Sveti Stjepan
Vrijeme se mijenja, ali ne i ljudi
Nakon božićnog veselja, u slavlju mučeništva svetoga Stjepana, Crkva nas vraća u stvarnost kršćanstva. Ne samo u svakodnevicu, već stvarnost koja ne govori u prilog kršćanstvu. Za razumjeti to poslužiti ću se sv. Augustinom koji za svoje vrijeme govori: „U stara vremena prisiljavalo se kršćane da odreknu Krista, danas se prisiljava kršćane da zaniječu Krista. Tada ih se prisiljavalo, a danas ih se uči. Tada se koristilo nasilje, a danas podvale. Zna se na koji se način prisiljavalo kršćane da se odreknu Krista: prisiljavalo ih se da ga se odreknu, a oni su, ispovijedajući Krista, bivali okrunjeni. Sada se podučava kako zanijekati Krista i vuče u zabludu, gotovo da se ne primjeti da se od Krista udaljavamo”1. Ne čini li vam se kao da je Augustin ove riječi pisao kada živi danas među nama? Na žalost, vrijeme se mijenja, ali ljudi ne- kako to vidimo po Augustin.
Ima li danas mučenika kršćana koji su spremni dati svoj život za Krista? Danas kršćane progone i ubijaju više od bilo koje religije. Kršćani su zapravo laka meta. I ne može se kazati kako ljudi svojevoljno prihvaćaju progone. Oni su nametnuti silom. Ipak, među tim progonjenim kršćanima uvijek nalazimo herojske primjere onih koji su do kraja spremni ići i do svoj život za Krista.
Drugi način progona, puno suptilniji jest onaj kojeg vidimo kod nas. Ovaj svijet uzima ono od kršćanstva ono što mu je potrebno da bi nasititi sebe, svoje želje za zabavom, veseljem. Uzima od kršćanstva i događaje da bi se pojavio u javnosti u prvom redovima na misnom slavlju. No, kada se treba založiti doista za kršćanske vrijednosti, onda odbacuje kršćanstvo pod raznim izgovorima. Tako se Augustinove riječi i danas obistinjuju. Vrijeme se mijenja, ali ne i ljudi. Ne i društvo.
Ironija o besplodnom kršćanstvu
Ovako se možemo žaliti u nedogled i za takvo stanje stalno tražiti krivce u drugome. To je pogrešno i kršćanski besplodno. Ne treba krivce tražiti u društvu- jer čovjek je čovjek i društvo je društvo- već treba gledati u svece. Ozbiljno me uznemiruje razmišljanje o životima svetaca koje kršćanstvo svodi na jednu priču koja se prilagođava društvu. Tako, primjere mučenika poput svetoga Stjepana stavljamo u nestvaran kontekst filmskih junaka čiji životni primjer nikoga ne dodiruje. Dođe i prođe sveta Lucija i njezin život nikoga ne dodiruje. Svi pričaju samo o poklonima, ali ne i o djevojci koja zbog svojih stavova, zbog djevičanstva radi Krista, nije podlegla pritiscima okoline, već je radije umrla. Svi pričaju o božićnom ručku na svetoga Stjepana, ali nitko ne priča o mladiću puna Duha koji nije pogledao pritiscima okoline, već je radije umro. I tako možemo unedogled.
Glavno obilježje kršćanstva današnjice jest da podliježe pritiscima okoline, podliježe pritiscima obitelji koja se polako gubi u vjeri, podliježe pritiscima medija koji lupaju gomilu neprovjerenih i površnih stavova o kršćanstvu, podliježu pritisku politike koja sebe izdiže iznad Krista, u konačnici, podliježe sebi i vlastitom komforu, jer lakše se ne dirati ni u koga i uživati u miru vlastite udobnosti kojoj nas nitko ne dira. Zato danas nema ni Augustina, ni Franje, ni Stjepana, ni Lucije, ni Duje, ni Ivana Krstitelja,… Nema ih.
Nema ih jer živimo život u kojem je glavna stvar da se nitko ne dira u moj život. To je lažni mir kršćanstva koje nije spremno do kraja ići za Gospodina, do smrti. Ovakvo kršćanstvo blijedi u sebi, gubi privlačnu snagu svetaca koji su za Isusa dali svoj život. Za bolje razumjeti ovu priču ponovo ću se poslužiti svetim Augustinom: “Svako je doba mučeničko. Neka se ne kaže da kršćani ne trpe proganjanja. Ne može pogriješiti predviđanje Apostola: svi koji žele pobožno živjeti u Kristu Isusu, bit će progonjeni. SVI- kaže on: nikoga nije izdvojio, nikoga isključio. Želiš li ispitati je li točna ova izreka, počni I ti pobožno živjeti, I vidjet ćeš da je bio u pravu kada je to rekao”2. Možda se nekome moeže učiniti kako će ga mučeništvo mimoići. Ako tako misli- neka počne živjeti pobožno, potpuno posvećujući se Bogu i brzo će se razuvjeriti.
