Riječi, riječi, riječi
Ludwig Josef Johann Wittgenstein1, austrijski je filozof prve polovice 20. stoljeća, koji je ostavio neizbrisiv trag u filozofiji, poglavito u temeljima logike, fiozofije matematike, filozofije jezika i filozofije uma. Za naše je razmišjanje zanimljiv iz perspektive filozofije jezika. Njegovo razmišljanje o riječima mijenjalo se s vremenom. Tako u počecima tvrdi kako je značenje riječi predmet koji ona zastupa, a značenje rečenice (stava) leži u tome što ona predstavlja “logičku sliku” stvarnosti2. Ne odgovara li riječ nekom stvarnom predmetu ili činjenici u svijetu, ona gubi svoj logički smisao.
Nešto kasnije povezuje značenje i upotrebu riječi, pa u djelu “Filozofska istraživanja”, potpuno napušta stari model i postavlja svoju najpoznatiju tezu: „Značenje jedne riječi njezina je upotreba u jeziku”. Riječi više nisu samo statične naljepnice za stvari, već alati koje koristimo unutar različitih konteksta i aktivnosti. Tako u svojim jezičnim igrama3 filozof otkriva kako jezik funkcionira poput igre (npr. šah) u kojoj svaka riječ ima svoja pravila ovisno o kontekstu. Značenje riječi „konj” potpuno je drukčije u kontekstu razgovora na farmi, čitanja slikovnice ili igranja šaha. Izvan konteksta svoje jezične igre, riječ postaje beživotna i gubi smisao.
Riječi nemaju jednu jedinstvenu, skrivenu bit koja im je svima zajednička. Umjesto toga, različiti načini na koje koristimo istu riječ povezani su nizom preklapajućih sličnosti – baš kao što članovi jedne obitelji nalikuju jedni drugima (netko ima iste oči, netko stas), iako nemaju svi do jednog potpuno identičnu osobinu. Govor nekog jezika shvaćao je kao dio je šire ljudske aktivnosti i kulture, pa, da bismo razumjeli značenje riječi, moramo razumjeti cjelokupni praktični životni kontekst u kojem se ta riječ koristi.
Priča o Wittgensteinu uvod je u priču o svetom Jeronimu. Ono o čemu je ovaj plodni filozof razmišljao i čime je obogatio modernu misao, sveti Jeronim je prije 16 stoljeća shvaćao i to primjenjivao na Sveto Pismo.
Temperamentni Dalmatinac
Sveti Jeronim4, bio je kršćanski teolog, crkveni je naučitelj i jedan od četvorice velikih latinskih crkvenih otaca, najpoznatiji po svom monumentalnom prijevodu Biblije na latinski jezik – Vulgati. Rođen je oko 340.–347. godine u Stridonu, antičkom gradu koji se nalazio vjerovatno na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije (čija točna lokacija ni danas nije posve utvrđena), a umro je 30. rujna 420. godine u Betlehemu. Njegov se spomendan slavi upravo 30. rujna.
Školovao se u Rimu kod glasovitog gramatičara Donata, gdje je svladao latinski jezik i klasičnu retoriku, a tamo je u mladosti i kršten. Sklon asketskom i pokorničkom životu, proveo je nekoliko godina u Halkidskoj pustinji blizu Antiohije. Tamo je, uz izvrstan latinski i grčki, intenzivno proučavao i naučio hebrejski te aramejski jezik. Papa Damaz I. imenovao ga je svojim tajnikom 382. godine i povjerio mu reviziju i novi prijevod Svetog pisma. Jeronim je više od 20 godina radio na prijevodu Starog zavjeta izravno s hebrejskog izvornika (umjesto s dotadašnje grčke Septuaginte) te Novog zavjeta s grčkog jezika. Taj je prijevod postao službena Biblija Katoličke crkve pod nazivom Vulgata (pučka, opća).
Posljednje desetljeće života proveo je u samostanu u Betlehemu, živeći u pećini blizu mjesta Isusova rođenja, gdje je nastavio pisati brojne biblijske komentare, hagiografije i pisma.
