Vojnici i glavari svećenički
Uskrsni Ponedjeljak gleda u prazan grob Isusa Krista. Donosi nam i dvije grupe ljudi koji na različite načine gledaju u taj grob. S jedne strane su žene, čije svjedočanstvo u Judeji i Izraelu nije imalo velike vrijednosti. Nitko nije mario za ono što bi neka žena toga doba kazala. Tim više možemo razumjeti kako svjedočanstvo o Isusu nije ovisilo o ljudima: to je bio događaj kojeg je sam Gospodin potvrdio u kasnijim ukazanjima, a susret s Uskrslim toliko je upečatljivo djelovao na ljude da ništa nije moglo razuvjeriti mnoštvo o stvarnoj istini koja se zbila na grobu.
S druge strane nalazimo, vojnike, glavare čije bi svjedočanstvo trebalo uvažavati, ali se dogodilo suprotno. Uvjerili su neke- one malovjerne i tako je to ostalo, dok većina puka nije prihvatila njihovo svjedočanstvo, već svjedočanstvo žena! Sveti se Augustin ruga vojnicima i glavarima svećeničkim: “Doveli ste nam svjedoke koji su spavali?”[1] Kako oni koji su spavali i za sna ništa nisu vidjeli mogu biti svjedocima? Oni samo mogu svjedočiti svojim slabostima.
Oni su spadali u grupu ljudi kojima prazan grob smeta. Smeta- jer u grobu nema leša. To su ljudi koji čuvaju tuđe leševe, koji paze da nečija smrt bude stalno prisutna u životu; ljudi koji ogovaraju, kleveću, podmeću, ljudi koji su zavidni, kojima smeta nečija sloboda i dobrota, nečiji uspjeh,… Takvi paze da se u grobu našem uvijek nešto nađe, poneki leš, poneki kadaver, ili barem njegov miris. Njih ne zanima istina, ne zanima ih čovjek i njegovo spasenje. Ovakve ljude ne može dodirnuti ni činjenica da stoje pred čudom uskrsnuća koje je neobjašnjivo. Skeptični su prema svemu i ne dopuštaju da im se srce dotakne. Radije žele u otvorenu grobu vidjeti smrad nečijeg umiranja. Draža im je nečija grešnost ili nevolja, nego radost i spasenje osobe. Spremni su se pozivati i na pravednost kako bi opravdali svoje stavove. Njihov život jest smrt.
Svaki događaj u našem životu može djelovati tako da nas disocira: tako bolest nekoga izopači, a nekoga oplemeni; uspjeh nekoga izopači, a neko postane suosjećajan; odgovornost nekoga učini tiraninom, a nekoga brižnijim za druge i punim ljubavi; pobožnost nekoga napravi okrutnim i neosjetljivim, a drugoga finim i prisnim s Bogom,… Mogli bismo nabrajati do unedogled. Jednako vrijedi i za događaj uskrsnuća: žene je obradovao, vojnike prestravio. Žene su na njega gledale s ljubavlju spram Uskrsloga, dok su vojnici bili skeptici i pragmatici koji su hladno vršili svoju dužnost. Žene nisu mislile na sebe, znale su izići u susret grobu Uskrsloga, dok su vojnici zatvorili svoja srca i ništa im nije moglo dotaknuti srce, pa ni događaj uskrsnuća.
Žene
Prazan grob za vojnike koji su ga čuvali postao je izvorom velikog straha. Žene su naprotvi, na prazan grob gledale kao na pobjedu nad smrću. I jedni i drugi u početku su strahovali od pogleda naprazan grob, ali jedni su iz straha za sebe pali u dodatno zlo lažući o onome što se dogodilo, dok su drugi prihvaćanjem svega svoje strahove preobrazili u radost nove nade.
Pita anđeo ženu u susretu na grobu: „Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše?”[2] Marija Magdalena traži Gospodina, kojeg je u jednom trenutku svoga života pronašla, i pronašavši njega pronašla i ono što traži svaki čovjek za sebe. Čovjek samo želi biti sretan u svemu što radi, ali ni u čemu ne nalazi potunu sreću. Uvijek mu ostaje doza neispunjenosti.
Samo u susretu s Bogom, Marija Magdalena nalazi sebe ispunjenom, pronalazi sebe i smisao svoga života. Dok je rasipala život misleći kako ga ima, zapravo je dublje tonula u besmisao. Kao i drugi ljudi, srce joj je tražilo ljubav, ali od ljubavi nikada nije dobivala ni mrvice. Kad čovjek ne nalazi ljubav u svom životu, ostaje tužan: život bez ljubavi je tuga. Takav se život vidi kao jedna samoća. Kada se pronađe smisao, uvijek se pronašla ljubav. Možemo stvari obrnuti: kada se pronađe ljubav- netko čiju ljubav osjećaš na sebi, bez obzira o kakvoj je ljubavi riječ- tada sve dobiva smisao u životu, sve se isplati raditi, a čovjek postaje poletan, dobiva novu snagu da tamo i gdje sve izgleda besmisleno, radi.
Pronašavši smisao, čovjek polako pronalazi Boga u svom životu. I taj susret, koji ide uijek preko ljubavi i pronalaska smisla, mijenja sve. Prije svega raspoloženje čovjeka. Slično se dogodilo i sa ženama: susret s Isusom promijenio je njihovo raspoloženje. „Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone”[3].
