Adamovo naslijeđe
Jedna poslovica sa Istoka veli: “nemoj se premalo cijeniti jer te Bog silno cijeni!” Premalo cijeniti sebe ponekad može biti znak da se ne oslanjamo na Boga. Shvatimo li kako na ovom svijetu nismo bez nekoga razloga, kako nas je netko stavio u njega, razumjet ćemo kako i naša ograničenja ne služe kako bi nas razorila, već nešto sasvim drugo: kako bi nas Bogu približila, kako bi naše srce približilo njegovu. Problem nastaje u nama kada se svojih slika o sebi ne želimo odreći i dopustiti Bogu da te slike oblikuje u nama po sebi, na svoju sliku i priliku. Ruža se, da bi bila ruža, mora odreći ideje da bude orhideja, a osoba koja ljubi boga i shvaća da je Bog ljubi, mora se odreći lažnih slika o sebi, iskrivljenih slika o vlastitom karakteru. Svaka osoba ispunja na sebi Božji plan najprije prihvaćanjem sebe takvog kakav jesam. To je važnije od svih mojih nedostataka.
Ovo srce tvrdo za promjene, koje misli kako ništa sa sobom ne može napraviti, naslijeđe je Adama koji se okrenuo od Boga umjesto da raskajan traži oproštenje. Njegov je grijeh zatvorio srce čovjeka u oholost, u vlastiti ponos i nutarnju bijedu koja je čovjeka poticala da strahuje pred kaznom Boga. Zaboravio je na svoju prvu ljubav, na Boga koji ga je urezao u dlan svoje ruke. Bog stoga utjelovljenjem čini jedan nov korak prema čovjeku. Ulazi u njegov život ne samo kao Bog, već i kao čovjek kako bi Adamu pokazao da ga i dalje želi pored sebe. Bog, ne samo da ulazi u čovjekov život već mu otvara svoje srce, otvarajući mu po njemu ponovo nebo.
Probodeno srce
Kako Bog otvara nebo čovjeku? Bog je takav da nema grijeha, niti mu ijedan grijeh čovjeka ne može učiniti ništa. Taj grijeh, čovjekova najveća nesreća, u Adamu je postala neizmjerno velika prepreka u odnosu prema Bogu. Adam zna da Bogu grijeh ne pristoji, ne pripada. Zna i da grešan Bogu pristupiti ne može. Stoga se udaljava.
Bog dobro razumije Adamovu bijedu. Stoga Adamu želi pokazati da njegov grijeh, ma koliko bio velik u očima Adama, Bogu ne predstavlja ništa ako Adam želi povratak u krilo Božje. Bog zna krhkost Adama, zna da će nakon prvog grijeha vraćati se na svoje rane i griješiti ponovo. Ni to Bogu nije problem.
Kako bi Adamu to pokazao, utjelovio se Bog i postao čovjekom, učinio sebe ranjivim poput Adama, ali s jednom razlikom: Isus- Čovjek kojeg pogađa grijeh čovjeka baš kao što pogađa Adama, sam grijeha na sebi nema- jer je Isus-Bog. Tako učovječen, Isus pušta da ga se rani grijehom, pušta da mu se srce probode. Srce je slika ljubavi, a grijeh je ljubav koja se okreće protiv čovjeka, a čovjeka protiv Boga. Stoga, probodeno Srce Isusovo, slika je ranjene ljubavi u Bogu- ljubavi ranjene grijehom čovjeka.
Nakon uskrsnuća apostoli su vidjeli Isusa i njegove rane. Rane su bile otvorene, ali zacijeljene. Čovjek je stavljao prst u mjesto gdje je ranio Boga, ali u Uskrslome nije mogao učiniti rana ništa. Upravo ta slika pokazuje kako naš grijeh Bogu ne može ništa, kako je zapravo Bog sebe učinio čovjekom da nam po svojim ranama pokaže svoje božanstvo koje je u stanju zaliječiti sve rane na čovjeku.
