SRCA (I ČELA) GORE NA TABORU
„Ljubav? To su prostor i vrijeme mjereni srcem.“ Upravo su takva, ljubavlju zahvaćena, ispred naših očiju proletjela četiri dana provedena u Kući susreta Tabor. Pedeset mladih naše župe zajedno s našim don Ivanom, u četvrtak, 15.12., za ranih jutarnjih sati krenulo je na nezaboravnu duhovnu avanturu. Stigavši na polazište, više nitko nije mogao potisnuti svoje uzbuđenje koje je u nama raslo već tjednima prije. Imajući na umu onu don Ivanovu: „Kasneći kažnjavaš one koji su tu na vrijeme“, već nekoliko minuta prije 8:00, svi smo sjedili udobno smješteni, čekajući trenutak polaska. Vrijeme provedeno u autobusu bilo je, naravno, ispunjeno na najbolji mogući način. Uz molitvu, pjesmu i smijeh, naše je raspoloženje sve više cvjetalo pa su i poneki znaci znatiželje, blaga nervoza i iskreno uzbuđenje nastali tijekom duge vožnje, ostali zaključani iza vrata naših ozarenih srdaca. Nekoliko sati nakon, užurbanu autocestu zamijenila je prekrasna priroda i naselja simpatičnog izgleda, što je značilo samo jedno – tu smo, stigli smo u Tabor! U trenutku kročenja na to Duhom ispunjeno mjesto, našoj radosti nije bilo kraja. Oni već „iskusni“ koji za sobom broje više posjeta, izašavši iz autobusa poskakivali su od sreće, što je nama kojima je to bio tek prvi put zaista osvijestilo na kakvom se posebnom mjestu nalazimo. Ondje nas je, također, na naše veliko zadovoljstvo, dočekala molitvena zajednica iz Makarske, ista ona s kojom su naši mladi i prošle godine imali priliku boraviti. Nakon prvotnog oduševljenja, uslijedilo je razgledavanje očaravajuće okoline, a zatim i smještanje u sobe. Za sve što nas je besprijekorno dočekalo, ono što smo svakog dana iznova primali, pa i za sve one sitnice koje nismo ni zamijetili, a bez kojih ne bi išlo, bila je zaslužna grupa ljudi zvana poslužiteljima. Ljudi su to koji zaista žive Kristove riječi. Bezuvjetno služe, a zauzvrat, iako naočigled ništa, primaju istinsku sreću koja u svakom trenutku isijava s njihovih lica. Naše je vrijeme od samog početka bilo ispunjeno različitim sadržajem. Dani su započinjali jutarnjim časoslovom nakon kojeg bi uslijedio doručak. Posljedice slabo prospavanih noći izazvane kasnovečernjim druženjima (pri kojima smo uzbuđeni međusobno dijelili svoje dojmove), na vidjelo su izlazile tijekom dnevnih predavanja, pa bi se svako nekoliko minuta začulo tiho hihotanje usmjereno prema osobi koja bi se iznemogla, slušajući umirujući glas fra Ivana Matića prepustila kratkom drijemežu. Ne brinite, svaka se mala odsutnost brzo okončala uz vesele zvuke raznih pjesama koje su nas tjerale da skačemo na noge i veselimo se kao nikada do tada. Uz brojne molitve i razmatranja, bila su tu, dakako, svakodnevna klanjanja i svete mise uz koje smo svakom sekundom stvarali sve čvršću vezu s Bogom. Pri završetku ugovorenih obveza, svoje smo zajedništvo i ispunjenost prenosili na međusobno druženje koje se najčešće i na najbolji mogući način odvijalo – ne biste vjerovali gdje – u kapelici . Usprkos hladnom samoborskom ozračju, mi smo u sebi nosili neizmjernu toplinu i dobili mogućnost spoznaje onih cijelog nam života ponavljanih riječi kako smo svi mi braća i sestre. U tim trenutcima zajedništva i obavijenosti Božjom ljubavlju, iščezle su sve one svakodnevne brige. Naši su se vjerni pratitelji – mobiteli tada našli u nekom zabačenom kutku soba, sakupljajući brižne poruke roditelja, a sve one inače zamarajuće sitnice sada su bile zaslijepljene iskrenošću naših osmijeha i srcem koje nam je „lebdjelo“ negdje gore među oblacima. Ispijajući blagoslovljenu vodu koja nam je darovana prvog dana, neprekidno slaveći Boga, primajući brojne duhovne darove, bili smo preplavljeni onom istinskom, neopisivom Božjom milosti. Svatko se od nas na neki poseban način promijenio. Kako svemu lijepom prebrzo dođe kraj, tako je u nedjelju, 18.12., došlo vrijeme napuštanja čudesnog doma radosti i zajedništva te povratka u naša stvarna okruženja. Iako pomalo tužni što moramo poći, nabacili smo široke osmijehe na lice i nakon obavljenog fotografiranja krenuli put Splita. Našu radost nije uspjela poraziti ni visoka temperatura koja nas je većinu zahvatila, jer kako kaže sveta Majka Terezija: „Nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav“, a mi ćemo ovako vrući, umjesto kapljica, nastojati širiti iskrice Božje ljubavi i svima prenijeti neizrecivu ljepotu koju smo doživjeli s nadom da ćemo što prije dobiti priliku povratka u taj naš veličanstveni Tabor !
Anamarija Tokić i Sandra Brakus
