𝐁𝐋𝐀Ž𝐄𝐍𝐒𝐓𝐕𝐀 𝐈 𝐊𝐑𝐈Ž
𝐏𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐞
Razmišljajući o našim poginulim i pokojnim braniteljima, jedna od stvari koja me okupirala jesu blaženstva. Prvo blaženstvo posebice: ,,𝐁𝐥𝐚ž𝐞𝐧𝐢 𝐤𝐫𝐨𝐭𝐤𝐢, 𝐣𝐞𝐫 𝐨𝐧𝐢 ć𝐞 𝐛𝐚š𝐭𝐢𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐮.” Blaženstva su buduća nagrada za napore i trpljenja sadašnjeg vremena, ali su već sada na neki način prisutna u nama po Kristovu vazmenom otajstvu.
Gledajući na žrtve ovih ljudi iz perspektive ovog blaženstva, netko bi zaključio kako su oni potpuni gubitnici, jer otišli su u rat, poginuli, razboljeli se, ostavili svoje obitelji na milost i nemilost svijetu i državi za koju su otišli ginuti, a na kraju, u baštinu nisu dobili ništa osim sjećanja svojih bližnjih, ove proslave, spomena,.. Kao da ni Bog nije bio milostiv njima. Ipak, mislim kako to o Bogu sigurno ne možemo kazati. Možemo samo kazati kako ponekad (često) ne razumijemo njegove odluke s ljudima. Ne razumijemo ono dobro koje nama nije pred očima, baš kao što ni apostoli nisu razumjeli kakvo to dobro može donijeti Gospodinov križ.
Zaronimo malo ponovo u rat za shvatiti ovo. Bili smo napadnuti od ljudi ispunjenih mržnjom prema svemu što je hrvatsko, katoličko. Mržnja je gonila naše neprijatelje takvom silovitošću da je u opasnost dovela živote sviju u Hrvatskoj. Naši neprijatelji krenuli su nasiljem na nas i to u ime Boga- u ime onoga istog Boga kojem se i mi molimo. Zaboravili su pri tom nekoliko stvari. Prije svega, taj Bog 𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐛𝐢𝐯𝐚 𝐧𝐢 𝐮 č𝐢𝐣𝐨𝐣 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐢. On prebiva u prijateljskom odnosu. Taj Bog nije Bog koji ubija već daruje život. To je Bog koji se žrtvovao kako bismo zadobili oproštenje i upravo takvi su Boga razapeli radeći sve u njegovo ime.
Mržnja koju su donijeli ti ljudi jest, kao i sve drugo duhovno, poput sjemena koje se sije vlastitim ponašanjem i širi. Stoga onaj koji na mržnju odgovara mržnjom ne čini drugačije od svoga ubojice. Kako se postaviti spram te mržnje? Možda će vam se ovo pitanje učiniti zakašnjelim, ali pitanja nije nikada kasno postavljati. Problem nikada ne leži u pitanju koje se postavlja, već u odgovoru koji se daje ili kasno ili pogrešno. Mržnju naime, ne možemo zanijekati ni među nama. Toliko je mržnje u obiteljima zbog baštine, zbog krivo postavljenih stvari. Toliko je mržnje među radnicima spram nepravednih poslodavaca. Toliko je mržnje prisutno u obespravljenima spram vlasti. I ta mržnja nije drugačija od one kojom su napadali nas u ratu. Mržnja je mržnja, i širi se ukoliko je netko ne zaustavi.
𝐋𝐚ž, 𝐤𝐨𝐥𝐞𝐤𝐭𝐢𝐯𝐧𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐢č𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐢 𝐬𝐫𝐝𝐢𝐭𝐨𝐬𝐭
Pogledamo li malo unazad shvatit ćemo otkuda tolika mržnja spram nas. Počelo je sve s lažima i to od intelektualne elite Srbije. Ne mogu zamisliti kako je to sve slučajno: netko se svjesno i vrlo promišljeno upustio u takav zločin. Lažima je stvarao neprijateljstvo, a ono što je laži potaknulo jest svojevrsna sebičnost. Željeli su baštiniti 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐢𝐦 𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐚𝐝𝐚. No, u Božjim očima sva baština pripada krotkima. Očito je kako njihovi poticaji nisu bili s Božje strane, jer Bog ne potiče na takvo postupanje.
Korijen njihove srdžbe i mržnje jest sebičnost spram zemlje u kojoj su živjeli: htjeli su biti gospodari, imati sve za sebe. Sebičan čovjek se srdi jer sam ne može postići ono što mu je promaklo. Sebičnjak se srdi na bogate jer sam ne može biti bogat. Mrzi ono što sam voli, ljuti se na one koji rade više, prezire koji se ne ulaguju, izruguje onima koji govore istinu. Na to ga potiče samoljublje, egoizam je korijen srditosti. Srbi su tako mrzili zemlju koju su željeli. Nije li to paradoksalno: mrziti ono što želiš, što navodno voliš?
