Tri metafizičke dimenzije
Život obično shvaćamo tako da tri metafizičke dimenzije razumijemo kao kozmičke, pa za pakao govorimo “dolje”, za život na zemlji “ovdje”, a za nebo- “gore”. U tom smislu, silazak u pakao slika je propadanja jednog života, a ne fizičko spuštanje na neko mjesto. Ovaj silazak, svraća pogled prema dubini ljudske egzistencije i seže do ponora smrti, do uskraćene ljubavi, samoće. Tako čovjek u sebi nosi mogućnost da njegov život postane bezdan. Ovaj silazak pogađa čitav ljudski rod.
Ponor pakla čovjek može sebi stvoriti sam. Riječ je o stanju osobe koja ništa ne želi primati, koji hoće sam sebi biti dovoljan. Izraz je to jedne zatvorenosti čovjeka u sebe, egzistencije koja ne prima ljubav, već se zatvara u sebe i potpuno je ovisna o sebi. Pakao je odgovor na čovjekovo htijenje da bude sam.
Za razliku od pakla, nebo je stvarnost koju čovjek nije sam stvorio. Nebo nije neko mjesto, već stanje drugačije egzistencije. Sheakspeare piše stavljajući riječi u Romeova usta, kako je nebo “tamo gdje je Julija”. To je stvarnost koja nastaje u susretu s osobom koja te voli. Za čovjeka je nebo ondje gdje pronađe ljubav! Iz perspektive vječnoga života, nebo je tamo gdje čovjek susretne Boga- Krista.
Problem čovjeka i neba
U svoj priči o susretu u ljubavi Boga i čovjeka, sam čovjek je sebi napravio problem: nebo je stvarnost koja je zatvorena za čovjeka koji se pouzdaje samo u sebe. To najbolje vidimo na Adamu i njegovu pokušaju da svoju egzistenciju ostvari sam- bez Boga. Onog trenutka kada je Adam odabrao život bez Boga, nebo se zatvorilo!
Kada je čovjek odabrao „biti sam svoj gospodar”, okrenuo je leđa Bogu i u želji da sam odlučuje o sebi, stvorio je pakao od svoga života. To je najdramatičniji trenutak u ljudskoj povijesti koje hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević opisuje ovako u svojoj pjesmi Misao svijeta: „Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti, Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti. Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama, Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama. Niko ne zna, kad se rodi – možda pravo onog sata, Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata”. Nebo je u stihovima Kranječevića sjajna zvijezda nedohvatljiva čovjeku koji je za sobom zalupio vrata raja, i od tada njegovo srce žudi za tom zvijezdom od koje se udaljio. Tako Kranjčević opisuje čovjekovu žeđ za Bogom kojem je okrenuo leđa onog trenutka kada je napustio Raj, kada se pobunio protiv Boga.
Čovjekov neposluh i pobuna, prekinuli su komunikaciju s Bogom. Čovjek je ostao sam na svijetu, bez Onoga koji ga je najviše volio. Postao je drugom lažljiva đavla, koji mu sve na svijetu prikazuje kao sjajno, ali ga samo dublje gura u propast. Naivni čovjek stalno pušta da ga se zavede, da ga đavao na krivi put povede i tako zauvijek ostane u rukama Sotone. Jadni zarobljenik ne može sam nazad Bogu. Potreban mu je netko tko će ga istrgnuti iz vlasti zla, grijeha koji ga zavodi, koji ga omamljuje do mjere da više i ne zna kako bi pravo postupao.
Za shvatiti priču o potrebi da netko čovjeka istrgne iz sadašnjeg stanja, razmišljat ćemo o razlici uzašašća i uznesenja. Pogledamo li malo u Sveto Pismo, vidjet ćemo kako je, primjerice sveti Ilija bio uznesen na nebo na kočijama. Ova slika kočija koje ga uznose na nebo, zapravo pokazuju kako Ilija sam sebe nije mogao uznijeti na nebo– bio mu je potreban netko tko će to napraviti. Slično nalazimo i u Knjizi o Henoku, ocu Abrahamovu. Najbliži nam je primjer jednog tako dragog blagdana Gospina uznesenja. Samo ime blagdana govori kako ni Gospa nije sama sebe uzdigla na nebo, već je bila uznesena. Uznesenje nam govori kako nijedan čovjek svojim snagama nije uspio doći u nebo, već mu je bila potrebna Božja pomoć. Uzašašće, naprotiv govori o Božjoj moći po kojoj Isusu nitko nije bio potreban kako bi uzašao na nebo- ta On je Bog i ima tu moć.