Upravo u toj nedosljednosti života leži problem neuvjerljiva kršćanstva. Dakle, svi bi se mi hvastali kršćanstvom, ali ga ne bi živjeli. Ili još bolje, živjeli bismo kako želimo, odani grijehu i razvratu, a onda bismo, kada nas „nešto udre u glavu“ počeli živjeti kršćanstvo i trubiti naokolo o predbračnoj čistoći, o molitvi, o muževnosti, o tradicionalnom braku, pa bismo se malo odmakli od toga i pričali bi o slobodnoj vezi, o uvažavanju različitih stavova o životu i obitelji, o prihvaćanju homoseksalaca, poslije toga bi malo izražavali političke stavove i opravdavali one koji nemaju puno veze s kršćanstvom, onda bi lijepo opravdavali sinove i kćeri koje žive kako ih je volja, pa bismo bili svećenici koji će sve to odobravati i živjeti na visokoj nozi, ili biskupi koji će šutjeti i govoriti kako se ništa ne može napraviti… Na kraju bismo svi zajedno lijepo izašli na neki trg i malo marširali, ili još bolje, svi zajedno bismo napravili neki internet video uradak i tamo petljali besmisleno o koječemu samo da dobijemo što veći broj pratitelja.
Imamo i bolju stvar od toga. Mogli bismo lijepo svi davati svjedočanstva o svojem susretu s Bogom nakon drogiranja, prostitucije, kockanja, sotonizma ili javno neprimjerenog života,… Još bolje, svi možemo propovijedati na ulici o kršćanstvu dok mi djeca nemaju skuhan ručak, ili putovati na hodočašća dok mi majka ostaje sama u kući. Onda, kada vidimo da neke stvari ne štimaju, lijepo će nam svatko biti kriv jer, „mi molimo Boga, mi počivamo u Duhu, mi ovo, mi ono…“- pa ne možemo biti krivi jer mi kuća nije kako treba, jer mi djeca ne uče ili se ne ponašaju dobro, jer kasnim na posao svaki dan, jer trošim iznad svojih mogućnosti, jer i dalje psujem ili se ponašam neotesano, jer zaboravim na misu kada mi dođe koja utakmica,… Još bolje je kada čujemo kako je Bog milosrdan pa će mi sve oprostiti.
Dobro, dosta je ironije na šašavo kršćanstvo današnjeg doba. Od svih ovih „svjedočanstava“ najsnažnija su svjedočanstva bakica koje su živjele tiho svoje kršćanstvo i ostale postojane i dosljedne u svim vremenima moleći krunicu podnoseći dnevne tegobe. I nitko o tome nije nikada ništa pisao ni pričao.
Ključno pitanje koje bi ja postavio svakom od takvih koji kršćanstvom reklamiraju sebe ili sebe poistovjećuju s kršćanstvom jest: „Jesi li spreman dati život za Krista?“ I drugo: „Jesi li spreman dati život za Crkvu?“ I treće: „Jesi li spreman dati život za bližnjega?“ Vjerujem kako bismo brzo dobili odgovor na pitanje zašto danas nema nekoga Stjepana, Lucije, Duje, Sebastijana, Andrije,…, jer „puno je zvanih, a malo odabranih“. Puno je onih koji neće doći na gozbu Jaganjčevu jer moraju obaviti nešto što im je važnije od Boga. Puno je kršćana, ali je malo onih koji su spremni podnijeti sve za Krista. Biti spreman dati život za Krista i dalje ne garantira kako ne bismo ustuknuli pred mučeništvom. Pogledajte Petra. Jednom je zanijekao Gospodina i uvjeren sam kako mu je to bio najteži trenutak u njegovu životu. Vjerujem kako ga je taj trenutak nosio prema žrtvi koju je kasnije podnio u Rimu. Bio je spreman dati život, unatoč svojoj slabosti.
Riječ Božja- informativno i prefomativno obilježje
Podsjetit ću ponovo na riječi svetoga Augustina: „svi koji žele pobožno živjeti u Kristu Isusu, bit će progonjeni. SVI- kaže on: nikoga nije izdvojio, nikoga isključio. Želiš li ispitati je li točna ova izreka, počni i ti pobožno živjeti, i vidjet ćeš da je bio u pravu kada je to rekao“. Dakle, uvjerljivo kršćanstvo spremno na žrtvu do kraja počiva na pobožnu životu. Početna točka u razmišljanju jest činjenica da se evanđelje ne prilagođava životu, već život treba ugoditi prema evanđelju.
Evanđelje, baš kao i kultura imaju prije svega informativno obilježje, što znači da iznutra oblikuju čovjeka (intus formare- informirati) prilagođavajući ga sebi. Informirati znači iznutra dati formu ili obličje nekome. Kada Riječ Božja nije dotakla našu nutrinu, već su promjene života ostale na razini “spašavanja žive glave” ili na razini perfekcionizma ili puritanizma, tada se s lakoćom nutrina oblikuje sadržajima koje donosi kultura okoline u kojoj se živi. Tada najčešće dolazimo do mlaka kršćanstva koje lako odustaje od sebe i povlači se pred izazovima svijeta.