Stvorili su pri tom jednu kolektivnu sebičnost koja je raspirivala njihovu mržnju, koju su izražavali srditošću, nasiljem, silom, okrutnošću. Nisu birali sredstva za postići to gonjeni silom mržnje. Nisu shvaćali kako je njihova mržnja zapravo njihova slabost. Upravo to je razlog za razmišljati danas o mržnji. Ona je mogla poticati i nas na slično postupanje. Mržnja je slabost. Svijet ne shvaća kako je kolektivna sebičnost jednako loša kao i individualna. Stoga je mržnja slabost čovjeka koji sebe nema u vlasti, koji umjesto duha, koristi šaku, koji se laća sile, čiji je razum pomračen i preslab da pronađe razloge za drugačije postupanje.
𝐒𝐫𝐝𝐢𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚, 𝐬𝐫𝐝𝐢𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧𝐚
Kako se oprijeti toj mržnji? Tome se nitko ne može oprijeti tako da sjedi skrštenih ruku u toplom domu ili da bježi. To nije kršćanski u konačnici, jer se o životu imamo dužnost brinuti. Ako ne o svom životu, onda o životu onih koji na svijet dolaze poslije nas. 𝐎𝐭𝐩𝐨𝐫 𝐣𝐞 𝐝𝐚𝐤𝐥𝐞 𝐥𝐞𝐠𝐢𝐭𝐢𝐦𝐚𝐧 𝐢 𝐝𝐮ž𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐧𝐚𝐦 𝐣𝐞 𝐨𝐩𝐢𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐞 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐢. No i u tom opiranju sami postajemo žrtve vlastite mržnje ukoliko joj dopustimo da nas vodi u postupanju. I mi, koji se legitimno branimo možemo pogriješiti dozvolimo li mržnji da nas vodi.
Pogledajte samo kako se mržnja lako sije u obiteljima kada se istom mjerom uzvrati, kada se na neko zlo uzvrati zlom. Od nas se traži da u legitimnom optoru imamo drugačiji stav. Taj stav neće biti lišen ljudskih slabosti, ali ne bi smio prijeći granicu zla. Taj stav trebao bi počivati na blagosti čovjeka kojim ne upravlja srditost. Blag čovjek zna se svladati, gospodar je svojih postupaka premda se možda i ljuti na nekoga. Njegova ljutnja očituje se samo kada je ugrožena Božja pravda, Božje zapovijedi.
Mojsije je bio blag, ali kada je vidio da je njegov narod Bogu uskratio poslušnost, razbio je srdito ploče zakona. Gospodin Isus je bio sama blagost. Unatoč tome izagnao je trgovce iz hrama i to vjerojatno brutalno. Nije se srdio kada se napadala njegova Osoba, već samo svete stvari, baština njegova Oca nebeskoga. Nekada bi ga otjerali iz svoga kraja, ali se nije zbog toga srdio. Zbog toga su ga nerijetko prezirali, držali slabićem. Premda je svojom božanskom moći mogao sve pogubiti, nije to činio. Molio je za takve ljude govoreći: ,,Ne znaju što čine”. On prašta svojim neprijateljima.
𝐁𝐥𝐚𝐠𝐨𝐬𝐭, 𝐤𝐫𝐨𝐭𝐤𝐨𝐬𝐭
𝐆𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐢𝐧 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐩𝐨𝐯𝐢𝐣𝐞𝐝𝐚𝐨 𝐨 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐨 𝐧𝐚𝐠𝐫𝐚𝐝𝐢 𝐳𝐚 𝐝𝐮𝐡 𝐛𝐨𝐫𝐛𝐞𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢, 𝐤𝐚𝐨 𝐬𝐫𝐞𝐝𝐬𝐭𝐯𝐨 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐬𝐢𝐥𝐞. To je u suprotnosti sa svijetom koji poznaje samo one koji rade zlo. On nije samo propovijedao blagost, već je i vršio. Nije uzvraćao, već je do kraja bio vjeran svojim riječima o krotkosti. Nijednom nije koristio svoju moć da uništi zlo koje ga je napadalo više puta, već je samo branio borbeno onu nebesku baštinu.
Svijet blagost naziva slabošću, ali joj ne poznaje smisao. To nije kukavičluk niti mlakost, niti beskičmenjačka pasivnost. 𝐒𝐚𝐦𝐨 𝐨𝐧𝐚𝐣 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐞 𝐛𝐥𝐚𝐠 𝐩𝐨𝐬𝐣𝐞𝐝𝐮𝐣𝐞 𝐬𝐞𝐛𝐞, 𝐬𝐯𝐨𝐣 𝐣𝐞 𝐠𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐚𝐫 𝐣𝐞𝐫 𝐳𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐥𝐚𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐬𝐞𝐛𝐞. Posjeduje sebe! Kako posjeduje sebe, tako je nagrada za blagost zapravo posjed: ,,𝐁𝐥𝐚𝐠𝐨 𝐤𝐫𝐨𝐭𝐤𝐢𝐦𝐚, 𝐨𝐧𝐢 ć𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐣𝐞𝐝𝐨𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐳𝐞𝐦𝐥𝐣𝐮!” Nebo koje je u čovjeku, njegov je posjed. Sve je njegovo tada.