Ovaj uzlazak na nebo je u tom smislu slika uzdizanja života na jedno posebno dostojanstvo, mogućnost da jedna egzistencija nadiđe samu sebe, da se uzdigne iznad zemaljskih stvari i nađe mjesto unutar božanske biti. Stoga, nebo se u uzašašću Gospodinovu otkriva kao dar1 čovjeku koji po naravi nadodan, a koji po sebi ne pripada nama. To je dar ispunjenja ljubavi koja čovjeku može samo biti darovana, dok je pakao samoća onoga koji takvu darovanu ljubav ne želi prihvatiti, onoga koji se povlači u samoga sebe i oslanja na svoje snage.
Bog izlazi u susret čovjeku
S jedne strane, uznesenje na nebo otkriva svu nemoć čovjeka da ostvari sreću u savršenoj ljubavi. S druge strane, u Isusovu uzašašću otkriva mogućnost koju ima ljudskost da živi u nebu. Bog odgovara čovjekovoj nemoći i priskače u pomoć nesrentiku. Otvaranje neba čovjeku, dar je od Boga koji želi odgovoriti na čovjekove potrage za srećom. Čovjek koji sreću traži u ovom svijetu, pokazuje kako je u njegovu srcu ostalo nešto što traži svoga Stvoritelja, ali kako čovjek često traži sreću tako da kada pronađe što ga zadovoljava- ide dalje, jer shvaća kako to nije ono što traži. U potrazi za srećom čovjek otkriva jednu prazninu nakon zaovoljenja svojih želja. Prazninu koji samo Bog može ispuniti. Bog stoga izlazi u susret čovjeku i otkriva se, objavljuje se, ali i otvara nebo da čovjek koji traži Boga može ponovo ući u nebo i biti s Bogom- Emanuelom.
Uzašašće otkriva kako stvarnost nije okamenjena, kako je vrijeme nadiđeno u vječnosti. Vječnost- nepromjenjivost, kako se ona shvaća više nije nemogućnost promjene stanja čovjeka koji živi u vremenu. Ovu su nepromjenjivost trpjeli svi koji su živjeli prije Krista, i trpjeli su je u paklu, Šeolu. No, uzašašćem se vrijeme nadilazi i vječnost po Kristu prodire u sadašnjost otvarajući mogućnost da sadašnjost nema konačnu riječ, već postaje nova mogućnost susreta s Bogom.
Utjelovljenje je Božji odgovor na čovjekovo traženje. To je trenutak sjedinjenja Boga i čovjeka u osobi Sina Božjeg. To je trenutak sjedinjenja vremena i vječnosti. Po utjelovljenju, vrijeme čovjeka ulazi u Boga i Bog ulazi u vrijeme. Otvara se novo vrijeme za sve koji žele k Bogu. Otvara se Put u vječnost. Boga nitko nije vidio, a židovska tradicija veli kako onaj koji vidi Boga ima umrijeti. I čovjek bi po toj logici trebao umrijeti. Otvaranje neba bila bi onda čista smrt za čovjeka koji bi bio izgubljen u toj novoj stvarnosti. Zanimljivo je kako čovjek ima tu mogućnost da sebi zatvori nebo, ali ga otvoriti može samo Bog. Kada je zatvorio nebo svojim grijehom, Adam je sebi otvorio vrata pakla- smrt je ovladala njime i smrt ga je vodila tamo gdje mu je put bio otvoren. A otvoren mu je bio samo put u pakao. U nebo se mogao vratiti jedino preko smrti, ali su vrata neba bila zatvorena. Smrt, preko koje je mogao u nebo, sada je postala prokletstvo za čovjeka. Grijeh je zatvorio vrata neba, a otvoriti ih može samo ljubav- ona ljubav koja je čista, koja nema na sebi grijeha. Otvoriti ih može samo ljubav Boga- samo Bog.
