Očišćenje

Četrdeset dana nakon rođenja prvog muškog djeteta pobožni židovi trebali su napraviti dvije stvari: očišćenje žene od krvi poroda, te otkupljenje djeteta od Jahve po žrtvi. U evanđelju nalazimo još jedan dodatak svemu: prikazanje Isusovo u Hramu. U Levitskom zakoniku utvrđeno je da žena nakon poroda dječaka sedam dana ostaje nečista (što je isključuje iz vršenja bilo kakvog bogoslužja), da se dječaka mora obrezati osmi dan, te da žena još 33 dana mora ostati kod kuće da se očisti od svoje krvi. Nakon toga mora prinijeti žrtvu za svoje očišćenje, janje za žrtvu paljenicu ili golubića i grlicu kao okajnicu. Siromasi, poput Marije i Josipa, trebaju dati samo dvije grlice i dva golubića.

Čišćenje se žene nakon poroda drži obveznim jer je žena krvarila. Kako je krv simbolizirala život, tako se bilo koji dodir s krvlju, pa i sa svojom, smatrao se neurednim odnosom prema životu. Tako je čišćenje slika povratka u ono stanje koje je željeno od Boga: povratka u stanje svetosti. Ne treba zaboraviti da se cijeli ovaj događaj zbiva u Jeruzalemu, u hramu. Drugim riječima, onaj koji pristupa Bogu po Hramu zapravo dolazi u prostor posvete Bogu. Sve je u Hramu služilo Bogu i sve mu je bilo posvećeno. Čišćenje je bilo potrebno kako bi se žena pripravila za posvetu Bogu, za novo posvećivanje vlastita života. Tako se žena stavlja u ravan sa hramskim posuđem koje je služilo samo za Boga I koje se moralo čistiti za svetu službu. Upravo tako, rađanje novog života je sveto, stoga se i na ženu odnose one zakonske odredbe koje vrijede za sve što služi posvećivanju i svetosti. Nije dakle riječ o nekom obrednom tjelesnom čišćenju žene, već o posvetnom čišćenju.

Otkupljenje, prikazanje, prinos

U spomen oslobođenja izraelaca iz Egipta, kada je Jahve pobio sve egipatske prvorođence, Levitski zakon je pretpostavljao da svaki izraelski prvorođenac pripada Bogu: “Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu” (Izl 2,23). Riječ “posveta” za izraelca je značila “pripadnost”. Dakle, svaki prvorođenac pripadao je Bogu bezuvjetno i trebalo ga je otkupiti. Otkupljenje od Boga, predstavljalo je svojevrstan povratak u svijet, u obitelj. Ovo je otkupljenje bila zamjena za službu Bogu, pa onaj koji je otkupljen, može ostati u svojoj obitelji i baštiniti zemlju otaca. Cijena tog otkupljenja iznosila je 5 šekela i mogla se platiti bilo kojem svećeniku, bilo gdje u zemlji.

Evanđelje međutim, nigdje ne spominje plaćanje otkupnine. Evanđelist stoga koristi izraz “paristanai1” kojeg prevedimo sa grčkog kao prikazati ili prinijeti. Sam korjen riječi (paristemi) odnosi se na postavljanje pored nekoga. Stoga, evanđelist koristi riječ kojom želi kazati kako Isus nije donešen u Hram kako bi bio otkupljen, već su ga Marija i Josip donijeli kako bi ga postavili pored njegovog nebeskog Oca. Postavili su ga tamo gdje mu je mjesto: kod svoga nebeskog Oca. Ne mislim kako su Marija i Josip doista o tome razmišljali kada su Isusa nosili u Hram. Zasigurno su ga donijeli u Hram kako bi ispunili ono što Mojsijev Zakon traži od izraelaca. No, evanđelist je zasigurno ovaj događaj vidio kao posebno očitovanje Isusova sinovstva božjeg.