Time probodeno Srce Isusovo želi poručiti: stavite prst u moje rane i vjerujte- vjerujte da Ja mogu zacijeliti sve vaše rane, jer vaše rane su i moje, a ja mogu sve! Izaija ovako govori o svemu: „4 A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. 5 Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“
Grijeh je rana ljubavi koja najprije ranjava srce. Bog je te rane stavio na sebe, preuzeo je naše grijehe na sebe kako bi pokazao da ih želi zacijeliti. Kako netko može preuzeti na sebe nečiji grijeh? Vidimo to po odnosu primjerice ljudi. Kada netko blizak vama počini nešto nerazborito i ludo, srame se zbog toga svi koji ga vole. Srame se ne stoga jer su počinili grijeh, već su preuzeli na sebe grijeh nekoga koga vole. I pri tom, srame se ne stoga jer su se odrekli čovjeka kojeg vole, već se žele odreći grijeha kojeg je počinio. Svojim trpljenjem koje pokazuju sramom, daju nadoknadu za ono što sam grešnik kojeg vole ne može dati. Sada možemo razumjeti i Boga koji preuzima na sebe naše grijehe. Daje nadoknadu u ljubavi koju mi nismo u stanju dati, i istovremeno time zacjeljuje naše rane ponavljajući mi stalno: Idi i ne griješi više! „Nema drugog razloga zbog kojeg je Krist došao na svijet osim da spasi grešnike. (…) Ako se dakle, jedan tako velik liječnik spustio s neba, to je stoga kako bi veliku bolest čovjeka izliječio na cijelom svijetu“[1].
Otovreno srce
Kada je probadanje otvorio srce Boga, vojnik nije razumio što čini. Otvorio je nutrinu Boga koji želi pokazati koliko nas voli. Iz Srca Boga potekla je ljubav koja liječi i krijepi, koja obnavlja čovjeka, koja čovjeka želi promijeniti na sliku Boga. Želi Bog da naša srca budu poput Njegova. Zato stalno preko naše grešnosti ulijeva u nas svou milosnu ljubav želeći pokazati da nas On ljubi bez obzira na nas., bez obzira kakvi smo.
Bog dijeli svoju ljubav i želi da je i mi dijelimo drugima. No takva ljubav uvijek biva ranjena. Ljudi takvu ljubav probadaju. Probost će i vas ako tu ljubav potražite u sebi. Ne treba se plašiti, jer takva ljubav je otkupljujuća i za one koji vas probadaju. Treba tu ljubav pronaći upravo u svome probodenom srcu, jer se umijeće življenja jednog kršćanina sastoji upravo u tome da u sebi pronađe izvor te božanske ljubavi i odgovore na nju onako kako je to radio Krist: preuzimanjem tuđih rana na sebe. Ta će nas ljubav poučiti o Bogu koji nas neizmjerno voli, a mi ćemo otkriti svoje isitnsko lice tek kada shvatimo kako smo ljubljeni, kako nas netko voli. To lice je lice koje je Bog ljubio i vidio prije nego je nas stvorio i tek tada kada shvatimo kako smo plod ljubavi Boga, možemo razumjeti kako nam je taj koji nas je ljubio do kraja, darovao život, a s njome i ljubav koju moramo dijeliti drugima. Preko njega shvatit ćemo kako smo stvoreni za Boga, kako nas Bog želi. Ta ljubav će nas poučiti po svojim rana kako “čovjek ne može bez ljubavi. Bez nje ostaje neshvatljiv sam sebi, njegov život biva uskraćen za smisao ako u njemu nema ljubavi, i ako je ne usmjerava bližnjem, s kojim živi”[2]. “Nevolja je za čovjeka ne imati srca. Nesretni su oni koji nikada nisu naučili ljubiti nježno. Mi kršćani, mi smo zaljubljeni u Ljubav: Gospodin nas ne žele imati suhe od ljubavi, poput neke mrtve materije. Želi nas ispuniti svojom ljubavlju!”[3]
[1] Sveti Augustin, Govor 175.
[2]Sveti Ivan Pavao II, Enciklika, Redemptor hominis, II,10
[3]Sveti Joemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 183