S druge strane, kako kultura tako i evanđelje imaju performatino obilježje. Ono što je oblikovalo čovjeka iznutra, odnosno što ga je informiralo, teži oživotvorenju po čovjeku. Ta informacija u duši ima tendenciju da postane vidljiva po postupanju čovjeka, jer kako Isus veli, svak iz svoje duše iznosi ono što je u njoj. Ono što čovjeka oblikuje u duši, nastoji postati vidljivo po našem ponašanju. U tom smilsu perfomativno obilježje kulture i evanđelja podrazumijeva da oni oblikuju postupanje čovjeka koje na svjetlo dana iznosi ono što je čovjeku u duši. Tako se naši postupci oblikuju i “očituju po” (per-formare) informaciji koju imamo u sebi.
Ovo je bitno za razumjeti jer nema širenja evanđelja bez performacije, bez odašiljanja poruke u svijet. Evanđelje mora biti viđeno i doživljeno kako bi oblikovalo po sebi, pa tako perfomativno donosi vijest u prihvatljivom i razumljivom obliku drugima. Pitanje je kakvu mi to poruku šaljemo svijetu svojim ponašanjem?
Problem navještanja
Današnja kultura odbija prihvatiti Radosnu Vijest i ne dozvoljava zbog ideoloških obrazaca prodiranje evanđelja u dubinu kulture. To je kultura koja želi sebe i čovjeka u sebi oblikovati bez Boga. Evanđelje je smetnja takvoj kulturi pa ga ona pokušava eliminirati iz svoje sredine! Evanđelje naprotiv, ne ide za tim da neku kulturu eliminira, već da u nju unese radosnu vijest, koja će kulturu informirati, oblikovati je iznutra tako da kultura ostane prepoznatljiva u svojem izvornom obliku, ali će je dovesti do posve novog performativnog načina. Kultura će ostati izvana ista, ali iznutra obogaćena, u toj mjeri da će iz nje djelovati kršćanstvo.
Možemo postaviti pitanje o djelvanju evanđelja iz pozicije “eliminacije” kulture: ako netko tvrdi da evanđelje eliminira kulturu, zašto je onda upravo kultura procvala na temeljima kršćanstva i zašto nisu nestali svi narodni običaji koji nisu u svemu u skladu s kršćanskom porukom? Odgovor je: evanđelje ne ruši kulture, nego ih preoblikuje, daje im jednu dodatnu vrijednost preko radosne vijesti, ali pri tom reže ono što radosnu riječ priječi u širenju. Ipak, ne reže kako bi eliminiralo kulturu, već ono što u kulturi upućuje na zlo!
Sada se možemo vratiti na pitanje nedostatnog utjeca kršćana na današnju kulturu. Danas postoje mnogi pokušaji prilagođavanja evanđelja, osobito u zapadnim zemljama Europe, ali to ne ide. Ti pokušaji završavaju deformacijom istine koju evanđelje naviješta. Sadržaj evanđelja uvijek ostaje isti, a ono što se može promijeniti jest način prenošenja poruke Isusa Krista. To je ono što se mijenja od sitaucije do situacije, a sama poruka ostaje ista. Ali za takvo što treba biti spreman „ići do kraja“- do mučeništva.
S druge strane, evanđelje ne prodire onamo gdje vlada nešto neprimjereno, bezbožno. Samo gdje postoji sjemenka riječi Božje koja niče na razne načine u društvu kroz lijepo, istinito i dobro, tamo se i evanđelje probija na svjetlo dana kroz živote ljudi. Kako bi se to dogodilo u bezbožnoj kulturi koja sve više zahvaća i naše prostore, potrebno je podrezivanje elemenata kulture koje priječe rast evanđelja: odbacivanje jednog neprimjerenog sadržaja koje oduzima snagu vjere onima koji slušaju evanđelje; odreknuće onog dijela kulture dijela koje zatamnjuje sliku Božju u čovjeku. Odreknuće od “pompa diaboli” kako to naziva Hugo Rahner. Potrebno je sa strane kršćanina napraviti jedan iskorak u pravcu odjeljivanja od svih bolesti jedne kulture- jedan rez.
I mi se najčešće toga nismo u stanju odreći. Nismo spremni podnijeti za to, nismo spremni trpjeti za to. Zato nam se čini kako danas nema svetoga Stjepana, Ante, Frane, Dominika, Agneze, Perpetue i Felicite,… Jer problem navještanja evanđelja nije stvar medija, već života koji je spreman predati se Bogu do kraja. Do smrti.
Kada razmišljam o ovakvima temama, na površinu mojih misli uvijek ispliva samo jedno pitanje: “Ali kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“3
Bilješke: