Rođenje svetoga Ivana Krstitelja

Lk 1, 57-66.80

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Rođenje i smrt

Kod Ivana Krstitelja znakovita su dva događaja koja slavimo. Izuzmemo li Blaženu Djevicu Mariju, Ivan je jedini svetac kod kojeg slavimo rođenje i smrt. Svima drugima slavimo samo smrt- odnosno rođenje za nebo. Kod Ivana je zemaljsko rođenje imalo posebno mjesto u naumu Boga. Njegovo rođenje je znak “diskontinuiteta- kontinuiteta” sa Starim Zavjetom. U Ivanu Krstitelju, najavljuje se novo stvaranje koje donosi Krist sa sobom, i cijelo njegovo naviještanje ide za tim da pripravi duše na dolazak milosti u njih. Ivan je pozivao na obraćenje, a ono je uvijek nužna pretpostavka za primanje dara milosti.

Milost Božja može biti učinkovita uvijek- to naravno ovisi o Bogu, jer milost je Božja, a ne naša. Ipak, shvatimo li kako se milost daruje kao nešto nezasluženo, kao nešto što Bog nije trebao nama dati, onda ćemo i bolje razumjeti Ivanovu ulogu. On je upućivao kako sebe pripraviti na primanje dara, kako pripravljati dušu da bi dar bio učinkovito primljen u nama. Na neki način, ta priprava pretpostavlja smrt starog stanja za rođenje novog. Upravo u toj dinamici izmjene duhovnog umiranja i rađanja vidimo ono što pronalazimo u obraćenju za krštenje. Isti je dinamizam potreban za učinkovito primanje sakramenata.

U tom smislu, Ivan je doista preteča jednog novog žviota u Kristu kojeg je najavljivao cijelim svojim životom.

Preteča

Svetoga Ivana Krstitelja često puta nazivamo pretečom Isusa Krista, onoga koji ga je navijestio, koji mu je prethodio. U Isusovo vrijeme (uostalom kao i u današnje), neki bi vladar poslao nekoga od svojih podanika u kraj u kojeg je htio doći s ciljem da pripravi sve potrebno za njegov dolazak. Na sličan način možemo gledati i na Ivana: pripravljao je narod na Kristov dolazak. Kao što bi preteča vladara nastojao urediti sve u zajednici koju je pripremao, tako je i Ivan nastojao pripremiti prije svega duše ljudi za dolazak Krista. Pozivao ih je na kajanje i obraćenje, na promjenu razmišljanja, na odustajanje od svojega grešnoga života, na uređenje međusobnih odnosa, jer, duša koja se pripravlja za susret s Kristom treba nutarnju pripravu.

Ivanova se priprava odnosila uglavnom na osvješćivanje o smislu svega što je Mojsijev Zakon donio ljudima i prepoznavanje tog smisla u osobi Isusa Krista. Mogli bismo kazati kako je Ivan na neki način Stari Zavjet otvarao smislu koji se otkrio u Novom Zavjetu, u Isusu Kristu. Ivan je poput straozavjetnog proroka, koji je pomakao granice razmišljanja ljudi svoga vremena da uoče što je doista bitno za njihov život u vjeri. Upravo ta priprema, sve ono što je propovijedao temeljem Staroga Zavjeta, ljude je upravljalo Isusu Kristu. Upravljalo ih je tako da su mogli u Isusu prepoznati sav smisao govora Staroga Zavjeta.

Novo vino u nove mješine

Evanđelje od dana nam u središte razmišljanja donosi čin davanja imena Ivanu, kojim se već pri rođenju na neki način pojašanjava njegova uloga u poveijsti spasenja. Običaj je nalagao da se prvorođenom muškom djetetu dadne ime oca ili nekoga iz obitelji, ali Zaharija nije tako učinio već je djetetu dao ime Ivan- upravo onako kako je to naložio anđeo. Običaj koji nastaje predajom ili tradicijom, sada se prekida na Ivanu.

Elizabeta i Zaharija, Ivanovi roditelji, u poodmakloj su dobi dobili svoje jedino dijete. To dvoje staraca, slika su Staroga Zavjeta. Mogli bismo kazati kako, u odnosu na Novi, Bog u Starom Zavjetu šuti, ne govori osim po znakovima, prorocima. Uvijek ima posrednika po kojem šalje poruku svojem narodu. Kao da Stari Zavjet ne progovara jasno Božjim jezikom. Uostalom, sve su Božje posrednike u Starom Zavjetu ismijavali, proganjali, ubijali zbog onoga što bi prenijeli od Boga. Po susretu sa anđelom u Hramu, u trenutku u kojem mu je anđeo objavio kako će dobiti sina i kako će mu ime biti Ivan, Zaharija je zanijemio. Progovorio je tek kada je Ivanovo ime potvrdio na drvenoj pločici. Tako je Stari Zavjet zašutio pred Ivanom, a progovorio s njim. Baš poput Zaharije. Vraćanje dara govora Zahariji, na slikovit način opisuje kako će sada Bog progovoriti na jedan drugačiji način; kako Ivan ima pripraviti put Božojoj Riječi, Isusu Kristu, Bogu koji se utjelovio. Bog će govoriti ljudima izravno.

Zaharija pri odabiru imena radije poštuje volju Božju, nego ono što mu tradicija nalaže. Prekida tradiciju i u tom činu prekida tradicije istovremeno se nalazi i poveznica sa tradicijom, jer sve drugo u životu Zaharije, a kasnije i Ivana Krstitelja, bilo je protkano tradicijom svoga naroda, u kojoj je Ivan narodu otkrivao novi, dublji smisao. Stoga, ovaj prekid sa tradicijom nije prekid u apsolutnom smislu, već jedan nastavak u Abrahamovoj vjeri, ali na drugači način, drugačijim putovima.

