𝐚 𝐢𝐦𝐚𝐥𝐢 𝐨𝐛𝐯𝐞𝐳𝐮 č𝐮𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐞𝐝𝐚𝐦 𝐳𝐚𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢 𝐝𝐚𝐧𝐢𝐡 𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚. Tek nakon primanja Tore i 613 zapovijedi počeli su obrezivati svoje potomke u znak saveza s Bogom. To je istovremeno predstavljao kontinuitet sa patrijarsima, ali diskontinuitet s njima jer je obrezanje bilo znak jednog drugačijeg saveza.

Tako su i Židovi mislili kako će prema običaju dječak dobiti ime očevo – Zaharija, ili nekoga iz nasljedne linije, ali nije bilo tako. U odabir imena dječaka umiješao se Bog. Veli sveti Toma kako ,,𝐢𝐦𝐞 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢 𝐨 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐬𝐭𝐯𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢. 𝐉𝐚𝐬𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐳𝐚 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐚 𝐫𝐨𝐝𝐨𝐯𝐚 𝐢 𝐯𝐫𝐬𝐭𝐚 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐞 𝐤𝐚ž𝐞 𝐮 𝐌𝐞𝐭𝐚𝐟𝐢𝐳𝐢𝐜𝐢 𝐈𝐕: 𝐢𝐝𝐞𝐣𝐚 𝐨𝐳𝐧𝐚č𝐞𝐧𝐚 𝐩𝐨 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐮 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐣𝐞 𝐝𝐞𝐟𝐢𝐧𝐢𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐢𝐳𝐫𝐚ž𝐚𝐯𝐚 𝐩𝐫𝐢𝐫𝐨𝐝𝐮 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢.” To je jasnije kod stvari, no je li tako kod ljudi? Ljudi su obično slijedili obrazac iz evanđelja i davali su imena svojih predaka djeci. Nekada se davalo ime sveca koji je nabliži rođenju djeteta. I jedno i drugo odražavalo je na neki način istu logiku kao kod dodjeljivanja imena stvarima: željelo se da ime odražava nešto u osobi, bilo da je riječ o nasljedniku koji će imenom nastavljati rodoslovlje, bilo da je riječ o svecu od kojeg su se htjele nasljedovati osobine djeteta.

Zaharija je, dajući dječaku ime Ivan napravio jedan prekid s tradicijom. Radije poštuje volju Božju, nego ono što mu tradicija nalaže. U tom činu prekida tradicije istovremeno se nalazi i poveznica sa tradicijom, jer sve drugo u životu Zaharije, a kasnije i Ivana Krstitelja, bilo je protkano tradicijom svoga naroda, u kojoj je Ivan narodu otkrivao novi, dublji smisao.

Ime 𝐈𝐯𝐚𝐧 prevedeno znači 𝐁𝐨ž𝐣𝐚 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭, 𝐢𝐥𝐢 𝐁𝐨𝐠 𝐣𝐞 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢𝐯. Odemo li u hebrejski izvornik ovog imena – 𝐉𝐨𝐡𝐚𝐧𝐚𝐧, dobit ćemo prijevodom 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐢𝐧 𝐦𝐢𝐥𝐣𝐞𝐧𝐢𝐤, onaj koji je slobodnih nazora, onaj koji je milostiv. 𝐓𝐚𝐤𝐨 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐨𝐦 𝐤𝐚𝐨 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐯𝐣𝐞šć𝐮𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐚𝐤 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐢𝐧𝐚 𝐦𝐢𝐥𝐣𝐞𝐧𝐢𝐤𝐚, 𝐎𝐧𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐢𝐳𝐯𝐨𝐫𝐨𝐦 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐞. Ime 𝐙𝐚𝐡𝐚𝐫𝐢𝐣𝐚 značilo bi 𝐉𝐚𝐡𝐯𝐞 𝐬𝐞 𝐬𝐣𝐞ć𝐚 𝐢𝐥𝐢 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐞 𝐬𝐣𝐞𝐭𝐢𝐨. Shvaćamo sada i značenje imena: Zaharija je bio ,,onaj koji se sjeća Gospodina, dok je Ivan onaj koji očituje Gospodina. Memorija se odnosi na onoga koji je odsutan, dok se očitovanje odnosi na onoga koji je prisutan. Stoga ime Ivan ne izražava memoriju na prošlost, već očituje nečiju prisutnost.” 𝐒𝐣𝐞ć𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐞 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐬𝐯𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐥𝐮ž𝐛𝐮 𝐢𝐬𝐩𝐮𝐧𝐢𝐨 𝐮 𝐧𝐞𝐤𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐫𝐢𝐣𝐞č𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐢𝐳𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢𝐨 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐳𝐮𝐣𝐮ć𝐢 𝐧𝐚 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐚 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐚 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐚, 𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐢 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐩𝐨𝐧𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐦𝐨 𝐮 𝐬𝐯𝐞𝐭𝐨𝐣 𝐦𝐢𝐬𝐢 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐝𝐧𝐞𝐯𝐧𝐨: 𝐄𝐯𝐨 𝐉𝐚𝐠𝐚𝐧𝐣𝐜𝐚 𝐁𝐨ž𝐣𝐞𝐠, 𝐞𝐯𝐨 𝐨𝐧𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐨𝐝𝐮𝐳𝐢𝐦𝐚 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐞 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐚! Sveti je Ivan došao na svijet kako bi u svemu očitovao prisutnost Božju među nama, i kako bi navijestio izlijevanje božje milosti na sve ljude. 𝐒𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐨𝐦 (𝐉𝐚𝐡𝐯𝐞 𝐣𝐞 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢𝐯) 𝐢 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞𝐦 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐠𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐬𝐭𝐢𝐨 𝐤𝐚𝐤𝐨 ć𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐝𝐨ć𝐢 𝐦𝐞đ𝐮 𝐧𝐚𝐬 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐮č𝐢𝐧𝐢𝐨 𝐬𝐯𝐞 𝐝𝐚 𝐛𝐢 𝐬𝐞 𝐦𝐢 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐢𝐥𝐢 – 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐧𝐚𝐦 𝐨𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢𝐨 𝐯𝐫𝐚𝐭𝐚 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢.