Blagost čovjeka drži pod kontrolom. Ne lišava ga primjene sile, ali ne i nasilja. Tu silu usmjerava sebi, jer kraljevstvo nebesko grabe silnici – oni koji znaju svladati niske strasti, požude, pohote, prostote. To je sila protiv svega što nas ometa da se razvijamo kako to Bog želi. I ona se najprije primjenjuje na sebi, kako nas ne bi mržnja, srditost, sebičnost vodila u postupanju. Blagost nas osposobljava da se sa mržnjom i neprijateljstvom suočimo na jedan drugačiji način. Ne kako bi izbjegli suočavanje, već upravo suprotno. Najprije nas osposobljava suočiti se sa lažima koje potiču na mržnju, potom i sa tuđom kolektivnom ili individualnom sebičnošću. Konačno sa nasiljem.
𝐓𝐫𝐩𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐢𝐡 𝐩𝐫𝐞𝐤𝐢𝐝𝐚 𝐬𝐢𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐞
Samo netko tko je u tom lancu mržnje i nasilja dovoljno jak, može prekinuti to zlo trpljenjem na sebi žrtvom koju mogu napraviti samo oni jaki, ne slabi, oni koji gospodare svojim životom. Netko na sebi trpi više, netko manje. Netko trpi do kraja i svoj život položi u tom suočenju s neprijateljevom mržnjom na oltar. Podnese žrtvu. Onaj koji podnosi žrtvu, zapravo podnosi jednu neprijateljsku uništavajuću silu na samome sebi. I stavljajući svoj život pred tu silu, zapravo je umanjuje, apsorbira svojim životom do kraja. Tako sebe razapinje trpeći na sebi nečije zlo.
Kako protiv takve mržnje? Raditi poput Isusa. Za takvo što najprije moramo ubiti mržnju u sebi. Moramo posjedovati najprije dovoljno snage da nečije zablude iznesemo na svjetlo dana, da se zalažemo do kraja za istinu, ali radije da na križu umremo nego da se mržnji pokorimo ili da bilo kojim principima mržnje uzvratimo na mržnju usmjerenu nama. Blagost se ovdje može čini preprekom, jer ni nama neće biti lako da pri svemu ne planemo srdžbom, ako slučajno netko napadne našu oholost, ponos, zemlju. Istovremeno, onaj koji mrzi blagost shvaća kao slabost: ,,Dolazi vrijeme kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu.” Mi s druge strane ne možemo pobjeći od Božjeg zahtjeva: ,,𝐁𝐥𝐚𝐠𝐨 𝐯𝐚𝐦𝐚 𝐤𝐚𝐝 𝐯𝐚𝐬 𝐩𝐨𝐠𝐫𝐝𝐞 𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐠𝐧𝐚𝐣𝐮 𝐢 𝐬𝐯𝐨 𝐳𝐥𝐨 𝐬𝐥𝐚ž𝐮 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐯𝐚𝐬 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐦𝐞𝐧𝐞. 𝐕𝐞𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐥𝐚ć𝐚 𝐯𝐚š𝐚 𝐧𝐚 𝐧𝐞𝐛𝐞𝐬𝐢𝐦𝐚.” 𝐏𝐫𝐚𝐯𝐚 𝐢 𝐣𝐞𝐝𝐢𝐧𝐚 𝐛𝐚š𝐭𝐢𝐧𝐚 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐢𝐡 𝐣𝐞 𝐧𝐞𝐛𝐨.
Svijet u kojem živimo pribija svoje neprijatelje na križ. Kršćansku ljubav naziva slabošću. Mrzi je i bori se žestoko protiv nje. Kada bi se takvom žestinom borili za Božje stvari, svi bi oni postali sveci.
Mi razapinjemo sami sebe. Silu primjenjujemo najprije prema sebi, protiv vlastite mržnje. Blagi mrze samo svoju mržnju. U tom smislu, valja shvatiti kako svijet, kada čini nepravdu nama, čini jednu uslugu. Otvara nam mogućnost da ubijanjem mržnje u sebi u nama raste nešto dobro. Zdravom razumu ne odgovara ljubiti neprijatelje, jer bi ljubav prema neprijatelju značilo mržnju prema sebi. Upravo to jest smisao kršćanska postupanja u ljubavi i blagosti: mrziti u sebi ono što potiče mrziti druge. 𝐍𝐣𝐢𝐡𝐨𝐯𝐚 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐚 𝐨𝐤𝐫𝐞ć𝐞 𝐧𝐚𝐬 𝐯𝐢š𝐞 𝐊𝐫𝐢𝐬𝐭𝐮 𝐚𝐤𝐨 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨 𝐬𝐡𝐯𝐚ć𝐚𝐦𝐨 𝐛𝐥𝐚𝐠𝐨𝐬𝐭. Č𝐢𝐧𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐦𝐫𝐳𝐢𝐭𝐢 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐮, 𝐚 𝐧𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐞.
