Vjera kao blagoslov
Vjera je uvijek svojevrsna avantura u koju se čovjek upušta. S jedne strane dar, s druge strane to je i vlastiti stav koji mora biti dosljedan i u skladu s jedne strane s Bogom, s druge strane s društvom u kojemu se čovjek kreće. Vjera čovjeka koji dosljedno živi ono što Bog od njega očekuje, zapravo je izvor svega blagoslova kojeg prima od Boga. Možemo stvari I gledati u suprotnom smjeru: blagoslov kojeg ćete primiti (bez obzira je li riječ o blagoslovu hrane, osoba, raznih pobožnih predmeta) ide za tim da umnoži vašu vjeru, učvrsti ufanje I usavrši ljubav. U pozadini naše riječi »vjera« stoji hebrejski izraz »aman«, kojeg najčešće izgovaramo kao “amen”. U slobodnom prijevodu “amen” je potvrda kako ćemo ono što smo primili kao dar od Boga živjeti, kako se slažemo sa svime I to želimo prenijeti u vlastiti život. U tom smislu, jednim dijelom, osobito iz perspective Staroga Zavjeta, vjera je uvijek odgovor čovjeka na ono što mu Bog daruje.
Blagoslov je u tom smislu svojevrstan dar kojim se želi čovjek utvrditi u vjeri. To prije svega pretpostavlja svojevrsnu čvrstoću u svakodnevnom životu kada je vjera u pitanju, pouzdanje u Boga u neugodnim siutacijama, pouzdanost glede morala, Sve za cilj ima stovriti u čovjeku sve navedeno kao trajnu osobinu.
Najprije se želi naglasiti vjernost Bogu kao odgovor na vjernost Boga. Vjernost je prije svega osobina Boga koju on iskazuje prema narodu, pokazujući se na taj način vjernim Savezu. Bog sa svoje strane uvijek ostaje »stabilan«, »čvrst«, »pouzdan«. On je Bog u kojega se Izrael uvijek može pouzdati. S druge strane etički je imperativ čovjeka ponašati se sukladno zahtjevima Saveza, koji veže jednu i drugu stranu. Ako tako čini, Izraelac daje svoj doprinos redu u svijetu, redu koji je od Boga postavljen, ali koji veže i čovjeka kao socijalno biće, u odnosu na druge, te u odnosu na Boga. Držanje zapovijedi ima kao rezultat život i blagoslov.
Nada i blagoslov
Kako rekosmo, blagoslov ide za tim da čovjek uveća najprije svoju vjeru. TO pretpostavlja jedan trajan stav, dobro utvrđen. To sve skupa čovjeka ne lišava tegoba za koje sam nema rješenje. U tom smislu, podsjećamo na teške trenutke u kojima se nalazio Izrael, kada je prorok Izaija prenio poruku narodu kako je važno vjerovati, imati pouzdanje, osloniti se na Gospodina: Iz 7,9 Ako se na mene ne oslonite, održat’ se nećete!
Ovaj tekst ne govori samo o vjeri. Naime, vjera je stvar sadašnjice, ali za održati je čvrstom potrebno je imati pouzdanje glede budućih događaja. Prije svega, pouzdanje u sva Božja obećanja po pitanju spasenja. Ovo gledanje unaprijed s tolikim pouzdanjem u Boga po kojem očekujemo kako će sve izvesti na dobro, možemo nazvati nadom. Stoga, onaj koji po vjeri prima blagoslov, učvršćuje svoju nadu koja ga oslobađa pritiska problema i daje mu prostora i slobode da mirno i optimistično gleda u budućnost, u kojoj će se, u svim svojim teškoćama utjecati Bogu svojemu.
Nada tako opisuje vjeru u dobar ishod po intervenciji Boga, daje vjerovati Boga i u budućim trenucima svoga života, tako pripravljajući put zdravom životu sadašnjosti. Osim u Boga definira i naše povjerenje i u ljude, pa vjeru stavlja u socijalni kontekst života.
Ljubav i blagoslov
Kada primite blagoslov redovito odgovorite sa “amen”. Shvatimo li ispravno ovu riječ, razumjet ćemo kako se slažemo sa svime što primamo u blagoslovu, ali istovremeno potvrđujemo kako ćemo i mi biti vjerni Bogu životom. Amen tako obično znači da rečeno “stoji”, da je istinito, da stojimo iza toga amen.