𝐈𝐦𝐞𝐧𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢

Rođenje Ivana Krstitelja donijelo je pomiješane osjećaje radosti i prestravljenosti. Koliko je god rođenje djeteta jedan dar, toliko je ovo rođenje neke ljude prestrašilo: što li će biti od ovoga djeteta? Zaharija je shvatio kako je samo dijete dar od Boga i kako je volja Božja važnija od obiteljskih želja. Kada se Gabrijel ukazao Zahariji, onda mu je rekao i ime djeteta. Ime je bilo znak da ste svoji, da imate svoj identitet. Napravivši odmak od obiteljske tradicije po kojoj se ime djetetu davalo sukladno nekom od predaka, Gabrijel je jasno dao do znanja Zahariji da Bog od djeteta nešto očekuje, ali prije svega htio je naglasiti po ovom djetetu kako je svaki čovjek Božji, da nitko nije vlastiti izum. Imenom je tako Ivana povezao s pozivom od Boga kako su to radili Židovi po tradiciji, ali se odmakao od same obitelji I obiteljske tradicije. Dakako, 𝐮𝐧𝐚𝐭𝐨č 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐮 𝐬𝐯𝐚𝐭𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐢𝐦𝐚𝐨 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐧𝐚 𝐯𝐥𝐚𝐬𝐭𝐢𝐭𝐨 𝐨𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐞𝐧𝐣𝐞, 𝐬𝐯𝐚𝐭𝐤𝐨 𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐮 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐭𝐢 š𝐭𝐨 𝐠𝐚 𝐣𝐞 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐚 𝐮 𝐤𝐨𝐧𝐚č𝐧𝐢𝐜𝐢, 𝐚𝐥𝐢 𝐬𝐯𝐚𝐭𝐤𝐨 𝐦𝐨𝐫𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐧𝐚ć𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐢𝐦𝐞 𝐨𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚, 𝐭𝐨 𝐣𝐞𝐬𝐭 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐮 𝐳𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞. 𝐓𝐨 𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐨 𝐬𝐦𝐢𝐬𝐚𝐨 𝐝𝐚𝐫𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐚 𝐈𝐯𝐚𝐧𝐮. Ime je trebalo odražavati moj „ja” koji sam dobio od Boga, moj identitet u Božjem planu, u Božjim očima.

Ime podsjeća na cilj i na svrhu. Općenito, 𝐧𝐮ž𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐧𝐚𝐳𝐢𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐣𝐢𝐡𝐨𝐯𝐢𝐦 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐨𝐦, 𝐣𝐞𝐫 𝐢𝐦𝐞 𝐝𝐞𝐟𝐢𝐧𝐢𝐫𝐚 𝐛𝐢ć𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐮𝐬𝐦𝐣𝐞𝐫𝐚𝐯𝐚𝐣𝐮ć𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐬𝐯𝐫𝐬𝐢 𝐧𝐞𝐤𝐨𝐠 𝐛𝐢ć𝐚. Ta svrha izgrađuje, ona određuje biće u svom okruženju i dodaje plus u okruženje ili okruženje dodaje plus u njega. Na taj način govorimo o imenu kao o nečem što može odrediti čovjekov poziv. Upravo na takav su način na ime gledali stari narodi, pa i Izraelci kada su ime povezivali sa svrhom čovjeka u odnosu prema Bogu. Svaki je položaj čovjeka u svijetu determiniran imenom, a ime je čovjeka povezivalo sa Bogom i svijetom. Ime je dakle izgrađivalo identitet čovjeka.

