Treći i posljednji dan trodnevnice predvodio je don Marijo Buljević, župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću. Koncelebrirali su naš župnik, don Zvonimir i don Siniša Jozić. Sveto misno slavlje svojim je pjevanjem uveličala Djevojačka skupina Andrijane, koju je na klavijaturama pratila Anđela Kulušić, a na gitari Bepo Perišić.
U čitanjima ovoga tjedna prevladava ozračje posljednjih vremena. Nisu nas zaobišla ni u jučerašnjem evanđelju, koje se bavi prognozom. Ljudi vole prognozirati; naši razgovori često započinju prognozom vremena, nakon koje obično dolazi slijed sportskih informacija, zatim red politike, red gospodarstva. Ima onih koji su srasli s drugim prognozama, onim sportskima, koje po njih dolaze s noći, a odlaze s jutrom, razarajući obitelji i odnose. U ne tako davnim vremenima, jedini su izvori informacija bili televizija, radio i novine. Riječi koje su se prenosile, što pismeno, što usmeno, bilo su kao evanđelje, oblikovale su nas te nas i danas oblikuju. Onaj koji to razumije, zna kako će se igrati nama. U homiliji don Marijo spominje kako postoji tema koja je uvijek izazovna i aktualna, a to je kraj svijeta – tema o kojoj ljudi vole nagađati kada bi se mogla dogoditi. Ljudi dolaze na misu i slušaju ove riječi, koje nisu tu da budu zbunjujuće – tu su da čovjeka drže u istini; tamo gdje je istina, tamo je sloboda; tamo gdje je sloboda, tamo je i odgovornost; tamo gdje je odgovornost, tamo je i zrelost, a tamo gdje je zrelost, tamo je i vjera. Svoju propovijed nastavlja riječima: „Vjera je ta koja određuje zreloga, slobodnog čovjeka. Riječi evanđelja oblikuju nas, kao što nas oblikuju sve informacije koje primamo. Razlika je što nas evanđelje oblikuje tako da je ono što je od budućega već prisutno ovdje u vjeri; time što vjerujemo u Boga, mi ne bježimo u Nebo koje nema veze s ovim što živimo, naprotiv! Vjera je ono mjesto u kojem ta budućnost nalazi svoje mjesto, svoj stan – barem bi ga trebala naći. To znači da sve moguće prognoze i predviđanja ne mogu biti kataklizmički za onoga koji svoju budućnost nalazi u Bogu. Njega nema što iznenaditi. On zna da ga, kao čovjeka, oblikuje Kristov cilj, koji nas poziva postati ono što je postao sveti Andrija – evanđelje koje govori unutar čovjeka („andros“ – grč. čovjek).“ Za čovjeka vjernika, njegov život postaje mjesto u kojem budućnost, o kojoj se govori i o kojoj Krist govori, predstavlja budućnost koja je stanje njegove vjere, a to nije budućnost koju kreiraju i o kojoj govore ljudi koji su pozvani govoriti što se događa u svijetu. Isto tako, postoji još jedna stvar koja je bitna za razumijevanje tekstova Knjige Otkrivenja: proroci u Bibliji nisu bili ljudi koji su predviđali budućnost; oni su na temelju onoga što se događa, razumjeli do čega to može dovesti u budućnosti. Kraljevstvo Božje koje se spominje u Bibliji nije neko kraljevstvo s one strane nadgrobne ploče, nego je alternativa onome što se živi. Svoju je propovijed zaključio riječima: „Zato je korizma vrijeme u kojem slušamo riječi: „Obratite se i vjerujte evanđelju, približilo se Kraljevstvo Božje“ i poziva nas da tu alternativu, koja nije fantazija ni iluzija, shvatimo ozbiljno, kao nešto što je moguće onome koji uistinu povjeruje – da ono što Kraljevstvo nosi pripada budućem i da ti živiš ono što je buduće već sad; mi sad živimo obećanje koje Krist daje. To nam govori riječ koju slušamo, riječ koju govori sama Riječ, Isus Krist, koji nikad nije ništa zapisao rukom, nego je pisao direktno u nas.“
