CRKVA- TIJELO KRISTOVO
Kada su jednom prigodom kušali Isusa Židovi ga upitaju: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« 19 Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« 20 Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« 21 No on je govorio o hramu svoga tijela.”[1] Učenici su nakon uskrsnuća shvatili da govori o svom tijelu kao o hramu u kojem prebiva slava Božja. Kršćanski pisac Origen veli kako možemo razumjeti Tijelo Gospodinovo kao hram „koji u sebi ima slavu Boga, u kojem Bog prebiva, i upravo takvo je Tijelo Kristovo, predstavljeno u Crkvi. Ona u sebi sadržava Jedinorođenca,koji je slika i slav Boga”[2]. Crkva- zajednica milijuna vjernika, jest Tijelo Kristovo, tijelo kojoj je Glava Krist.
U biologiji pravilo je Omne vivum ex vivo ili „Živo nastaje samo iz živoga”. Tako je i mistično Kristovo Tijelo živo, jer svoje korijene ima u živome Kristu, a ne u nekome mrtvome. Na rađanje ovog Tijela, Krist nas je upućivao u prispodobama. Posebno je dojmljiva ona o pšeničnom zrnu koje treba pasti na zemlju i umrijeti kako bi dalo plod. Tako je i Krist, u Utjelovljenju započeo jedno poniženje, koje završava poništenjem, umiranjem na križu. On je sjeme pšenice koje je na križu palo i umrlo. Sjetite se samo njegova umiranja na križu: dok je izdisao, rugali su mu se prolaznici: „Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, 30 spasi sam sebe, siđi s križa!”[3] Iz njegove smrti, rodilo se nešto novo. Uskrsnuće je pokazalo novi plod umrlog zrna, koji se nastavio po plodu na zemlji. Stvorila se Crkva kao plod Kristova umiranja. Crkva je plod čiji je korijen u sjemenu- u Kristu, a Krist je na nebu. Stoga, ovaj nastavak života Krista, dobiva svoju puninu u Crkvi. Crkva je Tijelo Kristovo, ona je ta koja donosi Krista živa u zajednicu, ona hrani svoje stanice Kristovim Tijelom- sobom!
SAMLJETI SEBE I NAHRANITI DRUGE
Ime današnjeg blagdana nastalo je na Istoku, a koristi se u Crkvi za tri stvarnosti: fizičko tijelo Isusa Krista rođeno od Marije Djevice; njegovo euharistijsko tijelo koje nam se dijeli u sakramentu; njegovo eklezijalno tijelo, a to je Crkva. Ovako gledati na Crkvu znači dublje razumijevati misterij jedinstva, misterij pričesti, koji nas sjedinjuje u jedno formirajući Crkvu. U Euharistiji, Duh Sveti nas sjedinjuje da budemo „jedno tijelo i jedan Duh”[4], da se sjedine svi koji u tom otajstvu sudjeluju, odnosno koji to otajstvo primaju[5]. Duh Sveti koji je sišao na Mariju i Apostole, silazi u euharistiji nad kruh i vino, preobražavajući ga u Tijelo i Krv Kristovu, kako bi se svi nahranili tim Tijelom i sjedinili Kristovim česticama, stanicama Kristova tijela. Ono nas tjelesno povezuje u jedno, jer hraneći se Tijelom Kristovim, svi postajeno nositelji tog istog Tijela- svi nose Krista u sebi.