No, 𝐢𝐦𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐢 𝐫𝐚𝐳𝐚𝐫𝐚𝐣𝐮ć𝐢 č𝐢𝐦𝐛𝐞𝐧𝐢𝐤. 𝐏𝐫𝐢𝐦𝐣𝐞𝐫𝐢𝐜𝐞, 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐞 𝐮 𝐢𝐬𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢. 𝐓𝐚𝐝𝐚 𝐢𝐡 𝐝𝐨𝐯𝐨𝐝𝐢𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐫𝐚𝐝𝐢 𝐮𝐧𝐢š𝐭𝐞𝐧𝐣𝐚. Imenovati stvarnost, dati ime nečem, puno je dublje od samoga izricanja imena. Imenovanje zapravo otkriva što vidimo u nečem, kako gledamo na nešto. Kada je čovjek u pitanju 𝐢𝐦𝐞 𝐧𝐚𝐦 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐮 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐢𝐦𝐚𝐦𝐨 𝐨 𝐧𝐞𝐤𝐨𝐦𝐞. Ta slika koju imamo ne mora biti ista kao slika koju Bog ima o nekome. Možemo tako nekoga posve usmjeriti krivo slijedeći samo sliku koja je u nama imenujući čovjeka krivim nazivom- imenom. Za čovjeka razumjeti i ispravno se postaviti spram njega, potrebno je znati što on znači Bogu i što znači drugima, a ne samo meni. Bino je Božje ime, ono što Bog vidi u tom čovjeku, što ta osoba predstavlja u očima Boga. 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐮 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐚ž𝐧𝐢𝐣𝐚 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫 𝐮 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐩𝐨𝐯𝐞𝐳𝐚𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐬 𝐎𝐜𝐞𝐦, 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐳𝐚𝐧𝐢𝐦𝐚𝐥𝐨, 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐢𝐬𝐩𝐮𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐮 𝐎č𝐞𝐯𝐮. Nije pri tom mario što će drugi o tome misliti, nije se zamarao mišljenjem drugih, lažnim obzirima, nije u drugima tražio odgovore na pitanja koja je nalazio u sebi, nije od drugih tražio prihvaćanje.

𝐃𝐫𝐯𝐞𝐧𝐚 𝐩𝐥𝐨č𝐢𝐜𝐚- 𝐩𝐢𝐧𝐚𝐤𝐢𝐝𝐢𝐨𝐧- 𝐩𝐢𝐧𝐚𝐱

Ime Ivan dolazi od hebrejskog Johanan: Bog je milostiv. Upravo takvog Boga navješćivao je Ivan Krstitelj. 𝐏𝐨𝐳𝐢𝐯𝐚𝐨 𝐣𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐧𝐚 𝐨𝐛𝐫𝐚ć𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐢 𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢𝐨 𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐬𝐞 𝐬𝐦𝐢𝐥𝐨𝐯𝐚𝐭𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐮 𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐞 𝐨𝐛𝐫𝐚𝐭𝐢, 𝐣𝐞𝐫 𝐭𝐚𝐣 𝐁𝐨𝐠 𝐢𝐦𝐚 𝐨 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐚č𝐢𝐣𝐮 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐮 𝐨𝐝 𝐨𝐧𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐦𝐢 𝐢𝐦𝐚𝐦𝐨 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢. Ivan je trebao probijati put prema milosti Boga. On je posljednji prorok Staroga Zavjeta i na neki način prvi Novoga. Stoga sam pripravlja put Isusu, Bogu koji nam donosi milosrđe, Prvorođencu koji nam je otvorio nebo.

Kada je pisao kako će se Ivan zvati, njegov otac Zaharija je tražio 𝐝𝐫𝐯𝐞𝐧𝐮 𝐩𝐥𝐨č𝐢𝐜𝐮- 𝐩𝐢𝐧𝐚𝐤𝐢𝐝𝐢𝐨𝐧 (grč.) na kojoj će napisati Ivanovo ime. Nakon puno godina, Saloma će tražiti da se na drvenom pladnju- pinax (grč.), donese Ivanova glava. 𝐔 𝐈𝐯𝐚𝐧𝐨𝐯𝐮 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 𝐬𝐯𝐞 𝐣𝐞 𝐩𝐨č𝐞𝐥𝐨 𝐧𝐚 𝐝𝐫𝐯𝐞𝐧𝐨𝐣 𝐩𝐥𝐨č𝐢𝐜𝐢, 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨 𝐢𝐦𝐞 𝐛𝐢𝐥𝐨 𝐣𝐞 𝐳𝐚𝐩𝐢𝐬𝐚𝐧𝐨 𝐧𝐚 𝐧𝐣𝐨𝐣. 𝐍𝐚 𝐤𝐫𝐚𝐣𝐮 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐛𝐢𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐠𝐮𝐛𝐥𝐣𝐞𝐧 𝐢 𝐝𝐨𝐧𝐞𝐬𝐞𝐧 𝐧𝐚 𝐧𝐣𝐨𝐣.

Za Ivana je istina bila jedino čemu je upravio svoj život. Istina o Jaganjcu koji oduzima grijehe svijeta, kao i istina o preljubu Heroda. Za Ivana je istina bila razarajuća na kraju. Prorok Jeremija doživio je također veliku neugodnost zbog istine, baš kao i većina proroka Staroga Zavjeta, koji su zbog isitne bili proganjani, bacani u bunare, zatvarani, ubijani… Ivan Krstitelj nam je primjer kako za istinu vrijedi umrijeti. Netko će kazati kako to nije istina, jer Herod nije promijenio svoje navike i svoje stanje. Ivan Krstitelj nije umro za istinu kako bi Herod promijenio svoje stanje. To bi možda došlo kao nešto sekundarno, ako bi to Herod htio. 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐣𝐞 𝐮𝐦𝐫𝐨 𝐳𝐚 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐮 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 𝐮 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮 𝐯𝐢𝐝𝐣𝐞𝐥𝐢 𝐨𝐧𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐦𝐚 𝐝𝐨ć𝐢 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚. 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐣𝐞, 𝐮𝐦𝐢𝐫𝐮ć𝐢 𝐳𝐚 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐮 𝐮𝐦𝐫𝐨 𝐳𝐚 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐳𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐫𝐞𝐤𝐚𝐨: ,,𝐉𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐏𝐮𝐭, 𝐈𝐬𝐭𝐢𝐧𝐚 𝐢 Ž𝐢𝐯𝐨𝐭: 𝐧𝐢𝐭𝐤𝐨 𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐎𝐜𝐮 𝐨𝐬𝐢𝐦 𝐩𝐨 𝐦𝐞𝐧𝐢” (Iv 14,6).

Ivanovo ime u Herodu je budilo poštovanje i strah istovremeno. Poštovanje jer je Ivan govorio ono što je ispravno. Otvarao je put svakome da u sebi pronađe onu ispravnu sliku o sebi, da pronađe istinu o sebi koja nije uvijek bila ugodna i da je ugodi onom što Bog vidi u čovjeku. 𝐁𝐨𝐠 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭𝐢𝐯 𝐩𝐨 𝐭𝐨𝐣 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐩𝐨𝐝𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚 𝐢𝐬𝐤𝐫𝐞𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐢, 𝐨𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚 𝐬𝐯𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐩𝐨 𝐨𝐩𝐫𝐚š𝐭𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐚 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐦 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐨𝐛𝐫𝐚𝐭𝐢, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐬𝐤𝐫𝐞𝐧𝐨 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐚ž𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮. 𝐓𝐚𝐝𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐢𝐦𝐞 𝐮 𝐁𝐨ž𝐣𝐞𝐦 𝐩𝐥𝐚𝐧𝐮. To ide naravnim putem, i ne mijenjajući ime koje su mu dali roditelji, čovjek zapravo shvaća to Bog želi od njega. Imati ime, gledano iz perspektive Boga, znači 𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐞 𝐬 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐥𝐣𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐬𝐞 𝐝𝐚𝐫𝐮𝐣𝐞 𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐧𝐢š𝐭𝐚 𝐳𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐧𝐞 𝐭𝐫𝐚ž𝐢. To znači pronaći svoj stvarni identitet, sliku koju Bog ima o meni. Istovremeno to znači i jasnije gledati u druge ljude; gledati u ljude očima onoga koji je sebe spreman žrtvovati iz ljubavi, upravo onako kako je to učinio Bog.

Herod je po Ivanovim riječima pronašao sliku o sebi i to ga je plašilo. Plašila ga je istina da je grešan čovjek, da radi ono što nije ispravno. Njegov strah oslikava i njegovo ime: 𝐇𝐞𝐫𝐨𝐝 naime, dolazi od hebrejske riječi 𝐡𝐚𝐫𝐚𝐝, što znači tresti se od straha. Silni Herod tresao se od straha pred imenovanjem svojih grijeha, pred istinom o sebi. To ,,𝐢𝐦𝐞𝐧𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞” 𝐬𝐚𝐦𝐨𝐠𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐫𝐚𝐳𝐛𝐢𝐣𝐚𝐥𝐨 𝐣𝐞 𝐨𝐧𝐞 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐞 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐇𝐞𝐫𝐨𝐝 ž𝐞𝐥𝐢𝐨 𝐨𝐝𝐚𝐬𝐥𝐚𝐭𝐢 𝐮 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭, 𝐩𝐨𝐩𝐮𝐭 𝐝𝐞𝐦𝐨𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐛𝐨𝐣𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐠𝐚 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐚, 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐞 𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐢. Htio je da ga časte, da ga hvale, da bude poštovan, ali sve to nije počivalo na stvarnosti koju je živio I koja nije bila čestita. Kada je srušio te Herodove slike, Ivan je govoreći istinu doveo sebe do uništenja.

Paradoksalno, ali ime ,,Bog je milostiv” za Ivana je značilo uništenje, smrt. Tako je njegova smrt zapravo praslika Isusove smrti. Isus je na križ otišao jer je nekome postalo nepodnošljivo ono što je propovijedao. ,,Tko to može slušati?”-bile su riječi kojima su slušatelji izražavali nepodnošljivost istine o sebi; one istine na koju ih je Isus upućivao. Imenovanje istine nekada je doista teško I nepodnošljivo nekome. I nije rijetkost da se ljudi poput Heroda bune i ne prihvaćaju je. 𝐒𝐭𝐨𝐠𝐚 𝐨𝐧𝐚𝐣 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐮𝐣𝐞 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐮 č𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐛𝐢𝐯𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐨𝐬𝐮đ𝐞𝐧 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨 𝐢𝐦𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐳𝐚 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐮𝐧𝐢š𝐭𝐞𝐧𝐣𝐞.

Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐮𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐦𝐨ž𝐞𝐭𝐞, 𝐚𝐥𝐢 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐮 𝐧𝐢𝐤𝐚𝐝𝐚, 𝐛𝐚š 𝐤𝐚𝐨 š𝐭𝐨 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞𝐭𝐞 𝐮𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚. Tako je i sa Ivanom. On nije samo poginuo za istinu, već za milosrđe Božje koje se nastavilo izlijevati na druge I nakon što je Ivan bio pogubljen. 𝐈𝐬𝐭𝐢𝐧𝐨𝐦, 𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐠𝐨𝐝 𝐨𝐧𝐚 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐧𝐞𝐮𝐠𝐨𝐝𝐧𝐚 𝐢 𝐭𝐞š𝐤𝐚, 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐢𝐭𝐨 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐮𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐳𝐥𝐨 𝐢 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐞, 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐦𝐨 𝐩𝐮𝐭 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐮. 𝐓𝐨 𝐧𝐚𝐬 𝐦𝐨ž𝐞 𝐤𝐨š𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐮𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚, 𝐩𝐨𝐥𝐨ž𝐚𝐣𝐚 𝐮 𝐝𝐫𝐮š𝐭𝐯𝐮, 𝐠𝐮𝐛𝐢𝐭𝐤𝐚 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣𝐚, 𝐠𝐮𝐛𝐢𝐭𝐤𝐚 𝐬𝐯𝐞𝐠𝐚 𝐩𝐚 𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚… 𝐈𝐩𝐚𝐤, 𝐛𝐞𝐳 𝐨𝐛𝐳𝐢𝐫𝐚 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐞, 𝐢𝐦𝐞𝐧𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐢𝐬𝐭𝐢𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐩𝐮𝐭 𝐁𝐨ž𝐣𝐞𝐦 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐮. Čak I onda kada onaj kojem je istina upravljena, kojemu se imenuje sve što nije ispravno. 𝐌𝐧𝐨š𝐭𝐯𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞 𝐈𝐯𝐚𝐧𝐨𝐯𝐞 𝐬𝐦𝐫𝐭𝐢 𝐩𝐨č𝐞𝐥𝐨 𝐬𝐥𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢𝐭𝐢 𝐈𝐬𝐮𝐬𝐚. 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐢𝐡 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚𝐨 𝐧𝐚 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐚𝐤 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐝𝐨𝐧𝐨𝐬𝐢 𝐩𝐨 𝐬𝐯𝐨𝐦 𝐒𝐢𝐧𝐮. 𝐓𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐢𝐦𝐞 𝐈𝐯𝐚𝐧𝐨𝐯𝐨, 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐣𝐞 𝐳𝐚 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐚 𝐮 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐦 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐮𝐭𝐤𝐮 𝐳𝐧𝐚č𝐢𝐥𝐨 𝐬𝐦𝐫𝐭, 𝐳𝐚 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐥𝐚𝐨 𝐩𝐮𝐭 𝐮 ž𝐢𝐯𝐨𝐭.

𝐏𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐥𝐢š𝐚𝐯𝐚 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐡𝐨𝐯𝐚

U pustinji je Ivan duhom jačao: „Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom” (Lk 1,80). Pustinja može nekome biti propast, ali nekome može biti spas, baš kao i napušteni otok koji je spas za brodolomca. Ivan živi u čamotinji duha, svojih misli, jer od svih njegovih misli jedna mu je najvažnija- ona o Bogu. 𝐏𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐨𝐠𝐚 𝐢𝐝𝐞𝐚𝐥𝐚𝐧 𝐩𝐫𝐨𝐬𝐭𝐨𝐫 𝐳𝐚 𝐯𝐢𝐝𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚, 𝐣𝐞𝐫 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐧𝐢č𝐞𝐠𝐚, 𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐝𝐞𝐟𝐢𝐧𝐢𝐫𝐚𝐣𝐮, 𝐮 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐦𝐢𝐬𝐥𝐚. Sav imetak čovjeka u pustinji je bezvrijedan. Pustinja otvara prostor za čišćenje shvaćanja o stvarnim vrijednostima. Tako dolazimo do paradoksa pustinje: ona je istovremeno i prostor smrti koliko god i idealan prostor za pronaći Boga!

