SHKM U DUBROVNIKU
Kakav bi to bio Susret hrvatske katoličke mladeži bez nas – mladih sa Sućidra?! Ne samo da bi broj sudionika bio manji za 100, nego bi se taj manjak svakako i osjetio! Prema Dubrovniku smo se uputili na sam dan Susreta, u subotu, u šest sati. Da,
da, u 6 ujutro. Kiša nas je ispratila iz Splita. Ne samo da nas je ispratila, nego nas je pratila cijelim putem, a bila je uz nas i na susretu. Oko podne smo stigli do slavnih zidina Groda i izgubili se u šarolikoj kolekciji kabanica, kišobrana, ma i „kesa“, koje su nam bile stalno nad glavama. Možda bi bilo ljepše, malčice opuštenije bez tih pomagala, ali sivilo nam nije uspjelo pokvariti dan. Bogu hvala, nije bilo olujnog juga, ali vjerujem da bismo i uza nj ostali dobre volje, baš kako nas i himna Susreta 
potiče: „Vjere svjedoci – to smo mi / razvijmo jedra i kroz oluje / jer Kristove čekaju nas ruke!“. Slobodno vrijeme koje smo imali do procesije većina je provela ipak u kafićima da se sklone od kiše, premda Stradun ni u jednom trenutku nije bio prazan. Sa pozornice pored katedrale dopirali su zvuci različitih tipova glazbe, moglo se čuti sve od gospela do rocka ili hip-hopa – mladi hrvatski bendovi poticali su slavljenje Gospodina sve do 14 sati kada smo krenuli prema Gružu. Tamo je u 17 sati započelo misno slavlje i već nakon pola sata sunce se stalo probijati kroz oblake, a kiša nam je dopustila predah. Dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić u propovijedi je pozvao mlade da im uzor u svemu bude Krist, i da budu slobodni. Ponovio je riječi svetog Ivana Pavla II:„Ne bojte se Krista“, jer ako nam je Krist koji je Ljubav na prvom mjestu, možemo činiti što nas je volja; samo s Njim imamo takvu slobodu. 
Istaknuo je važnost četiriju vrsta odnosa: onaj prema Bogu, prema sebi, prema bližnjemu i odnos prema svemu stvorenom. Njegujući te odnose, postaje prirodnim činiti svijet boljim, paziti na društvena, politička događanja, na okoliš. Pozvani smo biti odgovorni, angažirati se, djelovati u svojoj sredini i 
tako dokazati da se u Lijepoj našoj može doista lijepo živjeti.Po završetku mise uslijedila je potraga za našim autobusima. U moru autobusa na parkiralištu, naša dva su bila u najudaljenijem kutku, dakako! Srećom, i tu smo pokazali jakost svoga zajedništva i naši voditelji – Maja Mula i don Ivan su nas imali na broju te smo mogli mirno krenuti prema Lumbardi na Korčuli, gdje su nas domaćini nestrpljivo iščekivali. Put od Dubrovnika do Lumbarde se malo odužio, kiša nam se vratila, bili smo već dosta umorni, a i gladni. Čula sam nekoga kad je uzdahnuo: “Bilo bi bolje da smo pozvani na večeru, a ne na slobodu!”. A što reći o Korčulanima, ako ne sve najbolje?! Naše dvije djevojke su čak izjavile: „Naši domaćini su nas bolje pazili i mazili nego ćaća i mater!“. Od 22:30 do ponoći su nas čekali! 
Ne samo da su nam dali večeru i postelju, dali su nam na raspolaganje svoje kuće i srca. Ujutro smo bili na svetoj misi zajedno s ostalih 9 župa koje je župa Svetog Roka širokih ruku primila na poticaj vrijednog župnika, don Vlade Markića. Sve župe su se predstavile, rekle ponešto o svojoj zajednici te u znak zahvalnosti darovale domaćinima prigodne darove. Našu župu predstavila je Maja Ozretić, a darovali smo im statuu sv. Duje, zaštitnika splitsko-makarske nadbiskupije. Na kraju našeg predstavljanja Andrijane su višeglasno otpjevale „Na nebu zora rudi“, pjesmu koju su izvele na uskrsnom koncertu. Sprijateljili smo se i družili do polaska koji je nekako brzo došao. 
Sunce koje je napokon zasjalo u punom sjaju, učinilo je rastanak težim – tek smo tada vidjeli pravu ljepotu otoka: bistro more i male uvale. Ne brinite, neki su ipak stigli zaigrati picigin! Zadnji veliki pozdrav Lumbardi odradili smo u stilu Torcide Sućidar; mahali smo joj bakljom. Povratak je, dakle, bio osunčan. Budući da smo krenuli odmah nakon ručka, slušali smo vesele pjesme, ali nismo baš bili živahni. Većina nas je zapravo i „ubila oko“. Premda je sam susret bio u znaku kiše te se za neslužbenu himnu uzima pjesma Božje pobjede „Nek pada“, mi smo se na poznatu stanicu ispod ambulante vratili ispunjeni svjetlošću Uskrsloga.
Antonia Zoričić