Bio je poznat po iznimno teškoj, oštroj i strastvenoj naravi te polemičkom duhu. Tradicija mu pripisuje čuvenu izreku: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac). Prema pučkoj predaji, u njegov je samostan u Betlehemu ušetao šepavi lav. Dok su ostali pobjegli, Jeronim mu je iz šape izvadio trn, nakon čega mu je izliječeni lav ostao privržen kao vjerni pratitelj. Zbog toga se u kršćanskoj ikonografiji gotovo uvijek prikazuje s lavom, perom, knjigom (Biblijom) ili kamenom kojim se udarao u prsa u znak pokore.
Smisao iznad riječi5
Sveti Jeronim je svoju prevoditeljsku metodu najslavnije i najiscrpnije obranio u svom Pismu LVII (57.) Pammachiju, koje je u povijesti književnosti i lingvistike ostalo zapamćeno kao traktat „O najboljem načinu prevođenja”6. Kada je s hebrejskog i grčkog prevodio Bibliju na latinski (Vulgata), Jeronim se našao pod žestokim udarom kritičara. Tradicionalisti su ga optuživali za krivovjerje, skrnavljenje svetog teksta i uvođenje novotarija, jer su dotadašnji latinski prijevodi bili doslovni i oslanjali se isključivo na grčku Septuagintu. Jeronim je te napade odbio iznijevši ključne argumente koji su i danas temelj moderne prevoditeljske struke.
Glavni prigovor kritičara bio je da Jeronim ne prevodi „riječ za riječ”, odnosno doslovno kako su napisane. Jeronim odgovara da doslovno prevođenje skriva stvarni smisao teksta i čini ga nerazumljivim: „Ja naime ne samo da priznajem nego i slobodno glasno kažem da u prevođenju grčkih tekstova – osim u slučaju Svetoga pisma, gdje je i sam raspored riječi tajna – ne izražavam riječ za riječ, nego smisao za smisao.” Objašnjavao je da svaki jezik ima svoju sintaksu, idiome i metafore, te, ako se oni prenesu doslovno, tekst zvuči apsurdno i gubi ljepotu izvornika.
Kako bi dokazao da je njegova metoda ispravna, Jeronim se nije pozvao samo na kršćanske autore, već na vrhunske rimske klasike. Istaknuo je da su Ciceron i Horacije prevodili grčke filozofe i pjesnike na isti način – prilagođavajući duh teksta latinskom jeziku, a ne brojeći riječi.
Njegov najjači teološki argument bio je ukazivanje na to kako su sami evanđelisti i apostoli u Novom zavjetu citirali Stari zavjet. Dokazao je da apostoli, kada citiraju hebrejske proroke na grčkom jeziku, ne prevode doslovno, već prenose bit i teološku poruku teksta, pa, ako su apostoli imali slobodu prevoditi smisao, smatrao je da je ima i on.
Sukobi i pomirenja
Zbog svojih stajališta oko prijevoda Svetoga Pisma, ali i zbog svoga temeperamenta, Jeronimu nije sve išlo glatko kada su u pitanju bile kritike i nerijetko je ulazio u sukobe. Jedan od najžešćih kritičara Jeronima bio je sveti Augustin. Njihov sukob jedna je od najpoznatijih intelektualnih i teoloških rasprava u ranoj Crkvi, vođena putem pisama potkraj 4. i početkom 5. stoljeća (oko 394.–405. godine). Iako se nikada nisu osobno sreli, dvojica crkvenih velikana sukobila su se oko ključnih pitanja biblijske istine i prijevoda.
Najdublja teološka rasprava ticala se odlomka iz Poslanice Galaćanima u kojem Pavao javno ukorava Petra jer se povukao od stolovanja s poganima pod pritiskom židokršćana. Jeronim je tvrdio kako je sukob između Pavla i Petra bio glumljen („korisna laž”). Smatrao je da su apostoli u javnosti izveli predstavu kako bi judeokršćanima i poganima poslali pedagošku poruku, a da zapravo među njima nije bilo stvarnog neslaganja. Augustin je bio zgrožen tom idejom. Tvrdio je da ako dopustimo da u Bibliji postoji namjerna laž (čak i „korisna”), narušava se autoritet i nepogrešivost cijeloga Svetog pisma. Inzistirao je na tome da je Pavao doista i iskreno ukorio Petra, a da je Petar pokazao poniznost primivši ukor.
