Vjera i znanost

Preneseno iz: https://www.unav.edu/web/ciencia-razon-y-fe/

Autor knjige: Enrique Solano
Datum tiskanja: 26. ožujka 2020.
Autor članka: Ignacio del Villar. Sacerdotes y Científicos. De Nicolás Copérnico a Georges Lemaître. Digital Reasons, Španjolska 2019. (Colección Argumentos para el s. XXI).

Crkva- kolijevka znanosti

Unutar zbirke Argumenti za 21. stoljeće, Digital Reasons je objavio knjigu Svećenici i znanstvenici, posvećenu biografijama pet istaknutih istraživača koji su živjeli između 16. i 20. stoljeća i koji su svoja znanstvena otkrića spojili sa životom posvećenim Bogu kroz svećeništvo: Kopernik, Steno, Spallanzani, Mendel i Lemaître, koji su, redom, bili očevi heliocentrizma, geologije, umjetne oplodnje, genetike i teorije Velikog praska.

U ovoj knjizi, Ignacio del Villar, doktor telekomunikacijskog inženjerstva sa Sveučilišta u Navarri, dodaje još jedan argument kako bi razbio stereotip da je znanost suprotstavljena religiji i obrnuto. Ovaj stereotip, unatoč tome što je tema koja je desetljećima potpuno zastarjela na akademskoj razini, uživa široko prihvaćanje na ulici. Kao što i sam autor priznaje u uvodu, sastavljanje konačnog popisa autora nije bio lak zadatak, ne zbog nedostatka kandidata, već zbog toga što je trebalo odbaciti brojne svećenike koji su tijekom stoljeća dali značajan doprinos znanstvenom napretku. Posvećujući poglavlje svakom od petorice znanstvenih svećenika, autor daje zabavan prikaz glavnih događaja koji su se dogodili u njihovim životima, a istovremeno pruža uvid u njihovu okolinu te obiteljske, društvene i političke okolnosti koje su iskusili. Bez sumnje, jedan aspekt koji se ističe kod svih njih je njihova strast za Znanjem.

Jedan od glavnih argumenata onih koji brane sukob između znanosti i vjere jest da je Crkva oduvijek napadala znanost iz straha da ne izgubi monopol nad istinom. Ništa ne može biti dalje od istine. Zapravo, Crkva je odigrala temeljnu ulogu u nastanku i razvoju znanosti u zapadnom svijetu. Dovoljno je podsjetiti se da je Crkva stoljećima bila glavni jamac znanja u Europi putem samostanskih škola, institucija koje su, zajedno s kasnijim palatinskim i katedralskim školama, bile zametak prvih sveučilišta u 11. stoljeću. Ovo je malo poznata činjenica: sveučilišta, jedno od glavnih središta stvaranja znanja u današnjem svijetu, tvorevina su Katoličke crkve.

Nikola Kopernik

Nikola Kopernik je prvi od opisanih likova. Kako nam knjiga govori, Kopernik je bio tipičan renesansni čovjek: znao je četiri jezika, studirao pravo i medicinu, pisao ekonomske rasprave i radio kao diplomat u različitim razdobljima svog života. No, bez sumnje, astronomija je bila grana znanja u kojoj se ovaj poljski redovnik iz 16. stoljeća najviše istaknuo, napisavši jedno od najpoznatijih djela u njezinoj povijesti: De revolutionibus orbium coelestium, traktat u kojem je, s teorijskog gledišta, obradio mogućnost okretanja Zemlje oko Sunca, što je bio ogroman izazov jer je to značilo drastično promijeniti viziju koju je svijet imao o Svemiru stoljećima. Na teološkoj razini, nova teorija bila je jednako revolucionarna jer se sukobila s idejom opisanom u Bibliji da se Sunce okreće oko Zemlje.

Kopernik je ključna figura u razbijanju jednog od najraširenijih argumenata u kolektivnoj mašti u vezi s Galilejevim suđenjem. Iako je to bio iznimno složen proces u kojem su, na primjer, borbe za moć na europskoj razini igrale mnogo relevantniju ulogu od samih znanstvenih ideja, poruka koja je prenesena društvu jest da je Crkva osudila Galileja jer je rekao da se Zemlja okreće oko Sunca. Dovoljno je reći da je Kopernik svoje djelo napisao gotovo stoljeće prije Galilejeva suđenja i da je Crkva bila u potpunosti svjesna toga, što dokazuje i činjenica da je bilo posvećeno papi Pavlu III.