Pustinja te ostavlja bez ičega, pa dolaziš u situaciju da ništa ne posjeduješ, pa ako i imaš, bezvrijedno je u pustinji. Na ovaj se način čovjek oslobađa straha i sav besmisao stvari otkriva se u pustinji, u suočenju sa Bogom ili suočenju sa smrti. Ova su dva suočenja neizbježna u pustinji. U pustinji, gdje nemamo ništa shvaćamo kako posjed uvećava strah od gubitka, pa što više imaš više i strahuješ. Naprotiv, sve ostalo taj strah umanjuje i ne imati u tom smislu znači biti slobodan. Danas mnogi strahuju za svoj posjed, i taj strah se prenosi na njihov život jer život poistovjećuju s onim što posjeduju. Čovjek koji je Ivana dao pogubiti bio je Herod. To je bila osoba koja sebi ništa u životu nije uskratila. Mogli bismo danas kazati kako je imao sve. Ipak, njegovo ime otkriva i njegovu nutrinu na neki način: tresao se od straha pred Ivanovim riječima.

𝐏𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐚 𝐭𝐞 𝐥𝐢š𝐚𝐯𝐚 𝐟𝐢𝐤𝐜𝐢𝐣𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚

Vratimo se malo pustinji. Kada si u gužvi i kada je prisutno više ljudi oko tebe, na neki način gubiš samoga sebe, više se rastresaš, više misliš o drugima. Više zapravo nisi svoj, jer sva je tvoja pažnja usmjerena na ono izvanjsko. No, kada se udaljuješ od drugih, vraćaš se u sebe, kada nema komunikacije verbalne ili neverbalne, ponovo se sabireš, ulaziš u sebe samoga i počinješ u sebi tražiti poticaje za djelovanje. Tek tada, sam u sebi, kada u sebi pronađeš pustinju u kojoj nema drugih ljudi, počinješ polako susretati Boga. To je razlog zbog kojeg su mnogi tražili osamu u svojem redovničkom životu. Tražili su vanjsku potpunu pustoš kako bi mogli svo bogatstvo svijeta pronaći u sebi, pa tako i pronaći Boga u sebi. Baš kao i Ivan Krstitelj.

𝐔 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐬𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐳𝐧𝐢 𝐨𝐝 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐢𝐡 𝐢 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐞 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐚𝐳𝐚𝐧 𝐳𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐢 𝐧𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐦𝐣𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮. 𝐔 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞š 𝐬𝐤𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐮 𝐠𝐮ž𝐯𝐢, 𝐮 𝐦𝐚𝐬𝐢. 𝐎𝐬𝐭𝐚𝐣𝐮 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐁𝐨𝐠 𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤. 𝐏𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐚 𝐭𝐚𝐤𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐨𝐛𝐥𝐢𝐤𝐮𝐣𝐞 𝐢𝐳𝐧𝐮𝐭𝐫𝐚, 𝐨𝐬𝐧𝐚ž𝐮𝐣𝐞 𝐢 𝐭𝐨 𝐮𝐯𝐢𝐣𝐞𝐤 𝐩𝐫𝐞𝐤𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐨𝐯𝐢𝐡 𝐬𝐥𝐚𝐛𝐨𝐬𝐭𝐢, 𝐣𝐞𝐫 𝐮 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞𝐭𝐞 𝐩𝐨𝐛𝐣𝐞ć𝐢 𝐨𝐝 𝐬𝐞𝐛𝐞: 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐭𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐞𝐛𝐞. Upoznavanje sebe na početku može djelovati bolno, razdirujuće, ali na kraju, kada se susretne Bog, sve se anulira i sve sjedne na svoje mjesto. 𝐁𝐥𝐚𝐠𝐨𝐝𝐚𝐭 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐞 𝐢𝐦𝐚𝐦𝐨 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐫𝐨ž𝐢𝐯𝐥𝐣𝐚𝐯𝐚𝐦𝐨 𝐯𝐚𝐧𝐣𝐬𝐤𝐮 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐨š, 𝐚 𝐭𝐨 𝐣𝐞 č𝐚𝐤 𝐢 𝐮 𝐨𝐯𝐨𝐦 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐮 𝐦𝐨𝐠𝐮ć𝐞 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢, 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐦𝐚. Valja nam se osloboditi u mislima svega što nas udaljava od Boga, svega što nas rastresa. Tako ako ne maštamo o svojim uspjesima, o svojim ambicijama, ako se u mislima ispraznimo od svojih stvari, od sebe, od ljudi s kojima živimo, ako misli očistimo od svega- možemo čak i u ovom svijetu ući u svoju vlastitu pustinju.

