Misa za Vukovar i Škabrnju

Tihe kolone napuštale su Vukovar i Škabrnju. Kolone poraženih koji ničim nisu zaslužili poraz. Onima koji se hrane zlom i zločinom, te kolone su bile znak pobjede. O kakve li pobjede? Pobijediti dijete u podrumu, pobijediti majku koja doji, pobijediti ranjenika u bolnici, vojnika bez municije; pobijediti starca na umoru i staricu koja ne može hodati… To je pobjeda divljeg zla koje se najjasnije vidi u porazu nevinih. Zlo se u potpunosti otkriva na nevinosti čovjeka.

Tihe kolone poraženih samo su bijednicima bile znak pobjede. Ludilo omamljeno zlom, znakovi su pobjede samo za one koji ne znaju čitati znakove, jer shvatiti smrt nevinih kao pobjedu, najveća je sumanutost čovjeka. Znakovi u sebi nose sjećanje na jedno vrijeme, upozorenje da se ne skreće na ovu ili onu stranu. I tko ih ne zna čitati, lako se ispunja pijanstvom bezumnika ili gorčinom, nezaustavljivom gorčinom poraženoga.

Tihe kolone nisu znakovi za nas. Oni su simboli. Simboli u sebi nose više od sjećanje znakova. Nose u sebi cijeli život jednog vremena. Nose u sebi smrt mnogih, razaranja, nose i trpjenja nevinih ljudi. No, simboli se tu ne zaustavljaju. Nose i hrabrost ratnika koji zna da će poginuti, strepnje pred nadolazećim zlom, nose i neodustajenje od obrane, ustrajnost i ljubav prema svom mjestima i ljudima koji pate u njemu. Simboli nose i ono što se ne vidi: nadu pohranjenu u srcima. A nada- ona ne umire. Ne možete je ni razoriti, ni ubiti, jer se nada prenosi sa čovjeka na čovjeka. Kada jedan život ugasne, njegova se nada rađa u drugome!

Tihe kolone nose u sebi sav život Vukovara i Škabrnje. Život pun nade kojeg su ponovo izgradili ljudi iz kolone. Život ne mogu graditi oni koji su sve srušili, već oni koji su to rušenje istrpjeli na sebi. Život grade ljudi iz tihe kolone. Stoga, one nisu znak poraza, već simbol novog života. Lekcija je to koju nam daju ljudi Vukovara i Škabrnje: pobjeda nije u rušenju, već u stvaranju; nije u osveti, već u novom rađanju! Pobjeda nije u vojnoj snazi, već u snazi čovjeka koji trpi i žrtvuje se za ono što voli! Pobjeda je u snazi žrtve iz ljubavi!

Vukovar i Škabrnja ne plaču nad sobom. Nemaju više suza. Svoju su nadu umočili u svoje suze očiju koje ne plaču, a nadu natopljenu suhim suzama ranjena čovjeka, pretočili u život. Neće to izbrisati ni rane, ni sjećanja, jer njih nitko ne može oduzeti ranjenome- one su u njemu. No, tiha kolona- simbol pun života, nadom suhih suza, preobrazit će i rane i sjećanja u život koji niče na trpljenju i žrtvi, ne na razaranju i osveti. Preobrazit će ih u novu snagu i učinit će da svakome možemo pogledati u oči i mirno mu kazati: „Nauči, život se uvijek može stvarati na mjestima razaranja ako ne ubijete nadu u sebi!“ Jer život se stvara samo ondje gdje je ljubav koja se nada i vjeruje da se zlo može nadići- da je zlo beskorisno.

Oni koji su osvajali Vukovar i Škabrnju, nisu voljeli ta mjesta. Nisu bila njihova i neće nikada ni biti, jer čovjek voli ono što je njegovo i ne razara to, već izgrađuje i stvara. Onaj koji razara i osvaja- ne voli. Gdje su ti „pobjednici“ danas? Gdje je njihova pobjeda? „Pobjednici“ su pobijeđeni nadom malih ljudi koji se voljeli svoja mjesta i svoju Domovinu!

Ova tiha kolona zato nije samo znak sjećanja. Ona je život Vukovara i Škabrnje, nada i ljubav onih koji stvaraju nov život na mjestu svoga stradanja; pouka svima da te zlo može ubiti, može srušiti i tvoj grad i tvoje selo, ali preneseš li nadu i ljubav na drugoga, onda je zlo nemoćno, pobijeđeno! Tiha kolona vratila se u Vukovar i Škabrnju. Izgradila ih. Obnovila. I počela nov život. A, „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1 Kor 15,55)!