Nicholas Steno

Biografija Nicholasa Stena, drugog lika obrađenog u knjizi, trebala bi biti obavezno štivo za sve koje zanima međureligijski dijalog. Odgojen u protestantskom okruženju Danske u to vrijeme, Steno je proživio vrijeme tužnih uspomena za kršćanstvo: razdoblje vjerskih ratova između katolika i protestanata. Međutim, ništa od toga nije ga spriječilo da pređe na katoličanstvo tijekom boravka u Italiji, te da na kraju postane biskup i, tijekom stoljeća, blaženim ga je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1988. godine.

Poput Kopernika, Steno je bio učenjak: jezici, filozofija, teologija, matematika, botanika, fizika, kemija itd. bile su neke od grana znanja u kojima je dao značajan doprinos. Međutim, istaknuo se u medicini svojom vještinom sa skalpelom i anatomskim znanjem, te, prije svega, u geologiji svojom teorijom stratigrafije, u kojoj je definirao niz osnovnih načela kojih se i danas pridržava. To su područja znanja u kojima je dao svoje glavne doprinose i uspotavio im temeljne principe. Kao i kod kopernikanskog heliocentrizma, ova nova znanost, geologija, predstavljala je promjenu paradigme u proučavanju Zemlje. Više nije bilo potrebno pribjegavati povijesnim dokumentima ili Bibliji kako bi se razumio njegov nastanak. I baš kao i s Kopernikom, objavljivanje ovih novih ideja nije prošlo bez kontroverzi i u znanstvenoj i u religijskoj sferi.

Godine 1659. Steno je napisao dnevnik u kojem je crno-bijelo zabilježio jednu od ideja koja je oduvijek inspirirala svakog katoličkog znanstvenika. U ovom dnevniku Steno navodi da se „griješi protiv Božjeg veličanstva time što se nerado ispituje djela prirode i zadovoljava se čitanjem o drugima. Na taj način se stvaraju imaginarne predodžbe i ne samo da se ne uživa u zadovoljstvu prodiranja u Božja čuda, već se čak gubi i vrijeme koje bi trebalo biti uloženo u potrebe i korist bližnjega“ (str. 51). Proučavanje prirode, shvaćene ne samo kao nešto legitimno već i poželjno kako bi se bolje upoznalo Boga, oduvijek je bilo prisutno kroz povijest Crkve. Sveti Pavao (Rimljanima 1, 19-20), sveti Augustin, koji je uveo koncept Knjige prirode kao komplementarnog puta Svetom pismu za spoznaju Boga (Enarrationes in Psalmos XLV, 7) ili sveti Ivan Pavao II. kada predstavlja Vjeru i Razum kao „dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema kontemplaciji Istine“. (Fides et Ratio) izvrsni su primjeri kako je Crkva shvatila da nas proučavanje stvaranja može približiti Stvoritelju.

Lazzaro Spallanzani

Lazzaro Spallanzani je možda protagonist ove knjige koji je najmanje poznat široj javnosti, iako se, poput Kopernika i Stena, istakao u brojnim disciplinama poput fizike, matematike, astronomije, meteorologije, mineralogije, geologije, vulkanologije, botanike, kemije i, prije svega, zoologije, biologije i fiziologije. Studije o letu šišmiša, dokaz da se spontana generacija zapravo ne događa u prirodi i izvedba prve umjetne oplodnje u povijesti neka su od Spallanzanijevih najznačajnijih postignuća u tim područjima.

Geogre Mendel

Za razliku od Spallanzanija, Gregor Mendel je vjerojatno najpopularniji od petorice svećenika znanstvenika o kojima Ignacio del Villar raspravlja u svojoj knjizi. Tko nije čuo priču o grašku ili čak u srednjoj školi razmišljao o genetskim problemima sa zelenim ili žutim graškom, ravnom ili kovrčavom kosom ili drugim nasljednim osobinama? Iznenađujuće je vidjeti kako je, unatoč jednostavnosti i eleganciji njegovih zakona, znanstvenoj zajednici trebalo desetljeća da shvati da Mendelovi zakoni čine osnovu genetskog nasljeđivanja.