Pustinja je, naime, mjesto izlaganja suncu. 𝐔 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐩𝐨𝐛𝐣𝐞ć𝐢 𝐨𝐝 𝐬𝐯𝐞𝐠𝐚, 𝐚𝐥𝐢 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐨𝐝 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐞 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢: 𝐨𝐝 𝐒𝐮𝐧𝐜𝐚, 𝐨𝐝 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐚 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐭𝐥𝐚. 𝐔 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐮 𝐬𝐚𝐦𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐢 𝐬𝐮𝐧𝐜𝐞. 𝐌𝐢 𝐒𝐮𝐧𝐜𝐞 𝐤𝐨𝐫𝐢𝐬𝐭𝐢𝐦𝐨 𝐤𝐚𝐨 𝐬𝐢𝐧𝐨𝐧𝐢𝐦 𝐳𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚, 𝐩𝐚 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐮 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐢 𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐮 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐮đ𝐞 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐦𝐚 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐣𝐮 𝐬𝐚𝐦𝐨 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐢 𝐁𝐨𝐠. Ovo izlaganje suncu, ovo izlaganje svoga duha Bogu, otvara nam mogućnost da nam svjetlo Sunca – Boga osvijetli bolje našu nutrinu, da bolje i jasnije vidimo stvari u sebi, da bolje razabiremo što je ispravno, a što nije ispravno. Na svjetlu je vidi bolje. Tako se dolazi do jedne jasnoće u razmišljanju o tome što me vodi prema Bogu u mojem životu, kakvi trebaju biti moji postupci. Kada se vratite u gužvu, ono što vam je Bog osvijetlio, ostaje kao nešto jasno u vama i znate što znači ispravno postupati.

Ipak, znati i djelovati dvije su različite stvari. Mnogi znaju ispravno postupati, ali nemaju snage za to. To je stoga jer ljubav u njima nije ispravno usmjerena, nije uređena. Zapravo, njihov je život, premda sve dobro znaju kako postupati, još uvijek opterećen iluzijama, fikcijama o tome što nas vodi Bogu. Slikar Piero della Francesca slika Kristovo krštenje (1450), sliku na kojoj su likovi lišeni sjene. Sjene se lišavamo samo ako ima dovoljno svjetlosti koja nas obasjava. 𝐒𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐣𝐞 𝐬𝐩𝐫𝐚𝐦 𝐧𝐚š𝐞𝐠𝐚 𝐛𝐢ć𝐚 𝐤𝐚𝐨 𝐨𝐭𝐢𝐬𝐚𝐤 𝐧𝐚š𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐮 𝐭𝐚𝐦𝐢, 𝐭𝐫𝐚𝐠 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐞 𝐳𝐚 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐯𝐮č𝐞 𝐢 𝐧𝐞 𝐧𝐚𝐩𝐮š𝐭𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐝𝐚 𝐬𝐦𝐨 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐭𝐥𝐮. 𝐔 𝐤𝐨𝐧𝐭𝐞𝐤𝐬𝐭𝐮 𝐝𝐮𝐡𝐨𝐯𝐧𝐨𝐠𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐬𝐚 𝐬𝐨𝐛𝐨𝐦 𝐝𝐨𝐧𝐨𝐬𝐢 𝐨𝐝 𝐀𝐝𝐚𝐦𝐚: 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐧𝐚𝐩𝐚𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞𝐦𝐨 𝐬𝐚𝐦𝐢 𝐥𝐢š𝐢𝐭𝐢 𝐨𝐝 𝐬𝐞𝐛𝐞, 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐮𝐯𝐢𝐣𝐞𝐤 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐧𝐚 𝐧𝐚 𝐧𝐞𝐤𝐢 𝐧𝐚č𝐢𝐧, 𝐬𝐭𝐚𝐥𝐧𝐨 𝐧𝐚𝐬 𝐩𝐫𝐚𝐭𝐢, 𝐧𝐞𝐤𝐚𝐝 𝐩𝐨𝐬𝐯𝐞 𝐭𝐚𝐦𝐧𝐚, 𝐧𝐞𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐛𝐥𝐢𝐣𝐞𝐝𝐨 𝐮𝐳 𝐧𝐚𝐬- 𝐚𝐥𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐬𝐮𝐭𝐧𝐚.

Grčki jezik o sjeni govori kroz više izraza. Prvi ψυχά (FIKSA), riječ koja se odnosi na 𝐝𝐚𝐡, ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐧𝐮 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐮, ž𝐢𝐯𝐨𝐭. Sjena je u antici prava tvar koja izlazi iz tijela kad umre, na usta ili kroz ranu, to je moj život kod mrtvih ili duša pokojnika u podzemnom svijetu, koja je kao sjena bez svoga tijela. Sjena je općenit način shvaćanja duše, ali i razumni dio čovjeka koji se tiče moći mišljenja. Ona je duh, um, razum; srce, srčanost, hrabrost. Jednako tako se sjena vidi i kao mjesto strasti: želja, težnja, žudnja, nagnuće, požuda. Sjena se, dakle, poistovjećuje s dušom, sa životom koji je usmjeren Hadu, smrti, jednako kao i sa težnjama čovjeka kojima se sam ne može oprijeti. 𝐒𝐣𝐞𝐧𝐚- 𝐟𝐢𝐤𝐬𝐚- 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐚 𝐣𝐞 𝐟𝐢𝐤𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨𝐠𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚, 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬𝐧𝐨 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐨𝐝𝐫𝐚𝐳 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐠 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚. 𝐓𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐠 𝐧𝐞𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐠 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚- ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐮 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐡𝐮.

