Isklesan grob
Krist je uskrsnuo, aleluja, aleluja! Ovaj pozdrav svima unosi radost u srce: radost susureta s Uskrslim. Ovo je radost budueće nade, koja nas podsjeća na Isusove riječi upućene Marti prigodom uskrsnuća brata njezina Lazara: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada” (Iv 11,25-26). U današnji dan liturgija nas dovodi pred prazan grob koji znakovito podsjeća na uskrsnuće Isusovo. To je grob isklesan u stijeni, iz koje izbija sva vjera Crkve, na što nas podsjećaju Isusove riječi upućene Petru: “Ti si Petar- Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu“. Tako nas stijena podsjeća na jednu (Petrovu) ljudskost na kojoj je sagradio svoju Crkvu. Crkva je Božje djelo, djelo Duha Svetoga, koji mnoštvo stijena povezuje u jedno. A, svaki je čovjek jedna stijena na kojoj leži ova Crkva i po toj Stijeni- Crkvi, Bog osigurava jednu novu prisutnost Uskrsloga u svakom čovjeku koji vjeruje u Isusa,
Čovjekovo biće je slično toj stijeni. Nevjerojatno tvrdoj, teško lomljivo, ali ipak, u toj stijeni moguće je da Bog sebi iskleše grob. Kada Bog kleše jednu stijenu, ne čini to kako bi samo nešto u njoj izdubio, čini to kako bi u taj grob legao, kako bi u njega položio sebe. Kada Bog kleše čovjeka, onda čini nešto što čovjeku nije drago ni lako. Klesanjem se otkida nešto od kamena. Tako je ovo “Božje klesanje” zapravo ono što opisujemo kao križeve na kojima se nešto otkida od naše ljudskosti, od tog tvrdog kamena, kako bi se u nama napravio prostor za Boga.
Isklesavši konačno grob u stijeni, Bog čeka da ga mi položimo u sebe. Ne želi bez nas napraviti ništa. Dao nam je toliku slobodu da njome možemo Gospodinu zabraniti ili dozvoliti ulazak u naš život.
Što Bog unosi u nas?
Ušavši u naše srce, u grob isklesan u nama, pitamo se što Bog unosi u njega? Bolje ćemo shvatiti prisjetimo li se evanđalja po Mateju u onom dijelu u kojem se govori o Isusovoj smrti: “A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh. I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima“1. Isusov ulazak u smrt, u ljudska grobišta, u zagorban život, donosi sa sobom jednu novinu: Bog ušavši u smrt, oslobađa od smrti mnoge! Ušavši u ljudski grob, Bog želi spriječiti smrt da nas priveže za sebe, već hoće nas imati uz sebe u nebu!
Unoseći sebe u naš život, Isus čvrstu vezu sa vječnim životom. On sebe stavlja u nas kako nas smrt ne bi otela Bogu u smrtnom času. Donosi nam novu radost i nadu iznutra koja ne ide od nas, već doalzi od Boga dokle god On u nama sebi kleše grob. Donosi jednu životnu sigurnost kako nam u životu ne može zlo učiniti ništa dokle je god Bog u nama. “Konačan je dan Gospodinove pobjede, njegova Uskrsnuća. Gdje su vojnici koje je vlast postavila na stražu? Gdje su pečati s grobova? Gdje su oni koji su osudili Učitelja? Gdje su oni koji su Isusa razapeli? … Dadoše se u velik bijeg jadnici pred njegovom pobjedom. neka te preplavi nada: Krist uvijek pobjeđuje“2.
Onaj u čiji je život položen Bog, moleći se stalno to čini Bogu koji mu je blizu! I taj Bog ne napušta svoj ljudski grob, dokle god mu se čovjek obraća. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg stalno potičemo na jednu molitvu koja vjernika okreće svojoj nutrini- tu najprije imate naći Boga. Iz te molitve, te jedne nove i drugačije komunikacije izlijevat će se na čovjeka jedan mir, sigurnost i radost koja nisu od čovjeka, već od Boga koji je u njemu: “Blagoslivljam Jahvu koji me svjetuje te me i noću srce opominje. Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog’ mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostavit’ dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno.“3
Bog na jedan drugačiji način komunicira čovjeka- iznutra, iz njegove nutrine. Nova komunikacija nama osigurava život, jer za komunikaciju treba živjeti. Smrt je tamo gdje komunikacija nestane, gdje caruje samoća. Stoga, ovo bivstvovanje Gospodina u nama, njegov polaganje u grob isklesan u stijeni naše ljudskosti, daje sigurnost u vječni život: onaj koji je u nama, neće dozvoliti da pravednik njegov truleži ugleda! Tu ćete dobiti i zaštitu od onoga koji prebiva u vama, koji je stalno s vama: “Nek’ se raduju svi što se utječu tebi, neka kliču sve dovijeka! Štiti ih i nek’ se vesele u tebi koji ljube ime tvoje, jer pravednika, Jahve, ti blagoslivljaš, dobrotom ga svojom k’o štitom zaklanjaš.“4
Čovjek koji ovako živi s Bogom, dobiva jednu nadnaravnu sigurnost u svemu što proživljava; jednu sigurnost do zla: “Pravednika ne stiže nikakva nevolja, a opaki u zlu grcaju“, jer čovjek koji živi Božju prisutnost vjeruje u ono što govori stih iz Psalma: “Meni je štit Bog koji spašava čestita srca“5. I još: „Jahve ljubi one koji mrze na zlo, on čuva duše pobožnika svojih, izbavlja ih iz ruku opakih. Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu. Radujte se, pravednici, u Jahvi, slavite sveto ime njegovo!“6