Ivan je navjestio Isusa čime je dao do znanja da ono što je bilo prije njega, što su Židovi primili po tradiciji, sada se ima ostvariti u Isusu. Ako se Zakon Mojsijev ostvaruje u Isusu, ako Proroci govore o Isusu, ako cijelo Pismo kliče o Sinu Božjem, onda je došao čas kada je stari ispunilo svoju svrhu, jer je nastupilo novo. Potrebno je stoga pripraviti put u nutrini kako bi se novo, milost Božja na jedan drugačiji način ulila u ljude. Baš kako je Isus govorio: “Novo vino u nove mješine”.

Time se stara tradicija nije izbrisala, niti je prestala postojati. Ipak, postala je neučinkovita pred dolaskom Isusa Krista. U njemu je ona ispunila svrhu i potpuno je besmisleno oslanjati se stoga na riječi Staroga Zavjeta, kada se Riječ Božja utjelovila i postala jednim od nas.

Zahraija i Ivan

Čin davanja imena je znakovit zbog prekida sa tradicijom, a sama imena kao da upućuju na to. Ime Zaharija[1] sa hebrejskog prevedno znači “Jahve opominje, Jahve se sjetio, onaj koji se sjeća Gospodina ili onaj kojeg se Jahve sjetio”. Izvedeno je od hebrejskih riječi “zakhar” (zapamtiti) i “Jah” (imena Jahve). Samo ime najprije podsjeća na straozavjetnog proroka Zahariju koji je opominjao svoj narod. Istovremeno, Zahraija je otac Ivanov- onog koji će opominjati svoj narod. Drugi prijevod imena upućuje na sjećanje: Gospodin se sjetio Zaharije i Elizabete u starosti  podarivši im dijete. Sjetio ih se onako kako bi se sjetio svoga naroda u nevoljama, u teškim vremenima i podizao im proroke koji su ih upućivali u Božju volju. Ime Zaharija tako upućuje na sjećanje na prošla vremena, na nešto što je ostalo iza naroda u prošlosti i sada je neučinkovito. Stoga, kada ponovo progovara, Zahrija navješćuje poslanje svoga sina Ivana riječima: “A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove,da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visineda obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira” (Lk 1,76-79).

Naprotiv, ime Ivan (hebr. Johanan ili Jehohanan)[2] prevedeno znači Bog je milostiv. U korijenu imena Ivan je kombinacija hebrejskih riječi “Jahve” (Bog) i “hannah” (milostiv, dobar). Prošireni prijevod imena Ivan može se odnositi i na „Jahvin miljenik, Onaj koji je milostiv“. Ivan svojim imenom upućuje na dolazak Boga koji je milostiv, koji će svoje milosrđe otkriti u svome Sinu koji će postati izvorom milosti za sve ljude. Ivan sobom, svojim djelovanjem najvešćuje uprisutnjenje Boga među ljudima.

Zaharija je dakle, bio „onaj koji se sjeća Gospodina“, onaj koji je podsjećao na memoriju naroda u odnosu na Boga. Ivan naprotiv, očituje uprisutnjenje Boga, očituje jednu novu sadašnjost. „Memorija se odnosi na onoga koji je odsutan, dok se očitovanje odnosi na onoga koji je prisutan. Stoga ime Ivan ne izražava memoriju na prošlost, već očituje nečiju prisutnost.”[3]

Evo Jaganjca Božjega

Ivan zasigurno nije djelovao vremenski dugo. Dugo se pripremao za svoju ulogu, za ono što je Bog od njega tražio. Iz perspektive Crkve nije zanemarivo ništa od njegova djelovanja. Ipak, gotovo cijelo svoje djelo može se svesti na samo nekoliko riječi: “Evo Jaganjca Božjeg!” (Iv 1,29) Pokazavši na Isusa, Ivan je izgovorio ove riječi pred Ivanom Zebedejevim i Andrijom Joninim. Pred prva dva apostola koja su krenula za Isusom.

Ovim je riječima uputio prve ljude prema Gospodinu na jedan izravan način. Sjetimo se kako je Ivan sa sobom poveo kasnije svoga brata Jakova, a Andrija brata Šimuna Petra, i Crkva se polako počela okupljati oko Isusa. Istim riječima svakodnevno u misi pokazujemo za kim nam je ići, koga treba slijediti svojim životom.

Tek s nekoliko riječi Ivan je očitovao Božju prisutnost među ljudima, navijestio Onoga koji će postato izvorom milosti, navijestio je Boga koji je milostiv, koji je učinio sve kako bi se mi spasili. Nekada se i nama može učiniti da nam je život besplodan, da radimo uzalud mnoštvo stvari (poput Ivana), ali je to možda priprava za nekoliko riječi, jednu gestu, jedno djelo milosrđa kojima ćemo nekoga približiti Bogu, uputiti ga za Njim. U očima čovjeka to je malo jer ne znamo pravu vrijednost ljudske duše. Zna je Bog. Njemu je svaka duša neizmjerno vrijedna. Vrijedi stoga proživjeti cijeli svoj život za jednu takvu rečenicu.

[1] זְכַרְיָה, Jahve opominje, Jahve se spomenuo, onaj koji se sjeća Gospodina, onaj kojeg se Jahve sjetio

[2] יוֹחָנָן (Yochanan), Bog je milostiv, Jahvin miljenik, onaj koji je slobodnih nazora, onaj koji je milostiv

[3] Origen, Catena Aurea