Novi Put vodi do vrata neba
Kazali smo kako je otvoren put u nebo utjelovljenjem. Ovo neodoljivo podsjeća na Isusove riječi: „Ja sam Put i Istina i Život“. Isus je Put koji vodi u nebo. Za shvatiti ove riječi o Putu i otvaranju neba treba nam se vratiti malo u židovsku tradiciju. Moramo malo otići u Hram.
Četrdeset dana nakon rođenja prvog muškog djeteta pobožni židovi trebali su napraviti dvije stvari: očišćenje žene od krvi poroda, te otkupljenje djeteta od Jahve po žrtvi. U evanđelju nalazimo još jedan dodatak svemu: prikazanje Isusovo u Hramu. U Levitskom zakoniku utvrđeno je da žena nakon poroda dječaka sedam dana ostaje nečista (što je isključuje iz vršenja bilo kakvog bogoslužja), da se dječaka mora obrezati osmi dan, te da žena još 33 dana mora ostati kod kuće da se očisti od svoje krvi. Nakon toga mora prinijeti žrtvu za svoje očišćenje, janje za žrtvu paljenicu ili golubića i grlicu kao okajnicu. Siromasi, poput Marije i Josipa, trebaju dati samo dvije grlice i dva golubića.
Čišćenje se žene nakon poroda drži obveznim jer je žena krvarila. Kako je krv simbolizirala život, tako se bilo koji dodir s krvlju, pa i sa svojom, smatrao se neurednim odnosom prema životu. Tako je čišćenje slika povratka u ono stanje koje je željeno od Boga: povratka u stanje svetosti. Ne treba zaboraviti da se cijeli ovaj događaj zbiva u Jeruzalemu, u Hramu. Drugim riječima, onaj koji pristupa Bogu po Hramu zapravo dolazi u prostor posvete Bogu. Sve je u Hramu služilo Bogu i sve mu je bilo posvećeno. Čišćenje je bilo potrebno kako bi se žena pripravila za posvetu Bogu, za novo posvećivanje vlastita života. Tako se žena stavlja u ravan sa hramskim posuđem koje je služilo samo za Boga i koje se moralo čistiti za svetu službu. Upravo tako, rađanje novog života je sveto, stoga se i na ženu odnose one zakonske odredbe koje vrijede za sve što služi posvećivanju i svetosti. Nije dakle riječ o nekom obrednom tjelesnom čišćenju žene, već o posvetnom čišćenju.
U spomen oslobođenja izraelaca iz Egipta, kada je Jahve pobio sve egipatske prvorođence, Levitski zakon je pretpostavljao da svaki izraelski prvorođenac pripada Bogu: “Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu” (Izl 2,23). Riječ “posveta” za Izraelca je značila “pripadnost”. Dakle, svaki prvorođenac pripadao je Bogu bezuvjetno i trebalo ga je otkupiti. Otkupljenje od Boga, predstavljalo je svojevrstan povratak u svijet, u obitelj. Ovo je otkupljenje bila zamjena za službu Bogu, pa onaj koji je otkupljen, može ostati u svojoj obitelji i baštiniti zemlju otaca. Cijena tog otkupljenja iznosila je 5 šekela i mogla se platiti bilo kojem svećeniku, bilo gdje u zemlji.
Evanđelje u slučaju Isusa nigdje ne spominje plaćanje otkupnine. Evanđelist stoga koristi izraz “paristanai2” kojeg prevodimo sa grčkog kao prikazati ili prinijeti. Sam korjen riječi (paristemi) odnosi se na postavljanje pored nekoga. Stoga, evanđelist koristi riječ kojom želi kazati kako Isus nije donešen u Hram kako bi bio otkupljen, već su ga Marija i Josip donijeli kako bi ga postavili pored njegovog nebeskog Oca. Postavili su ga tamo gdje mu je mjesto: kod svoga nebeskog Oca. Ne mislim kako su Marija i Josip doista o tome razmišljali kada su Isusa nosili u Hram. Zasigurno su ga donijeli u Hram kako bi ispunili ono što Mojsijev Zakon traži od Izraelaca. No, evanđelist je zasigurno ovaj događaj vidio kao posebno očitovanje Isusova sinovstva Božjeg.