Mi sada to Tijelo po pričesti nosimo u sebi, ono je postalo dio nas. Postoji li nešto s naše strane što će učiniti da mi postanemo dijelom tog Tijela, dijelom tog velikog mističnog zajedništva vjernika sa Kristom? Sveti Augustin podsjeća kako se kruh ne radi samo od jednog zrna, već od mnoštva[6]. Moramo se dakle po svojem postupanju prije svega sjediniti s drugima, biti kao jedno u Crkvi po svojem ponašanju. Za to je potrebno umrijeti, „samljeti” svoj individualizam, svoj egoizam, baš onako kako se melje zrno pšenice sa ostalim zrnjem i miješa u jednu masu novog brašna od kojeg će nastati kruh. U tom procesu „mljevenja sebe” počinje našu umiranje u nepovjerenju spram drugih, u strahu od života, od loše naravi, od posezanja za zlom, a to nas sve čini otvorenim za ljubav, otvorenim za sjedinjenje sa ostalim zrnjem. U ovom procesu umiranja, moj „ja” pretvara se u jedan „mi”. Ovime započinje proces stvaranja „kruha našeg svagdašnjeg” za kojeg molimo u molitvi Očenaša[7]. Istovremeno, počinje stvaranja kruha- tijela koje smo dužni davati drugima, kojim smo dužni hraniti druge ljude. I u današnjem evanđelju Gospodin nalaže učenicima: „Podajte im vi jesti!” Oni ne shvaćajući njegove riječi rekoše: „Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod”. Isus traži od nas da nahranimo ljude kruhom vlastite egzistencije, kruhom dobrote. A kada smo samvljeveni u jedan kruh zajedno sa svima, onda ljude ne hranimo samo sobom, već Crkvom, Cijelim Kristom. Jer postali smo jedno tijelo i jedan Duh, zar ne?
VODA I DUH
Sveti Irinej podsjeća: „Kao što brašno samo od sebe ne može postati kruh bez vode, tako ni mi, premda smo mnoštvo, ne možemo postati jedno s Kristom Isusom, bez vode koja dolazi s neba”[8]. Voda s neba, Duh Sveti preobražava nas ljubavlju Boga i povezuje intimno s Kristom. Crkva tako nastaje po Duhu koji ljude veuzje u jedno s Kristom i koji s Kristom postaju njegovo Tijelo. Povezuje ih u Tijelo Kristovo kako bi druge oko sebe hranili sobom. Za takvo je što potrebna jedna preobrazba u duši, a duša se samo ljubavlju- Duhom Svetim u našem slučaju, preobražava. Tako, oni koji se hrane Tijelom Kristovim, sami sebe dohranjuju Crkvom, ali i u Crkvi sobom umnažaju kruhove. Vidmo kruh, ali po njemu primamo Tijelo koje postaje našim tijelom. Ili kako Augustin veli: „vidiš ono što vidiš, ali primaš ono što sam jesi”. Ovo je zapravo poziv da drugima mi budemo Krist koji će ih nahraniti sobom.
Ova preobrazba koja se događa u nama ne smije se zaustaviti na nama ako želimo poslušati Kristove riječi da druge hranimo sobom. Cilj ove nutarnje preobrazbe jest preobažavati svijet sobom. Zapravo preobražavati ljubavlju koju primamo, svo zlo ovoga svijeta. Ukoliko izostane ova preobrazba, koja je vanjska i vidljiva, onda će i ovo Tijelo koje smo primili ostati nevidljivo i bez učinka. Ono se mora vidjeti na nama, po našim djelima, jer ako nas preobražava ljubav, i mi ljubavlju imamo preobražavati ovaj svijet, onda se ta ista ljubav mora u djelima našim očitovati.
Kada budete druge hranili sobom, svojom dobrotom, nemojte zaboraviti da davanje sebe, pretpostavlja i gubitke. Velika je vjerojatnost kako nećete za svoje darivanje dobiti nagradu o ljudi. Ne klonite, jer vaša je nagrada na nebu. Ovo neka Vas samo podsjeti kako ste upravo onda na pravom putu. Na Kristovu putu jer prolazite istom mukom, istom pasijom kojom je prolazio on sam.
ČOVJEK I EUHARISTIJA
Razmislimo li malo svemu, dolazimo do zaključka kako je zapravo cijeli naš život usmjeren Euharistijskoj žrtvi. Najprije po žrtvovanju samoga sebe, svoga egoizma, potom po sjedinjenju po Duhu sa svima u Kristu, i na kraju darivanju sebe po dobroti i ljubavi drugima
[1]Iv 2,18-21
[2]Usp. Origen, Catena Aurea
[3]Mk 15,29
[4]Usp. III. Euharistijska molitva
[5]Usp. II. Euharistijska molitva
[6]Sveti Augustin, Govor 272
[7]Usp. Papa Benedikt XVI, homilija, Nikozija, 06-06-2010
[8]Sveti Irinej Lionski, Adv. haer. III 17,1