Georges Lemaitre

Posljednja od predstavljenih biografija, Georges Lemaître, služi za zatvaranje kruga. Ako je Kopernikova heliocentrična teorija predstavljala revoluciju u astronomiji 16. stoljeća, razrješavanje Einsteinovih jednadžbi od strane belgijskog svećenika 1920-ih, pokazujući da su kompatibilne s postojanjem Svemira u širenju iz početne singularnosti, uništilo je posljednji bastion branitelja postojanja nepromjenjivog i homogenog kozmosa te je bila osnova na kojoj je uspostavljen kozmološki model kojim astronomi pokušavaju odgovoriti na pitanja o prošlosti i budućnosti našeg Svemira.

U ovoj knjizi Ignacio del Villar poziva nas na putovanje kroz četiri stoljeća europske povijesti. Jednostavnim i jasnim stilom pokazuje nam rast svojih protagonista, kako u znanstvenom tako i u religijskom području. Neki su bili duboko ukorijenjeni u katoličanstvu od ranog djetinjstva. Drugi su prošli proces obraćenja tijekom svog odraslog života. Ali životi svih njih pokazuju zajednički obrazac: potencijal da budu izvrsni znanstvenici i izvrsni ljudi vjere. Njihovi životi i djelo pokazuju nam da je Katolička crkva, daleko od toga da je bila prepreka znanosti, odigrala važnu ulogu u njezinom razvoju.

Ovo djelo, napisano s preciznošću, ali namijenjeno široj javnosti, nesumnjivo je od velike važnosti u borbi protiv scientizma koji prevladava u našem društvu, ideologije koja pokušava prenijeti ideju da ništa ne postoji izvan područja znanosti. Ignacio del Villar nam pokazuje upravo suprotno. Znanost i vjera se zbrajaju, a ne oduzimaju.

U dodatku: Ruđer Bošković

Želja mi je podsjetiti na jednog od najvećih svećenika znanstvenika, rodom dubrovčanina, koji je ostavio dubok trag u znanstvenoj zajednici. Autor knjige ga ne obrađuje jer nije dio teme u kojoj se raspravlja o odnosu znanosti i vjere. Naime, djela Ruđera Boškovića nisu dodirivali kontroverze svoga vremena, već su duboko zasijecali argumente jednog vjernika- znanstvenika u ono što danas nazivamo znanošću.

Ruđer Bošković, S.J. ili punim imenom Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), bio je hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar, pjesnik i filozof; isusovac. Nobelovac i fizičar Werner Heisenberg nazvao ga je hrvatskim Leibnizom, engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena (“one of the great intellectual figures of all ages”), a njegovu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je “najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut”. Školovanje je započeo u Dubrovniku u Collegium Ragusinum, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao je retoriku (od 1727. – 1729.), filozofiju (od 1729. – 1732.) i teologiju (od 1738. do 1741.). Kao student teologije počeo je (1740.) predavati matematiku u Collegium Romanum. Za svećenika je zaređen 1744. godine i preuzima katedru matematike do 1760. godine.