Augustin je preferirao Septuagintu (grčki prijevod Starog zavjeta) jer se smatrala nadahnutom i bila je općeprihvaćena u Crkvi. Upozoravao je Jeronima da će novi prijevod s hebrejskog unijeti nemir među vjernike i stvoriti opasan jaz između latinske i grčke Crkve jer će se tekstovi previše razlikovati. Augustin je poslao pismo s kritikama, no kurir ga zbog straha od plovidbe nije dostavio Jeronimu u Betlehem, nego ga je ostavio u Italiji. Pismo je počelo kružiti Rimom i postalo javno dostupno prije nego što ga je sam Jeronim uopće vidio. Jeronim, koji je bio poznat po svom oštrom i eksplozivnom temperamentu, posumnjao je da mlađi Augustin (koji je tada bio tek zaređeni biskup) pokušava izgraditi slavu preko njegovih leđa i javno ga poniziti.
U pismu u kojem kritizira Jeronimovo tumačenje sukoba Pavla i Petra, Augustin upozorava na slom biblijskog autoriteta: „Ako u Sveto pismo bude primljena ijedna bijela laž, u tim knjigama neće ostati nijedan odlomak koji bi, ako se nekome učini teškim za provođenje ili nevjerojatnim za vjerovanje, prema istom tom pravilu mogao biti proglašen namjernom laži pisca.7”
Sukob oko Jone (poznat i kao „sukob oko tikve i bršljana”) bio je najbizarniji, ali i najslikovitiji dio rasprave između svetog Augustina i svetog Jeronima. Radilo se o naizgled sitnom prevoditeljskom detalju iz Knjige o Joni koji je u sjevernoj Africi izazvao prave ulične nemire. U četvrtom poglavlju Knjige o Joni, prorok Jona sjedi istočno od grada Ninive, a Bog učini da iznad njega izraste biljka kako bi mu pravila sjenu. Sukob je izbio oko toga kako prevesti naziv te biljke. Tradicionalni prijevod (Tikva / Cucurbita): Stari latinski prijevodi, oslanjajući se na grčku Septuagintu, tu su biljku prevodili kao tikva (bundeva). Kršćani su stoljećima bili naviknuti na tu riječ, a tikva je u kršćanskoj umjetnosti postala simbol Jone i uskrsnuća. Jeronimov novi prijevod je umjeto tikve biljku nazvao bršljanom (lat. Hedera). Prevodeći Bibliju izravno s hebrejskog izvornika (Vulgata), Jeronim je shvatio da hebrejska riječ kikaion ne označava tikvu. Budući da u latinskom nije imao precizan naziv za tu bliskoistočnu biljku (danas poznatu kao ricinus), odlučio ju je prevesti kao bršljan. Iako je rasprava bila žustra, povijest je donijela kompromis: Jeronimova Vulgata s „bršljanom” (hedera) postala je službena Biblija Katoličke Crkve, dok se u mnogim modernim prijevodima (pa tako i u hrvatskom) danas koristi botanički točniji izraz „bršljan” ili opisno „biljka”.
Kada je mjesni biskup u crkvi počeo čitati novi Jeronimov prijevod, došao je do dijela gdje se umjesto dotadašnje „tikve” spominje „bršljan”. Vjernici su ostali u šoku. Nastao je golemi prosvjed i nemir u crkvi. Narod je optužio biskupa da mijenja Sveto pismo i uvodi krivovjerje. Biskup je u panici morao tražiti savjet od lokalnih Židova, koji su (kako navodi Augustin) iz neznanja ili zlobe presudili u korist stare tradicije, pa je biskup, da ne izgubi službu i ne izazove potpunu pobunu grada, morao vratiti riječ „tikva”.
U pismu Jeronimu, Augustin opisuje dramatičan događaj iz afričkog grada Oea (današnji Tripoli), a Jeronim mu je uzvratio u svom prepoznatljivom stilu, braneći filološku točnost. Objašnjavao je da kikaion nije ni tikva ni bršljan, već grm koji raste samostalno bez potpornja, ali je odabrao bršljan jer bolje prenosi ideju biljke koja brzo pruža sjenu. Poručio je Augustinu da narod u Africi prosvjeduje zbog neukosti, a ne zbog teologije.
Kada je Jeronim konačno saznao da Augustinova pisma kruže Rimom prije nego što su stigla do njega, reagirao je iznimno uvrijeđeno, podsjećajući Augustina na svoje godine i ugled: „Nemoj izazivati starca koji želi mir. Nemoj se pokazivati u javnosti tako što ćeš mene napadati… Nemoj me tražiti za borbu, jer ja sam umoran vojnik koji želi odmor. Ako želiš pokazati svoju učenost, nađi nekog mladog, bogatog i plemenitog… ima ih mnogo u Rimu koji te jedva čekaju čuti.8” U drugom pismu, Jeronim se poslužio poznatom antičkom metaforom kako bi upozorio Augustina da pripazi s kim ulazi u raspravu: “Molim te, poštedi me. Umoran bik čvršće gazi zemlju9. Ako me želiš poučavati ili ispravljati, učini to otvoreno, ali nemoj slati pisma drugima da me ogovaraju… Ako me napadneš, vidjet ćeš da i ja znam držati pero i da starac još uvijek može uzvratiti.10”
Shvativši da je duboko povrijedio starijeg učenjaka, Augustin šalje pismo puno poštovanja i diplomacije kako bi ugasio požar: “Molim te, nemoj dopustiti da među nama ostane ikakva sumnja ili gorčina. Ako sam te ičim uvrijedio, ponizno te molim za oprost… Ja želim učiti od tebe, jer ti imaš znanje kakvo ja tek pokušavam steći. Nemoj mi uskraćivati svoje kritike, ali ih šalji meni, kao brat bratu.11”
Značenja i smisao
Sveti Jeronim dobro je shvaćao napisane riječi. Nije ih dohvaćao kroz samo značenje, jer, kako smo naveli u primjeru Wittgenstein-a svaka riječ u sebi svoje značenje preoblikuje smislom. To pak, ne ovisi samo o značenju riječi, već o mnoštvu drugih stvari, primjerice, o konketsu, o onom koji izgovara riječi, o onom koji ih sluša, o položaju riječi u rečenici, o tradiciji,… Tako se riječ prema smislu od običnog znaka preobražava u element govora podređen smislu.
Sukladno tome, ni proučavanje Biblije ne bi trebalo biti stvar plošnog učenja tekstova napamet, već prostor za dublje promišljanje o svemu što se nalazi u Bibliji. Cilj svega nije veliko znanje o Svetom Pismu, već nešto posve drugo. Mnogi naime posjeduju velika znanja o plemenitim stvarima ovoga svijeta, ali se ne ponašaju kako spada. Stoga i cilj proučavanja i čitanja Svetoga Pisma treba smjestiti u odnos s Bogom.
O čemu je zapravo riječ? Najprije treba uvažiti činjenicu da ne treba sve znati kako bi se poznavalo nekoga. Riječ je dakako o poznavanju srca, a ne o nekoj intelektualnoj kategoriji. Ipak, za voljeti nekoga, voljeti srčano, treba ga najprije upoznati. Na ovom mjestu ponovo se treba pozvati na svetoga Augustina koji piše: “Ne može se ljubiti ono što se prethodno nije upoznalo”12 (ili u varijacijama: “Ne može se voljeti ono što se ne poznaje”). Augustin je dobro shvaćao kako je spoznaja preduvjet za istinsku ljubav. Uostalo, nije li zaljubljivanje kod ljudi faza svojevrsnog upoznavanja onih koji se vole? Ljubav se produbljuje daljnim upoznavanjem i razumijevanjem u odnosu. Možemo sada otvoriti diskusiju i o tome kako se ljubav može uvećavati spoznajom o manama zaljubljenih, ali bi nas to odvelo prema jednoj drugoj temi. Ono što je u tom dijelu života u ljubavi bitno jest razumijevanje koje pronalazi razloge za ljubav, a ne protiv nje (ne čudi stoga što sveti Toma Akvinski veli kako se ljubav ne iskazuje toliko darivnjem, koliko razumijevanjem).
Razumijevanje traži dodatnu borbu sa sobom samim, borbu za svoju ljubav. Ono pretpostavlja ulaganje novih snaga u potrazi za smislom svojih ili nečijih postupaka. Slično je i sa Svetim Pismom. U njemu je sve usmjereno Isusu Kristu. Stari Zavjet nije ništa nego priprema za susret s Isusom. Kada želite bolje upoznati nekoga, interesirate za njegovu povijest, povijest njegove obitelji, naroda,… U tom smislu, sve prije Isusa napisano je o Isusu ali je skriveno u riječima Staroga Zavjeta. U tom smislu ponovo se pozivamo na svetoga Augustina koji veli kako se “Novi Zavjet u Starome skriva, a Stari u Novome otkriva13”.
Ipak, cilj druženja sa Riječi Božjom, sa Svetim Pismom otkriva nam sveti Jeronim koji kaže kako “Nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista”14. Za ljubiti nekoga treba ga najprije upoznati. Treba ga stalno upoznavati i kada ga se zavoli. Upravo to je smisao svega: ljubiti Krista Boga iznad svega i spoznati što Bog spreman napraviti iz ljubavi prema čovjeku, kako bi shvatio da ga Bog voli, da ga želi imati pored sebe vječno. Stoga se možemo složiti sa svetim Jerom kada kaže “Čitaj vrlo često božanska Pisma; štoviše, neka ti tekst nikada ne ispada iz ruku.” I, „Ljubi znanje Pisma, pa nećeš ljubiti grijehe tijela.”
Završit ćemo sa riječima svetoga Jeronima koji govori o razlozima svojeg načina prevođenja Svetoga Pisma, kako bismo potakli čitatelja da čita Riječi Božje iz istih razloga: da shvati, pronađe smisao u svemu i primjeni ga na svoj život: „Ja ne prevodim riječ za riječ, nego smisao za smisao15.“ Smisao možda nećete pronaći ni pri prvom, ni drugom, ni trećem čitanju. Nije smisao znati sve, pa čak ni shvatiti sve napisano. Smisao (bit ću slobodan kazati na ovaj način) čitanja jest da se familijarizirate s Kristom, da ga volite. U ljubavi se ispunja smisao svakog života.
Nekoliko korisnih citata svetoga Jeronima
„Dobro je plakati za grijehom, ali je bolje raditi na tome da ga ne ponoviš.”
„Lako je kritizirati ono što sam ne možeš ili ne znaš učiniti.”
„Poklonjenom konju ne gleda se u zube.” (Noli equi dentes inspicere donati) – Vjeruje se da je upravo Jeronim autor ove općepoznate izreke, koju je napisao u svom komentaru Poslanice Efežanima.
„Prijateljstvo koje može prestati, nikada nije ni bilo pravo prijateljstvo.”
„Rana koju zada prijatelj bolnija je od rane koju zada neprijatelj.”
„Izbjegavaj one koji te hvale u lice, a ogovaraju iza leđa.”
Bilješke:
- Ludwig Josef Johann Wittgenstein (Beč, 26. travnja 1889. – Cambridge, 29. travnja 1951.) ↩︎
- Tractatus Logico-Philosophicus ↩︎
- Njem. Sprachspiele ↩︎
- Euzebije Sofronije Jeronim, lat. Sophronius Eusebius Hieronymus ↩︎
- Sensum exprimere de sensu ↩︎
- De optimo genere interpretandi ↩︎
- Sveti Augustin, Pismo 28 ↩︎
- Sveti Jeronim, Pismo 102 ↩︎
- Umoran bik je metafora za starca koji jače uzvraća udarac ↩︎
- Sveti Jeronim, Pismo 105 ↩︎
- Sveti Augustin, Pismo 73 ↩︎
- Sveti Augustin, De Trinitate: Non enim diligi potest quod onmino ignoratur ↩︎
- „Novum Testamentum in Vetere latet, Vetus in Novo patet.” ↩︎
- „Ignoratio Scripturarum ignoratio Christi est” ↩︎
- Non verbum e verbo, sed sensum exprimere de sensu ↩︎