Vidimo zapravo da se Isus ne otkupljuje, jer On jest Bog, On je Božji Prvorođenac. Ne može se otkupiti od svoga Oca. Suprotno tome, Marija i Josip ga prikazuju, predaju Bogu osobno. Rade zapravo ono što se u Hramu radilo sa žrtvama: žrtve su se prikazivale ili prinosile Bogu. Na taj način u ovom prikazanju nalazimo elemente žrtve i svećenika: žrtva se prinosi, a svećenik je prikazuje. U tome prepoznajemo Isusa kao svećenika i žrtvu i oltar. Ovaj blagdan anticipira Gologotu na kojoj Isus sam sebe žrtvuje. Bog se žrtvuje i plaća otkupninu od grijeha za sve nas, istovremeno otvarajući nam put spasenja po svojoj smrti na križu. Podsjetit ćemo kako je i golubica znak žrtve- ne samo mira. Na krštenju u Jordanu, golubica je sletjela na Isusa i u tome je Ivan Krstitelj prepoznao Duha Svetoga, Duha koji će se početi izlijevati na ljude po žrtvi Isusa na križu.
Prvorođenac za nebo
Čini se kako su obje stvari, i očišćenje i otkupljenje potpuno besmislene. Marija je po Božjoj intervenciji čista, bezgrešno je začeta i nema grijeha na sebi. Njoj ovaj obred nije potreban, jer nema se što na njoj oprati ni očistiti. Marija se ničim, ničijom krvlju nije oskvrnula: bila djevica prije, za vrijeme i poslije poroda. Njoj dakle čišćenje nije bilo potrebno. Isus je Sin Božji, Prvorođenac koji se ne treba otkupiti ničim. Nema se što otkupiti, jer nije bio pod vlašću đavla i smrti, nije bio rob grijeha. Samo se čovjek koji nije bio slobodan mogao otkupiti.
U tradiciji Židova na otkupljenje se gledalo preko odnosa s Bogom: onaj koji nije bio otkupljen, trajno je pripadao Bogu, do kraja života bio je Božji. Drugim riječima, onaj koji nije bio otkupljen ostaje posvećen Bogu do kraja života, poput levita. Isus se ne otkupljuje, do kraja ostaje Očev. Sjetite se kako je u dobi od dvanaest godina govorio kako se nalazi u “domu Oca svojega”.
Drugi dio priče u Hramu tiče se samoga prvorodstva. Naime, svaki prvorođenac koji je trebao biti otkupljen od Boga, otvarao je u majčinoj utrobi put u život svima koji će se rađati poslije njega u majci. Shvaćajući život kao dar, Židovi su ovu otkupninu shvaćali i kao svojevrsnu zahvalu za dar života kojeg su primali u obitelj. Svaka je Židovka očekivala kako bi po majčinstvu mogla postati majkom Mesije. Stoga, ne imati djece za ženu i obitelj u židova bilo je pravo prokletstvo. Mogućnost rađanja u majke potvrđivao je prvorođenac.
Malo se vratimo priči o “otvaranju utrobe majke za one koji će se naknadno roditi.” Sjetite se prvih stihova Svetoga Pisma u dijelu o istočnom grijehu. Nakon odlaska prvih ljudi iz raja, Bog je zatvorio vrata raja. Zapečatio ih je. Nitko ih više otvoriti nije mogao osim Boga. Nijedan čovjek to nije mogao i ma kako god ispravno živio, završavao je u Šeolu, u paklu samoće i nemogućnosti komuniciranja života. U Knjizi Otkrivenja stoji kako je zaklani Jaganjac otvorio pečate knjige života, otvorio je vrata neba: “Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji3” Krist, kojeg je Ivan Krstitelj nazvao Jaganjcem koji oduzima grijeh svijeta, koji oduzima moć i vlast đavlu, ubijen je na križu, sašao nada pakao da oslobodi sve koji kroz vrata neba mogu proći, uzašao je na nebo i sjedi s desne Očeve. Jaganjac je otvorio vrata neba svima koji će se za nebo po krštenju roditi za njim. On je Prvorođenac koji otvara utrobu neba za čovjeka! Prvorođenac neba! Novi Adam! Novi Čovjek!