Amen tako potvrđuje da želimo živjeti svoju vjeru. U tom smislu, blagoslov nije jedan magični čin, već obveza koja s jedne strane od nas zahtjeva djelovanje, jasan kršćanski život. Blagoslov je dar na koji ne možemo uzvratiti. Jedino se Bogu na njemu možemo zahvaliti. Shvatimo li ispravno već kazano o vjeri i nadi, razumjet ćemo kako je jedini način da zahvalimo Bogu ispravnim načinom života. Kršćanskim djelovanjem. Bog daje blagoslov i ne traži garanciju za to. Daje ga svakome, ali onaj koji živi ispravno, taj blagoslov doista i prima kao pomoć u vlastitom djelovanju. Budući da se kršćanski život ne može odvojiti od ljubavi spram bližnjega, onda i blagoslov ide za tim da usavrši tu ljubav, da čovjeku pomogne shvatiti što je istinsko dobro, da prione uz njega i čini ga.
Amne tako po vlastitom životu otvara vrata Božjem blagoslovu kada čovjek živi ispravno. Blagoslovu koji ne osigurava izbjegavnje tegoba u susretu sa svakidašnjicom, već optimizam, snagu ustrajnosti u ispravnom postupanju.
Slijedeći židovsku tradiciju, amen je postao problemom kod blagoslova onog trenutka kada se primatelj blagoslova otkloni od ispravna života. Jer način života pokazuje vjernost Bogu, pa kada se po primljenu blagoslovu čovjek prikloni zlu, amen otvara vrata i tom zlu, ali ne daje čovjeku snage i krijeposti da se od njega ukloni. Blagoslov se pretvara u prokletstvo života koji prijanja čvrsto uz grijeh.
S blagoslovom se ne trguje
Zašto su židovi ovako razmišljali o blagoslovu? Shvaćali su blagoslov, kao i mi, kao jedan dar s neba. Starozavjetna tradicija sjeća se rodonačelnika Jakova, koji nije imao blagoslov kao prvorođeni brat blizanac Ezav. Naime, Ezav je kao prvorođeni sin trebao baštiniti blagoslov svoga oca Izaka. Trebao je baštiniti blagoslov vjere djeda Abrahama. No Ezav je potcijenio taj blagoslov i svoje prvorodstvo je prodao za porciju leće. Ispustio je blagoslov iz ruku i postao prokletnik, jer je blagoslovom trgovao. Nije mario za vjeru svoga oca i djeda. Bio je važniji sam sebi.
Jakov je primio blagoslov. Netko će kazati na prijevaru. Doista, bilo je na prijevaru, ali je Jakov životom zahvalio Bogu na primljenom blagoslovu i Bog ga je obdario svime što mu je trebalo. Primljeni blagoslov nije Jakova lišio problema. Samo ga je utvrdio u uvjerenju da Bog stoji iza njega, da ga prati u svemu, da je trajno prisutan u njegovu životu.
Kada se vraćao u rodni kraj, trebao se susresti s bratom Ezavom. Za Jakova je to predstavljalo smrtnu opasnost, no Jakov se nije pokolebao unatoč strepnjama. Imao je u srcu sve što je s blagoslovom dobio. Prije nego se sreo s bratom, Jakov se zaustavio na potoku Jaboku, gdje je iz straha pred bratom prebacio žene I djecu I gotovo svu svoju imovinu. Očekivao je da će ga brat ubiti. Očekivao je neugodnost unatoč božjem blagoslovu.
Ostao je sam u noći. Jakov više nije gospodar situacije, ne može više ni lukavstvom izbjeći problem. Ostaje sam I krhak pred Bogom I svojim bratom. Sve mu je beskorisno. Upravo tada kada ste bespomoćni i slobodni od drugih stvari, Bog vas dolazi potražiti. Ukoliko su nam srca zauzeta, neće se pojaviti. Ukoliko smo slobodni od svega, ali ispunjeni zebnjama, doći će rastjerati zebnje, jer želi da želimo samo Njega i njegov blagoslov.