𝐎𝐝𝐥𝐚𝐳𝐚𝐤 𝐮 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐮 𝐮 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢𝐦𝐚, 𝐮 𝐬𝐞𝐛𝐢, 𝐩𝐫𝐯𝐢 𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐫𝐚𝐤 𝐮 𝐥𝐢š𝐚𝐯𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐬𝐣𝐞𝐧𝐚. To je prvi korak nužan za izaći iz svojih fikcija i iluzija, a traži od nas da ne razmišljamo i ne bavimo se nevrijednim stvarima koje nas uvode u grijeh, koje na miču od Boga. 𝐃𝐫𝐮𝐠𝐢 𝐣𝐞 𝐝𝐚𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐨𝐝𝐮𝐳𝐞𝐭𝐢 𝐧𝐞š𝐭𝐨 𝐬𝐚 𝐬𝐨𝐛𝐨𝐦. Ivan je tako pozivao na krštenje kako bi se lišili sjene života, onoga što je ništetno, što život uvodi u fikciju, iluziju. Tražio je korjenitu promjenu života, koja je počinjala obraćenjem, jednim zaokretom u umu, u stavovima.𝐏𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐭𝐢 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐳𝐚𝐨𝐤𝐫𝐞𝐭 𝐮 𝐬𝐭𝐚𝐯𝐨𝐯𝐢𝐦𝐚, 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐧𝐢𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐨𝐝𝐥𝐮𝐤𝐮 𝐨𝐝 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐧𝐞ć𝐞 𝐨𝐝𝐮𝐬𝐭𝐚𝐭𝐢, 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐡𝐫𝐚𝐛𝐫𝐨 𝐨𝐝𝐥𝐮č𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐞 𝐳𝐚 č𝐞𝐬𝐭𝐢𝐭 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠 ć𝐞𝐭𝐞 𝐦𝐨ž𝐝𝐚 𝐢𝐳𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐭𝐢 č𝐮𝐝𝐧𝐨 𝐮 𝐨č𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐚, 𝐚𝐥𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐯𝐚𝐬 𝐯𝐫𝐚𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐤 𝐁𝐨𝐠𝐮, 𝐢𝐳𝐯𝐮ć𝐢 𝐢𝐳 𝐟𝐢𝐤𝐜𝐢𝐣𝐚, 𝐮𝐤𝐥𝐨𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐯𝐚š𝐞𝐠𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚.

Ovo će urediti ljubav u vama tako da želite stvari koje su ispravne. Uklonit će sjene s vaših postupaka da vidite što je pravo. Ta ista ljubav nadvladat će sve strahove. Jednom ovakvom životu koji se bori za sebe u svojoj pustinji, Bog daruje milosti da nadvlada strahove koji su posljedica naše ranjene naravi. Ali Božja ljubav koja vida rane, može i zaliječiti mjesta strahovanja. Bog s kojim ostajem u svojoj pustinji, darovat će mi svoju ljubav. Neće samo osvijetliti moje putove, već će mi dati milost. Ovo nas neće lišiti boli i strahova, jer da bismo postali svjesni darova potrebno ih je proživljavati, osjećati na svom životu. Za proživjeti darovanu milost potrebno je proći kroz strahove, ali ne zadržavati se na njima. Proživljavanje milosti uvijek podrazumijeva prisutnost strahova, boli, neugodnosti, ali i ljubavi kojom će se sve nadjačati. Potrebno je proživjeti strahove kako bismo postali svjesni milosti kojom su nadvladani.

𝐌𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭 𝐩𝐨𝐝𝐫𝐚𝐳𝐮𝐦𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐨𝐬𝐥𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐧𝐚 𝐝𝐣𝐞𝐥𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚: 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐭 𝐳𝐚𝐡𝐭𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚 𝐧𝐚𝐫𝐚𝐯. Ivan poziva na obraćenje, na pokoru za svoje grijeh, ispravan život. Potom samo ljude pušta u Jordan da se „operu”. Ivan je uputio poziv ljudima da ih očisti Bog, njegova milost, a ne da se oni sami očiste. Zato ih uranja, ne uranjaju se sami. To je kao kad majka čisti dijete: sve majka opere, dijete samo treba pustiti majku da učini svoje. 𝐌𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐦𝐨 ž𝐢𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨, 𝐤𝐨𝐫𝐢𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐚𝐤𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭𝐞, 𝐮𝐥𝐚𝐳𝐢𝐭𝐢 č𝐞𝐬𝐭𝐨 𝐮 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐣𝐮 𝐢 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐛𝐚đ𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐞 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐢 𝐦𝐢𝐬𝐥𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐬 𝐯𝐞𝐳𝐮𝐣𝐮 𝐮𝐳 𝐨𝐯𝐚𝐣 𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭, 𝐚 𝐨𝐧𝐝𝐚 𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐮 𝐝𝐚 𝐬𝐩𝐞𝐫𝐞 𝐬𝐯𝐞 𝐬 𝐧𝐚𝐬, 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐦 𝐨𝐬𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭𝐥𝐢 𝐩𝐮𝐭𝐨𝐯𝐞, 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐬 𝐥𝐢š𝐢 𝐬𝐣𝐞𝐧𝐚, 𝐢𝐥𝐮𝐳𝐢𝐣𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚.