Ovaj članak donosi jedno zanimljivo razmišljanje o tome kuda ide društvo. Često možemo pročitati razmišljanja o novim znanstvenim dostignućima koji bi čovjeku trebali pomoći da živi bolje. No, postavlja se pitanje koliko bi to bio “bolji život” i koliko takav život, u kojem je sve usmjereno ugodnosti, degradira ljudsku osobu. Ili sve možda vodi u pravcu kontrole života do točke da se na mjesto Boga stavi čovjek.

https://aleteia.org/2025/04/13/the-quest-for-dystopia

Mark Bradford – objavljeno 13. travnja 2025.

Gledaju li istraživači stare filmove zbog svojih ideja? Čini se da bi to mogao biti slučaj…

Otok

Kladim se da biomedicinski istraživači koji se specijaliziraju za ljudsku degradaciju crpe svoje ideje gledajući stare znanstvenofantastične filmove. Nedavno su mi poslana dva članka kao dokaz kako bi to moglo biti istina. Prvi koji je stigao, bio je o vjerojatnosti da sada imamo sposobnost stvaranja ljudskih tijela bez mozga ili svijesti koja bi se mogla koristiti kao resursi za rezervne dijelove. Članak ih naziva „bodyoidima“ i predlaže da bi oni mogli biti rješenje za nedostatak organa za transplantaciju. Drugi članak stigao je u moj inbox kasnije istog dana i bio je o trgovini „optimizacijom“ ljudskih embrija njihovim probirom nakon in vitro oplodnje (IVF) na stotine potencijalnih genetskih nedostataka.

Odmah su mi pala na pamet dva filma. Jedan je objavljen 2005. godine i zvao se Otok; radnja se razvijala u umjetno stvorenom i strogo kontroliranom okruženju gdje je ljudima rečeno da je prirodni okoliš toliko degradiran da je opasan i nenastanjiv. Povremeno se, međutim, održavala lutrija kako bi se odabrala jedna osoba koja bi bila odvedena na posljednje sigurno, prirodno mjesto na Zemlji – prekrasan, netaknut otok. Međutim, svi stanovnici ovog mjesta su klonovi. Dobitak na lutriji značio je da je donor trebao uzeti svoj klon za bilo koji dio tijela koji je otkazao kod domaćina. Klonovi su bili osiguranje u slučaju otkazivanja organa ili neke slične medicinske hitne situacije.

Sada bismo mogli imati mogućnost da proizvedeni ljudski organizmi pruže upravo to. Baš kao prava osoba, ali bez mozga.

Gattaca

Drugi film koji me podsjetio bio je film Gattaca iz 1997. godine. U ovom mjestu budućnosti, genetski inženjering stvorio je besprijekornu rasu s najboljim mogućim osobinama. Međutim, postojao je jedan čovjek koji nije bio rezultat ljudskog proizvodnog procesa – ili onoga što nazivamo in vitro oplodnjom – već je začet na staromodan način. Ova radnja se vrti oko toga kako se lažno probija do uspjeha. Kada su ovi filmovi objavljeni, oba su se nazivala (i još uvijek se nazivaju) “distopijskom znanstvenom fantastikom“. Ova dva članka u određenom smislu odražavaju ostvarenje ove distopijske vizije.

Distopija ili novi totalitarizam

„Distopija“ je izmišljeno ili hipotetsko društvo koje karakteriziraju patnja, nepravda, ugnjetavanje i često totalitarna kontrola. Zamišlja društvo u kojem postoji gubitak osobne slobode, propadanje okoliša, tehnološka kontrola i društvena nejednakost. Distopija nikada nije cilj, već posljedica propale totalitarne ideje? Obično se ne pozivam na Wikipediju, ali njezina definicija je dobra kao i bilo koja druga. Važnije pitanje koje treba postaviti jest je li ovo svijet koji sada želimo, jer željeli ga mi ili ne, on je već prisutan na neki način. Jesmo li postigli nove visine oholosti u kojima umišaljmo kako možemo nadmašiti prirodu u stvaranju života?

Zadaci

Već sam pisao o pronatalistima i njihovoj potrazi za savršenim djetetom. Baš kao u filmu Gattaca, koriste stare i nove tehnologije poput IVF-a i naprednog genetskog probira kako bi odabrali za ili protiv određenih osobina – u svakom krugu IVF-a genetski analiziraju embrije i odabiru one sa savršenim osobinama, te naravno odabiru protiv onih koji krše kulturne tabue poput Downovog sindroma ili cistične fibroze, ili čak protiv mogućnosti rođenja djeteta koje bi jednog dana moglo imati rak dojke ili kardiovaskularne bolesti, ili prosječnu inteligenciju – ili možda smeđe oči kada stvarno želite plave – ili odabiru protiv djevojčice kada stvarno želite dječaka. “Odabir”, naravno, znači odbacivanje (ubijanje) embrija.

Ovi pronatalisti vide našu populacijsku krizu i posvećeni su reprodukciji u velikom broju, ali ne na staromodan način – onako kako je Bog zamislio, gdje se muž i žena spajaju u strastvenom zagrljaju i njihova ljubav donosi radost novog života u njihovu obitelj za devet mjeseci. Ne – previše je rizično za njih. Oni preferiraju distopiju. Ti ljudi vjeruju, citirajući članak New York Timesa, da je “seks za zabavu, a odabir embrija za bebe.”

Naravno, rađanje djece bez seksa također je veliki posao. Između 2019. i sredine 2023. godine, startup-i za tehnologiju plodnosti prikupili su preko 1,5 milijardi dolara kapitala. Mnogo se novca može uložiti u stvaranje ljudskih osoba in vitro (u staklu) i odbacivanje onih koje ne želite, implantiranje nekih i zamrzavanje ostatka. Bojim se da će postojati pakao koji će platiti želju ovih ljudi da se igraju Boga.

Sve više etičkih pitanja

Dakle, što je s “bodyoidima”? Kako će Katolička crkva reagirati na stvaranje ljudskih tijela bez mozga, za rezervne dijelove?

Sama pomisao na to postavlja daleko više pitanja nego što trenutno imamo odgovora. Uostalom, ako proizvedete reprodukciju čovjeka bez mozga ili svijesti, što je to? Ako mu nedostaje čak ni potencijal za svijest, je li to ljudsko biće? Odakle dolazi „sirovina“ za stvaranje takvih stvorenja? Jesu li stanice korištene za njihovo stvaranje otkidane od pobačene djece? Živimo u kulturi koja je izgubila savjest i na bioetičarima je da se uhvate u koštac s tim pitanjima. S obzirom na veliko poštovanje Crkve prema ljudskom tijelu, pretpostavljam da će presuda biti negativna. Ne možemo se igrati Boga.

Dakle, dobrodošli u Distopiju. Molite se i postite za mudrost i kao zadovoljštinu za sve sve veće prekršaje protiv Božjeg dara života.

Dodatak: Utopija i distopija

Za razumjeti pojam distopije potrebno je malo upoznati jedan drugi pojam: utopija. Najlakše bismo ih mogli razumjeti ako kažemo kako je riječ o pojmovima potpuno suprotnih značenja. I utopija i distopija su pojmovi vezani uz fikciju i književnost i mnogo puta su korištene kao okosnica književnih djela, filmova ili serija.

Pojam utopije nastao u davnom 16. stoljeću od strane Thomasa Moorea najčešće opisujemo kao našu viziju raja. Za Moorea je to bio osamljeni otok na kojem je sve teklo onako kako je on zamislio i ništa nikada nije polazilo po zlu. Utopija je idealno mjesto za život i predstavlja društvo koje je uređeno, čisto, pravedno, smireno, slobodno, a bitan koncept je i povratak prirodi koju se čuva i njeguje. 

Iako smo svjesni da je ideja utopije nemoguća i da je riječ o čistoj fikciji ona i dalje živi u našoj podsvijesti ma koliko god nemoguća bila. Ideja utopije uvijek će nas intrigirati i golicati nam maštu.

Distopija, poznata i kao antiutopija, pojam je kojeg nitko ne želi ni zamišljati, a kamoli živjeti. Distopija donosi nesklad, nered, nepravdu, bol, potlačenost, a vrlo često i razne katastrofe i predstavlja društvo u kojemu vlada kaos, bezakonje, dezorijentacija, uznemirenost, prljavost i nasilje. Distopijom vladaju zle, tiranske vlade ili neprijatelji koji stanovnike drže pod kontrolom pomoću represivnih metoda. Obično uključuje uništenje prirode, ali i velik napredak u tehnologiji. 

Pojam distopije nastao je u 19. stoljeću, a najlakše se opisivao kroz usporedbu raja i pakla: ako je utopija raj, onda je distopija pakao.  Godine 1879. izašao je prvi roman s jasnim distopijskim elementima koji je postao nadahnuće mnogim piscima nakon toga. Riječ je o djelu Julesa Vernea „The Begum’s Fortune“ u kojem se nalaze i utopijski i distopijski, ali prednost se daje distopijskom.