Vidimo zapravo da se Isus ne otkupljuje, jer On jest Bog, On je Božji Prvorođenac. Ne može se otkupiti od svoga Oca. Suprotno tome, Marija i Josip ga prikazuju, predaju Bogu osobno. Rade zapravo ono što se u Hramu radilo sa žrtvama: žrtve su se prikazivale ili prinosile Bogu. Na taj način u ovom prikazanju nalazimo elemente žrtve i svećenika: žrtva se prinosi, a svećenik je prikazuje. U tome prepoznajemo Isusa kao svećenika i žrtvu i oltar. Ovaj blagdan anticipira Gologotu na kojoj Isus sam sebe žrtvuje. Bog se žrtvuje i plaća otkupninu od grijeha za sve nas, istovremeno otvarajući nam put spasenja po svojoj smrti na križu. Podsjetit ćemo kako je i golubica znak žrtve- ne samo mira. Na krštenju u Jordanu, golubica je sletjela na Isusa i u tome je Ivan Krstitelj prepoznao Duha Svetoga, Duha koji će se početi izlijevati na ljude po žrtvi Isusa na križu.

Prvorođenac za nebo

Čini se kako su obje stvari, i očišćenje i otkupljenje potpuno besmislene. Marija je po Božjoj intervenciji čista, bezgrešno je začeta i nema grijeha na sebi. Njoj ovaj obred nije potreban, jer nema se što na njoj oprati ni očistiti. Marija se ničim, ničijom krvlju nije oskvrnula: bila djevica prije, za vrijeme i poslije poroda. Njoj dakle čišćenje nije bilo potrebno. Isus je Sin Božji, Prvorođenac koji se ne treba otkupiti ničim. Nema se što otkupiti, jer nije bio pod vlašću đavla i smrti, nije bio rob grijeha. Samo se čovjek koji nije bio slobodan mogao otkupiti.

U tradiciji židova na otkupljenje se gledalo preko odnosa s Bogom: onaj koji nije bio otkupljen, trajno je pripadao Bogu, do kraja života bio je Božji. Drugim riječima, onaj koji nije bio otkupljen ostaje posvećen Bogu do kraja života. Isus se ne otkupljuje, do kraja ostaje Očev. Sjetite se kako je u dobi od dvanaest godina govorio kako se nalazi u “domu Oca svojega”.

Drugi dio priče u Hramu tiče se samoga prvorodstva. Naime, svaki prvorođenac koji je trebao biti otkupljen od Boga, otvarao je u majčinoj utrobi put u život svima koji će se rađati poslije njega u majci. Shvaćajući život kao dar, židovi su ovu otkupninu shvaćali i kao svojevrsnu zahvalu za dar života kojeg su primali u obitelj. Svaka je židovka očekivala kako bi po majčinstvu mogla postati majkom Mesije. Stoga, ne imati djece za ženu i obitelj u židova bilo je pravo prokletstvo. Mogućnost rađanja u majke potvrđivao je prvorođenac.

Malo se vratimo priči o “otvaranju utrobe majke za one koji će se naknadno roditi.” Sjetite se prvih stihova Svetoga Pisma u dijelu o istočnom grijehu. Nakon odlaska prvih ljudi iz raja, Bog je zatvorio vrata raja. Zapečatio ih je. Nitko ih više otvoriti nije mogao osim Boga. Nijedan čovjek to nije mogao i ma kako god ispravno živio, završavao je u Šeolu, u paklu samoće i nemogućnosti komuniciranja života. U Knjizi Otkrivenja stoji kako je zaklani Jaganjac otvorio pečate knjige života, otvorio je vrata neba: “Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; 10 učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji2”

Krist, kojeg je Ivan Krstitelj nazvao Jaganjcem koji oduzima grijeh svijeta, koji oduzima moć i vlast đavlu, ubijen je na križu, sašao nada pakao da oslobodi sve koji kroz vrata neba mogu proći, uzašao je na nebo i sjedi s desne Očeve. Jaganjac je otvorio vrata neba svima koji će se za nebo po krštenju roditi za njim. On je Prvorođenac koji otvara nebo za čovjeka! Prvorođenac neba!

Sjetite se Isusovih riječi: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. 8 Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. 9 Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.3” Sam Isus je vrata neba. Svi koji ga budu slijedili putem ispravna života, naći će Njemu Put, svi koji budu prijanjali uz čestitost naći će u Njemu svu Istinu i svi će takvi proći kroz vrata neba u vječni život. On je Put i Istina i Život. On je garancija vječnog života.

Znak protivštine

Zadnji čin ovog događaja jest susret sa Šimunom i Anom. Oboje potaknuti Božjim Duhom dolaze u Hramu u ovaj čas. Oboje su ljudi posvećeni Bogu, potpuno okrenuti Bogu. Udovica Ana bila je potomak sjevernih plemena (Ašerova) koja su bila raspršena po cijelom svijetu, a Šimun je ponukan Duhom Svetim došao u Hram. U tom smislu, oni su najava nove Crkve koja živi u iščekivanju susreta sa svojim Spasiteljem, Crkve raspršene po svijetu koja živi od žrtve Isusa Krista, koja ima biti vođena Duhom Svetim. Pismo kaže da je iščekivao Utjehu i da je Duh bio na njemu. Za “utjehu” se koristi riječ “paraklesis” koju jednako možemo primjeniti i na Duha Svetoga.

Sada sliku događaja možemo zaokružiti. U Hramu nije bio prikazan samo Marijin Prvorođenac nego i Prvorođenac vječnoga Oca. Kao Očev Jedinorođenac sada je bio prikazan kao Prvorođenac obnovljenog čovječanstva. U njemu je započela nova rasa ljudi koji stalno žele biti s Bogom i tražiti lice Božje. To su ljudi koji poput Šimuna u Isusu vide svjetlo na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga. U njemu vide spasenje od grijeha. Isus- Bog nije trebao biti otkupljen, jer On sam je otkupio nas svojom smrću na križu. Otkupio nas je od pripadanju smrti, pripadanju grijehu. Od vlasti đavolske. To Dijete će stvoriti strašan sukob između dobra i zla, skinuvši svakomu od njih masku i tako izazvati strašnu mržnju. Ono će biti kamen spoticanja, mač koji će dijeliti zlo od dobra, kamen kušnje koji će objavljivati tajna raspoloženja ljudskih srdaca. Ljudi više neće biti isti nakon što su jednom čuli za njegovo ime i učili o njegovu životu. Bit će prisiljeni ili ga prihvatiti ili odbaciti. S obzirom na njega, neće biti kompromisa: ili prihvaćanje ili odbacivanje, ili uskrsnuće ili smrt. Po samome svojem imenu učinit će da ljudi iznose na svjetlo svoje tajne stavove prema Bogu.

Njegovo poslanje neće biti da sudi dušama, nego da ih spasi; a budući da su njihove duše grešne, neki će ljudi mrziti njegov dolazak. Šimun je također rekao da će Dijete otkriti prava nutarnja raspoloženja ljudi. On će testirati misli svih koji će ga susretati. Pilat će pokušati dobiti na vremenu, a onda će popustiti; Juda će se osloniti na neku vrstu pohlepne socijalne sigurnosti; Nikodem će se došuljati noću i naći Svjetlo; carinici će postati pošteni; mladi bogati ljudi odbacit će njegovo siromaštvo; rasipnik će se vratiti kući; jedan će se apostol objesiti. Od toga dana do danas ostao je znak protivljenja. Stoga će njegova sudbina biti suočavati se s fanatičnom oporbom ljudi, čak do same smrti. Što bliže Krist dođe srcu, to ono postaje svjesnije svoje krivnje; tada će ili moliti za njegovu milost i naći mir svojoj duši, ili će se okrenuti protiv njega jer još nije spremno ostaviti svoju grešnost. Tako će On rastaviti dobro od zla, pšenicu od pljeve. Čovjekova reakcija na ovu Božju prisutnost bit će test: ili će probuditi svu oporbu sebičnih naravi, ili će ih galvanizirati za obnovu i uskrsnuće.