U noćnoj samoći pred Jakovom se ukaže misteriozni čovjek s kojim se Jakov hrvao do zore. Borba se odvija noću. U toj se noći kreće naša vjera, sva naša traženja Boga i božjeg blagoslova odvijaju se u tamama životnih nesigurnosti, u kojima nam ne pomaže ni razum, ni snaga, ni dovitljivost. Kao što noćna tama otkriva zvijezde udaljene milijune kilometara, tako i tamna noć duše koja je u nevoljama otkriva Boga. Otkriva mjesto svoga blagoslova usred dnevnih muka. Jakov nije izbjegao borbu, nije pobjegao, već je strpljivo čekao i borio se s neznancem. Stječe se dojam kako se više borio sa sobom nego s neznancem. No u toj je borbi shvatio kako je gledao Boga licem u lice, kako se s Bogom hrvao. Shvativši kako je to bio Bog, Jakov je držao svoga Gospodina zarobljenim. “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!”- rekao je. Patrijarh ne pristaje na ništa manje od blagoslova.
U čemu se sastoji taj blagoslov?
Jakov ima radost vidjeti Boga, a radost se pojačava kada shvati da je, premda ga je vidio i dalje živ. Blagoslov je promatranje Božjeg lica, život u njegovoj prisutnosti koja nas ispunja mirom Božjim, njegovom radošću, milosrđem. U konačnici, vjerom, ufanjem i ljubavlju koje se umnažaju. “Cijeli naš život je kao ova duga noć borbe i molitve, koju treba proživjeti sa željom i molbom za blagoslovom od Boga koji se ne može izvući niti postići samo svojom snagom, nego ga treba primiti od njega, s poniznošću, kao besplatnim darom koji nam omogućuje da konačno prepoznamo lice Gospodinovo»[1].
Moramo, dakle, strpljivo čekati. Jakov je morao čekati cijelu noć do zore. Nije pobjegao, nije odustao. Blagoslov će nam biti udijeljen ako ga stalno iznova tražimo. Činimo ono što je u našoj moći, tražeći tišinu, sabranost, slobodu srca… Na Bogu je da nam pruži istinske darove. Gospodin će nam ih dati malo po malo, ili možda sve odjednom. I kad primimo taj blagoslov, bilo u gutljajima ili u potocima, nastavit ćemo svoj put pogleda uprtog u daljinu, jer taj blagoslov nije prolazan, nego trajan. Patrijarh je krenuo i… kuda je otišao? Nije važno. Važno je da on već ima lice svoga Gospodina utisnuto u svojoj duši. „Taj blagoslov koji je patrijarh tražio na početku borbe sada je uslišen. I to nije blagoslov dobiven prijevarom, nego onaj slobodno od Boga darovan, koji Jakov može dobiti jer se sam, bez zaštite, bez lukavstva i prijevare, predaje bez obrane, prihvaća predaju i ispovijeda istinu o sebi.”[2]
Ishod ove misteriozne priče je paradoksalan, kao što je gotovo uvijek i naša vjera. Bog blagoslivlja Jakova i čestita mu na pobjedi, ali na kraju mu je iščašena bedrena kost. Patrijarh se dobro borio, suočio se s tajanstvenim protivnikom bez da je pao u nesvijest. Ali od sada će hodati šepajući: bit će to neka vrsta ukrasa koji će ga podsjećati na bitku. «I upravo taj Jakov prima blagoslov od Boga, s kojim šepa u obećanu zemlju: ranjiv i povrijeđen, ali s novim srcem»[3]. I mi ćemo izaći ranjeni i obnovljeni iz borbe: naše zemaljske sigurnosti bit će poremećene i Božji znak sada će nas voditi. Blagoslivljao nas je i blagoslivat će nas, ali nas duboko osvještava da je naša prava sigurnost u njemu. I što više molimo to više shvaćamo da nam je to potrebno, da se trebamo „boriti“ s tim. I što ćemo više moliti Tvoj blagoslov: to te više neću pustiti dok me ne blagosloviš.
[1] Benedikt XVI., audijencija, 25. svibnja 2011
[2] Slijedi
[3] Papa Franjo, audijencija, 10-VI-2020