Osloboditi se vlastitih mreža

Petar je bio ribar, obiteljski čovjek, iskusan ribar, ali zasigurno malo grub, jer ga je tako život oblikovao. Njegov poziva otkriva to iskustvo kada govori Isusu kako nema smisla bacati mreže u pola bijela dana nakon neuspješna noćna ribarenja. Unatoč tome, Petar nije odolio Isusovu pozivu, premda je dvojio o mudrosti bacanja mreža. Nije mogao skriti svoje ushićenje ulovom i kao iskusan ribar razumio je kako se radi o nečem što nadilazi ljudske sposobnosti ribarenja. Upravo ta spoznaja, Petra je bacila na koljena pred Isusa: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“

Iz Petra je progovorila sva iskrenost duše jer Petar misli o sebi kao grešniku, i to je ispravno, ali zaboravlja kako je Isus autor čudesnog ulova koji pristupa tom Petru- grešniku bez kompleksa, bez prigovora o njegovoj grešnosti i traži od njega samo da baci mreže. Petar ne shvaća kako Isusa ne zanimaju njegove sitničarije. Petar, govoreći o sebi nalazi se između ponosa i mržnje: ponosa koji mu je govorio da može bolje i mržnje kojom je ponižavao sebe kao što bi to učinio i nekome drugome. Vjerojatno ga je više od svega zapanjila činjenica da ga Isus poziva bez obzira na njegov karakter.

Pad s konja

U susretu s Isusom, Pavao je pao s konja. Taj pad nosi u sebi sliku poniženja. Pavao je pao sa svoga trona pravednika koji se borio za Jahvu ne birajući sredstva. U poniženju, u padu na zemlju, raspadaju se oholost, egoizam, taština. U tom smislu poniženje je proces prizemljenja čovjekove osobnosti. Poniženje- humilitas, u latinskom ima isti korijen kao i čovjek, kao i ljudskost[1]. Kao što je najveće poniženje u Isusu otkrilo do kraja njegovo božanstvo, taok i poniženje otkriva u čovjeku njegovu pravu ljudskost.

Poniženja nekada pogađaju čovjeka kada je kriv i kada nije kriv. Zbog čega dakle trpjeti? Trpljenje vraća čovjeka u početni položaj za novi rast. Baca ga na zemlju. Želimo li da nešto izraste od nas sa zemlje, mora najprije pasti na zemlju i u njoj promijeniti životni oblik- umrijeti: „Zaista, zaista kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo: ako li umre, donosi obilat rod”[2]. Poniženje koje treba istrpjeti, tako, s jedne strane ubija oholost u nama, a s druge nas strane dovodi do svijesti o vlastitoj krhkosti i potrebi Boga, stvaljajući nas u položaj u kojem sami razumijemo kako smo nemoćni, kako nema smisla djelovati. Jedino ima smisla prihvatiti stvarnost, te računati kako će Bog djelovati u pravom trenutku.

U hrvatskom jeziku, poniznost i poniženje imaju isti korijen u ponirati, ići prema dolje, spuštati se. Ovo koincidira sa latinskim prijevodom koji poniženje i poniznost na neki način dovode u vezu sa padanjem u zemlju, sa razbijanjem pri padu, sa truljenjem, sa umiranjem. Stoga je poniženje poput smrti koja prethodi raspadanju kao pripremi za novu plodnost. Nema pravoga kršćanskog života bez ovog tipa raspadanja u kojem se ponizujemo nekada doživljavajući poniženje koje smo zaslužili svojim postupcima, a drugi put poniženje koje nam čini nepravdu.

Bog pomrsi naše planove i odmrsi naše mreže

Petar u susretu s Isusom odbacuje sve kako bi se vezao uz Isusa. Svoj je život preusmjerili Bogu u potpunosti. Bog mu je postao cilj, a odnosi s ljudima postali su sredstvo otkrivanja toga cilja. Kada se Isus pojavio na jezeru i pozvao ih, zapravo im je pomrsio sve životne planove. U trenutku njegovog najvećeg poslovnog uspjeha, Isus je prizemljio Petra i osvojio ga sa samo nekoliko riječi. Zašto?