Radost žena- radost uskrsnuća
Radost žena pokazuje kako ne ovisi o materijalnom bogatstvu, te je ne mogu umanjiit ni bolesti ni problemi. Duboka radost potječe od Isusa Krista, izvire iz ljubavi božje prema nama i našeg uzvraćanja Bogu u ljubavi koja se pokazivala radosnim življenjem. Njihovi su se strahovi preobrazili u radost nakon susreta s Kristom. Radost života postalo je način iskazivanja ljubavi nekome. Tako se i radosnim življenjem iskazivala ljubav prema Bogu. U toj se radosti moglo ostati samo ako je Bog bio uprisutnjen u životu osobe, ako je bio u memoriji, u duši čovjeka. Valjalo je Boga tražiti u svim svojim poslovima, u svakom trenutku svog života, u svim zadacima. Ono što je bitno jest nastojanje, trud koji se ulagao da nas učini pripravnim za djela Božja i raspoloživima Bogu za sve što bližnjima može život uljepšati ili poboljšati. To se može samo ako znamo svoje hirove i sebičnosti potisnuti u drugi plan te pronalaziti ono što će drugim unostiti mir i dobro u život. Poput ovih žena, prvi su kršćani znali da, kada se traži Gospodina, srce ostaje uvijek puno radosti[4].
Radost je oblik zahvaljivanja Bogu na bezbrojnim darovima. Kaže tako P.A. Reggio: “Radost je osnovno što Bogu dugujemo, to je najjednostavniji i najiskreniji način kako mu pokazati da smo svjesni nadnaravnih darova i milosti kojom nas obasipa, i da smo na tome zahvalni”[5]. Sveti Toma Akvinski govori kako je radost jedna potreba želimo li napredovati u duhovnom životu, Tuga nas u svemu sputava. Radost je potrebna i za obavljanje naših svakodnevnih dužnosti i što su obaveze veće, radost mora biti veća[6].
Radost je, općenito, učinak posjedovanja i iskustva dobra. Ovisno o vrsti tog dobra, postoje različiti intenziteti i trajanje radosti. Kada radost nije posljedica nekog određenog iskustva dobra, već cjelokupnog postojanja, obično se naziva srećom. U svakom slučaju, najdublja radost i sreća je ona koja ima glavni korijen u ljubavi. Uvijek i u svim okolnostima možemo i moramo biti sretni, jer to je ono što Gospodin želi: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“(Iv 15,11). Radost je pravi način života djece Božje.
Ono što je potrebno za postizanje ovakve sreće nije lagodan život, već zaljubljeno srce. U tom smislu, vjera u Božju ljubav prema nama donosi veliku nadu. Na taj način možemo razumjeti i izjavu u Poslanici Hebrejima: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo” (Heb 11,1). Nada je usmjerena na budućnost i na moguće dobro. A dobro kojemu nas nada vodi je prije svega punina sreće i radosti u konačnom sjedinjenju s Bogom u slavi. Kako nam govori sveti Pavao, to je „nada onoga što vam je na nebesima pohranjeno” (Kol 1,5). Ta nam uvjerenost daje sigurnost da nam neće nedostajati sredstava za postizanje tog cilja ako ih slobodno prihvatimo: sredstava za početi i ponovno početi, koliko god puta bude potrebno.
Ponekad nam se, na razne načine, objavljuje Božja volja, a mi se osjećamo nesposobnima i nemoćnima, no čak i tada možemo imati „sigurnost nemogućeg”, kao naš Otac na početku Djela, kada uopće nije bilo potrebnih sredstava i kada je društveno okruženje bilo duboko protivno kršćanskom životu. Imamo i uvijek možemo imati „nadu koja ne razočarava”, ne zbog sigurnosti u sebe ili u bilo što od ovoga svijeta, nego „jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5).
Različiti opisi ljubavi slažu se u onom bitnom: željeti dobro voljenoj osobi i koliko je to moguće, tražiti ga, te kao posljedica toga radost koja proizlazi iz spoznaje da je to dobro uvijek prisutno. Ljubav, kao izvor radosti, očituje se na poseban način u darivanju nas samih drugima, nastojeći, unatoč svojim manama, biti „sijači mira i radosti”. Stoga se radujemo kada vidimo radost drugih i možemo im uistinu reći: „Moja radost je i vaša radost.” „Prava ljubav traži da izađemo iz sebe, da se darujemo. Autentična ljubav nosi sa sobom radost: radost koja ima svoje korijene u obliku križa. Štoviše, križ prihvaćen iz ljubavi prema Bogu izvor je sreće. Tome nas uči Gospodin: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas” (Mt 5,11-12). Zapravo, sva blaženstva opisuju korijene radosti: „Blaženstva vas uvijek vode k radosti; ona su put postizanja radosti.“
Nada i radost darovi su Božji, a to sveti Pavao traži za svakoga: „Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.“ (Rim 15,13).
[1] Sveti Augustin, Ennarationem in Psalmos 63,15
[2]Iv 20,13
[3]Mt 28,8
[4] Sveti Josemaria Escriva, Brazda, 72
[5] P.A. Reggio, Espiritu sobrenatural y buen humor
[6] Isto