Godine 1735. počinje proučavati Newtonova djela, a već 1736. godine objavljuje rasprave. Utemeljio je egzaktni znanstveni pristup rješavanju statičkih pitanja u graditeljstvu rješavajući statičke probleme sakralnih i kulturnih objekata (crkava sv. Petra u Rimu i sv. Genoveve u Parizu, katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču). U razdoblju od 1751. do 1782. godine bavio se i hidrotehničkim poslovima. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za kuglasti oblik Zemlje – lat. De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739.; Rasprava o obliku Zemlje – lat. Dissertatio de telluris figura, 1739.) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – lat. De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741.). Za riješavanje tih problema, trebao je, uz teorijska istraživanja, provesti mjerenja meridijanskih stupnjeva na različnim mjestima Zemlje. Papa Benedikt XIV. povjerio mu je da, zajedno s isusovcem Christopherom Maireom, u Papinskoj državi obavi mjerenja meridijanskih stupnjeva između Rima i Riminija i izradu zemljopisne karte Papinske države. To je bila prva Boškovićeva znanstvena (geodetsko-kartografska) ekspedicija (od 1750. do 1752. godine). Morao je poboljšati postojeće mjerne instrumente ili konstruirati nove. Rezultate mjerenja i opažanja objavio je pod naslovom O znanstvenom putovanju po Papinskoj državi… (lat. De litteraria expeditione per Pontificiam…, 1755.). Uz djelo se nalazio zemljovid Papinske države Nova zemljopisna karta Crkvene države (lat. Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico, 1755.), koji je na temelju zajedničkih podataka izradio Christopher Maire. Zbog novih ideja u geoznanostima taj je rad utjecao na kasniju kartografiju. Na Boškovićev poticaj provedena su geodetska mjerenja u Austriji, Ugarskoj, Pijemontu i Pennsylvaniji (SAD).

Zbog uspješnosti u rješavanju spora oko pograničnih voda između grada-republike Lucce i Toskanskoga vojvodstva, Lucca je Boškovića proglasila plemićem (1757.). Za boravka u Beču završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (lat. Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.; hrvatski prijevod 1974.). Zbog kritike njegovih znanstvenih nazora, putovao je po europskim znanstvenim središtima od Pariza i Londona preko Carigrada i Varšave do Rima i Pavije (od 1759. do 1763. godine). Kraljevskom društvu (eng. Royal Society) posvetio je spjev u latinskim stihovima O pomrčinama Sunca i Mjeseca (lat. De Solis ac Lunae defectibus, 1760.; francuski prijevod 1779.) u kojem iznosi teoriju pomrčine. Godine 1761. izabran je za člana Kraljevskog društva. Na poticaj tog društva otišao je u Carigrad motriti prolazak Venere ispred Sunca (Venerin prijelaz). Kako nije stigao motriti prolazak Venere, vrijeme je iskoristio za istraživanje ruševina Troje. Poricao je tada prihvaćenu tezu da se ruševine Troje nalaze na maloazijskoj obali nasuprot otoku Tenedu tvrdeći da su one dublje u unutrašnjosti, a to su poslije potvrdila iskapanja H. Schliemanna. O tome je napisao djelo Izvješće o ruševinama Troje… (tal. Relazione delle rovine di Troja…, 1784.). Putovanje od Carigrada do Poljske opisao je u dnevniku Dnevnik putovanja iz Carigrada… (tal. Giornale di un viaggio da Constantinopoli…, 1784.).

Nakon povratka u Italiju izabran je za profesora matematike na Sveučilištu u Paviji (1763.). Povjerene su mu i pripreme za osnutak zvjezdarnice u Breri kraj Milana. Usporedno s tim poslovima preuzeo je katedru za optiku i astronomiju u Milanu. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773.), Bošković se, na poziv prijatelja, 1774. godine preselio u Pariz, primio francusko državljanstvo i bio imenovan upraviteljem optike za mornaricu (trebao je usavršiti teoriju akromatskih dalekozora i olakšati njihovu primjenu). U Parizu je dovršio radove iz optike i astronomije, a zbog lošeg zdravlja 1782. godine dobio je dvogodišnji dopust (produživan do 1787. godine) kako bi tekstove pripremio za tisak. U Bassanu su mu izašla djela u pet svezaka pod nazivom Djela koja se odnose na optiku i astronomiju (lat. Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, 1785.). Zbog naporna rada na redigiranju tekstova zdravlje mu se jako pogoršalo. Umro je od upale pluća u Milanu, gdje je pokopan u crkvi Santa Maria Podone. Cijeloga života Bošković je ostao vezan uz rodni grad za koji je obavljao diplomatske poslove, a u njega se je od odlaska vratio samo jedanput (1747.). Poznat je i kao pisac prigodnih latinskih stihova i bio je članom rimskog literarnog društva Arcadije. Po njemu je nazvana dubrovačka zračna luka i Mjesečev krater Boscovich.