Otac i Gospodar
Cijela Crkva nalazi u svetom Josipu branitelja i zaštitnika. Stoga mu se i stoljećima obraća riječima Oče naš i Gospodaru. Razmislimo li malo o Josipovu položaju u odnosu na Boga i ljude, onda govorimo o čovjeku kojem je Bog povjerio sama sebe na čuvanje. Riječ je zasigurno o posebnom muškarcu koji bi svim očevima I muškarcima trebao biti modelom ponašanja.
Svei Patrijarh Josip zasigurno je dobar učitelj duhovnog života; kako je poučavao i pratio dijete Isusa u njegovu odgoju, tako će poučavati i pratiti svakog onog koji mu se utječe u zaštitu. On je pravi duhovni otac koji zna što je najbolje za njegovo dijete.
Pravednik i radnik
Josip nije bio bogat čovjek, već običan zanatlija. Neki crkveni oci dodaju kako je bio tesar. Sveti Izidor iz Seville govori kako je bio kovač, Sveti Justin kaže da je bio proizvođač plugova i jarmova. Bilo kako bilo, bio je radnik, koji je svoje zanatsko umijeće, stečeno u muci i znoju niza godina stavljao u službu svojih sugrađana.
Izvještaji Evanđelja govore o jakoj osobnosti. Nikada malodušan, nikada zastrašen; naprotiv, riječ je o čovjeku koji se zna uhvatiti u koštac sa problemima, savaladavajući teške situacije i zadaće koje su mu ponuđene i koje on preuzima odgovorno i poduzetno. Ja ga predočujem kako mladog i jakog, možda nešto starijeg od naše drage Gospe, ali još uvijek u najboljim godinama, punog životne snage.
Što se može očekivati od života čovjeka iz nekog malog zaselka koa što je bio Nazaret? Rad I samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo I tjesno skrovište u kojem se prikupljala nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.
Ime Josip na hebrejskom znači: Bog će dodati. Životu onih koji su sveti i ispunjavaju volju njegovu, dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugome daje vrijednost: dodaje božanstvenost. Bog je tako Josipu dodao život svete Djevice Marije i život Isusa Krista našega Gospodina i učini da se njegov život potpuno preda Bogu.
Josip je bio zaista jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se u svakoj situacij znao ponašati kako je to Bog očekivao od njega. Zato sveto Pismo slavi Josipa kao pravednika, a u hebrejskom jeziku pravednik znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga božji, izvršitelj volje božje ili pak dobar i susretljiv prema bližnjemu. Jednom riječju, pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršavanjem zapovijedi i stavljanjem cijelog svog života u službu bližnjega i u službu ljudi.
Pravednik živi od vjere
Biti pravedan ne sastoji se samo u podređivanju nekoj normi: čestitost mora doći iznutra, mora biti duboka i živa, jer pravednik živi od svoje vjere. Živjeti od vjere; te riječi, koje je apostol Pavao kasnije tako ćesto razmatrao, u svetom se Josipu ispunjavaju do kraja.
Josip Božju volju ne izvršava površno, formalistički, već spontano i odlučno. Zakon, kojeg se pridržavao pobožan Židov, nije za njega bila suhoparna zbirka zapovijedi, već izraz volje Gospodinove. Zato je on i bio u stanju preoznati Gospodinov glas kad mu se on iznenada i neočekivano objavio.
Životni put svetog Patrijarha bio je jednostavan, ali nipšto udoba. Sveti Matej uvijek naglašava u svome Evanđelju, prilikom opisivanja neugodnosti koje doživljava sveta obitelj, vjernost Josipa, koji Božje upute slijedi bez oklijevanja, iako ponekad ne poima njihov smisao, ili mu taj smisao ne otkriva božanske namjere.
On se u svojoj vjeri ne koleba, poslušan je bez oklijevanja. Njegova je vjera aktivna i njegova poslušnost ne sadrži nipta od onoga što držimo prepuštanjem događajima. Jer kršćanskoj vjeri nije ništa protuslovnije negoli komformizam ili manjak aktivnosti ili energije.
Josip se bez sustezanja predaju u ruke Božje, ali se nikada nije odrekao toga da razmišlja o događajima; na taj je način mogao dosegnuti onu razinu spoznaje Božjih djela koja je prava mudrost. Na taj je način malo po malo uvidio da nadnaravne zamisli odgovaraju Božjem planu, koji se ponekad priječi ljudskim planovima.
U najrazličitijim situacijama svoga života Josip se nije odrekao razmišljanja ni odgovornih postupaka. Naprotiv: on sve svoje ljudsko iskustvo stavlja u službu vjere. Takva je bila vjera svetoga Josipa: bezuvjetna, puna povjerenja, posvjedočena predajom volji Božjoj, u inteligentnoj poslušnosti.