Bog želi da čovjek bude sretan, no ne može biti sretan dok god nije slobodan, a slobodan može biti samo ga ništa ne vezuje uzase. Grijeh je ono što čovjeka vezuje i ne može biti sretan dok god je pod teretom grijeha koji čovjeka čini nesretnim, mrtvim, ciničnim, obeshrabrenim. Mnogi se danas ne mogu nositi sa stresom. Uhvaćeni su u mrežu bespomoćnosti, besmisla, naginju očaju i samoosuđivanju. Život stvara mrežu koja čovjeka obvezama ili navikama hvata i ne dopušta mu da se oslobodi konaca u koje se spleo: mreža ovisnosti, interneta, kupovine, dugova,… Čovjeku je potreban netko da odmrsi našu mrežu i raspetlja nam život kojim ne upravljamo. Mi isto primjećujemo na drugima, kao i na sebi kako smo se zamrsili mrežom života. Htjeli bismo ponekada pomoći bližnjemu, ali ni sami sebi nismo to u stanju. Stoga, kako bi nas oslobodio od sebe, Bog često pomrsi naše planove do mjere u kojoj samo On to može odmrsiti i osloboditi nas.

Pavlovo ustajanje

Pavao je, kao i Petar, prije obraćenja imao jednu sliku o sebi, svijetu, Bogu, ljudima. I zbog tvrdokornosti srca, zbog oholosti i ponosa, tu sliku nije mijenjao. Kada je Bog u njegovu srcu pronašao onu ljubav potrebnu za ljude, Bog se pobrinuo za promjenu u Pavlu. Pavao je najprije pao s konja, u čemu vidimo slika jednog poniženja. Taj mu je pad zatvorio oči za ono što je do tada gledao. Pavao je najprije oslijepio za postojeće stanje, oslijepio za sve što je do tada radio. Bio je uvjeren da radi u korist Boga i vjere, ali sam Bog ga je upitao zbog čega ga progoni. Nakon što ga je bacio na zemlju i učinio potpuno bespomoćnim, Bog od njega traži da ne ostane ležati dolje, da ustane i krene naprijed sa svojim životom na drugačiji način: da se od progonitelja kršćana preobrazi u naučitelja: „ 6 Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.« 7 Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. 8 Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask.”[3]

Pavao kreće i ne vidi kuda ide. Potreban mu je netko tko će ga usmjeriti. Premda slijepa, Bog ga vodio prema dotadašnjim neprijateljima, kako bi mu pokazao da stvari nisu onakve kakve je Pavao vidio. Tako ga je doveo do Ananije koji je i sam pretpio prijekore jer je primio Pavla.

Bog mijenja čovjeka

Petru i Pavlu trebalo je shvatiti kako bez Boga ne mogu ništa. Vjerovali su u Boga, ali su, zarobljeni sobom, svojim sposobnostima, svojim ciljevima, zapravo bili nemoćni pred izazovima svijeta. Obojici su trebali padovi da shvate kako Bog ne treba super junake, već obične, grešne ljude za apostole. Trebali su pasti da bi shvatili kako ih Bog želi mijenjati i voditi.

Svoju su grešnost nadomjestili ljubavlju Boga koji ih je promijenio i od tvrdokornih ljudi postali su osobe koje Boga puštaju da ih mijenja, da ih upravlja. Obojica nisu prije svojih promjena mogli zamisliti Krista kao slaba, ranjena, ali su upravo po Njemu shvatili kako biti apostol ne znači biti savršen, već ranjiv, suosjećajan.

[1] Humus, zemlja, tlo, područje, domovina. Humilitas- poniženje, jednako kao i humanitas- ljudskost, korijen nalaze u riječi humus- zemlja. U tom smislu, na poniženje se može gledati kao na umanjanje ljudskosti, ali s ciljem da se dođe do humilisa- od ponizna čojveka.

[2] Iv 12,24

[3] Dj 9,6-8