Postoji jedna istočnjačka priča koja govori o čarobnom ogledalu u kojem bi svaki koji bi se ogledao u njemu, vidio svoj pravi lik: tako su dobri sebe vidjeli kao dobre, a zli kao zle. Odraz u ogledalu bi se mijenjao sukladno životu čovjeka koji bi pred ogledalo stao. Svako ogledalo daje pravi odraz našega lika samo ako postoji svjetlo koje ga obasjava. Šimun tako za Isusa govori kako je Isus “Svjetlo na prosvjetljenje naroda”. Isus je Svjetlo koje želi obasjati naš život prije svega da vidimo kakvi smo doista. Ne da bi nam sudio, već nam istinom o sebi otvorio novu prigodu za promjenu života, za pristup Bogu.

Ana, je u hramu ustrajno molila u iščekivanju Mesije. Kao mlada, nakon sedam godina braka izgubila je muža i ostala udovicom. Do osamdeset i četvrte godine svakodnevno je molila i postila. Poigrajmo se malo s brojevima, poput židova. Osamdeset i četiri pišu se kao osam i četiri. Kada ih zbrojite dobijete dvanaest: dvanaest plemena Izraelovih, ali i dvanaest apostola. Sve upućuje na izabrani narod i na Crkvu. Pokušajmo pojasniti: Ana je došla iz plemena Ašerova, plemena raspršena po svijetu koje je ostalo bez svoje zemaljske baštine poput Judina plemena. Stoga, Anino udovištvo postaje slika prekida sa tradicijom Izraela, Ana postaje slikom osobe koja traži svoga Boga, a njezin susret s Isusom u Hramu postaje najava rađanja nove božje obitelji, Crkve u kojoj će Boga svatko moći pronaći po Gospodinu.

Bilješke:

  1. παρ-ίστημι, A. tranz. I. akt. i pas. ( στήσω, -έστησα; -ίσταμαι, -σταθήσομαι,-εστάθην), postaviti pokraj, postavljati. Prenes. dokazivati, prikazivati, razlagati, predočiti. II. med. (-ίσταμαι, -στήσομαι,-εστησάμην), 1) pokraj sebe postavljati, dovesti pred sebe; sebi pribaviti koga (τινά) za pomoćnika (συνή-γορον). 2) dobiti na svoju stranu ili u svoju vlast, sebi pokoriti, podložiti, prisiliti na predaju, svladati, poniziti, τινί čim. 358)B. intr. i refleks, med. παρίσταμαι, fut. -στήσομαι, aor. -έστην, perf. -έστηκα, 3. pl.-εστασι, itd. (ν. ϊστημι); ep. aor. konj. du. παρστήε-tov, part. παρατάς, perf. inf. παρστά μεναι, pokraj postaviti se, stupiti po kraj, pristupiti, dati se na što; perf. pristupio sam, dakle: pokraj stajati, glavom nazočan biti, blizu biti, τινί; ο događajima: blizu biti, dogoditi se, pojaviti se, širiti se. Napose a) u dobrom smislu: pomagati, priteći u pomoć; u zlu smislu: na put komu stati, pritješnjavati koga. b) ές τήν γνώμην τινός na čiju stranu stupiti, prijeći; predati se. c) na pamet doći; παρίσταται μοι (λογισμός) nameće mi se misao, dolazi mi na um; παρε στώτος θέρους ovoga ljeta, ljetos; ↩︎
  2. Otkr 5 ↩︎
  3. Iv 10,5-9 ↩︎