Sjetite se Isusovih riječi: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.” (Iv 10,5-9) Sam Isus je vrata neba. Svi koji ga budu slijedili putem ispravna života, naći će u Njemu Put, svi koji budu prijanjali uz čestitost naći će u Njemu svu Istinu i svi će takvi proći kroz vrata neba u vječni život. On je Put i Istina i Život. On je garancija vječnog života. Isus je Put koji nas vodi do Vrata neba. No, on je sam ta Vrata.
Hramska zavjesa i probadanje prsiju Isusovih
Hram je za Židove predstavljao pristup nebu, Bogu. Taj pristuo imali su preko dijela Hrama u kojem se nalazila „Svetinja nad svetinjama“. Zemaljski Hram u Jeruzalemu bio je samo slika neba u kojem prebiva Bog. U tom su hramu postojala tri odjeljka: ulazni dio, svetište, svetinja nad svetinjama. Predvorje je od svetišta bio odijeljeno zavjesom, a velika je zavjesa dijelila svetište od Svetinje nad svetinjama. Jednom godišnje, Veliki svećenik je ulazio u taj prostor i jedino je on smio tada izgovoriti ime Božje. Ulazio je, u ime cijeloga naroda pred Boga, poput Mojsija. Ta zavjesa je predstavljala vrata neba za Židove, ona ista vrata koja je Adam zatvorio za sobom. To je bila slika nedostupnog Boga. Nedostupnog zbog čovjekove grešnosti.
Što se dogodilo u trenutku smrti Isusa Krista? „Tada se hramska zavjesa razdera nadvoje, odozgo do dolje“ (Mt27,51). Odozgor na dolje? U slučaju da je to učinio čovjek, zasigurno bi je rasparao odozdo na gore. Zarezao bi komadić i potregao da se prema gore raspara. No, bila je rasparana odozgor prema dolje! To nije mogao napraviti čovjek. Gospodin je svoje tijelo nazvano Hramom jer je u njemu nastanjena sva punina božanstva– On je Bog. Hramska zavjesa, bila je slika Isusovoga tijela koje je smrću rastvorilo nebo. Nebo se raskidalo na križu i umrlo, otvarajući se istovremeno čovjeku.
Dok se hramska zavjesa kidala, jedan rimski vojnik na Kalvariji probada srce Gospodinovo. Otvorio je time Božju nutrinu, i objelodanio je svima. Ovo probadanje srca Isusova, razdiranje njegove nutrine odgovara kidanju hramske zavjese. Na isti način se zavjesa rasparala i objelodanila ono darovano od Boga, što se zavjesom čuvalo od pogleda ljudi. Ovo probadanje prsiju, kao i kidanje zavjese u Hramu, znakovi su otvaranja božanskog života čovjeku- otvaranja neba koje je do tada čovjeku bilo nedostupno. Nakon što je Bog otvorio svoju nutrinu, otvorio nebo, Pavao piše u svojoj Poslanici Hebrejima: „Imamo, dakle, osiguran ulazak u svetište krvlju Isusa koji nam je otvorio put novi i živi, zavjesom, to jest svojim tijelom“ (Heb 10,19-20).
Kristovo Tijelo se rastvorilo i otvorilo utrobu Boga- nebo čovjeku. Nebo postaje dostupno. Čak i kada je probadanjem boka vojnik prodro u Tijelo, bio je to znak kako Bog dopušta da ga naš grijeh dotakne i pokazuje kako je spreman i takvu čovjeku otvoriti svoje srce. Kada je probo srce, otvorio je nebo za našu grešnost. Skinut je veo4 s lica Boga. Bog dopušta da svojom grešnošću prodremo u Kristov život po Tijelu razapetom na križu, dopušta da stavimo svoj grijeh u Njega, u njegovu ljudskost, njegovu ljudsku narav kako bi on naš grijeh božanstvom preobrazio opraštanjem.
Desnica
Ljudska narav koju je najprije ponizio Adamov grijeh, u Isusu je najprije bila ponižena utjelovljenjem. Konačno, do kraja ponižena raspećem na Križu. Sada je zajedno sa božanskom naravi uzdignuta na nebo. Sin Čovječji je na nebu i ponovo će doći. Gospodin je sada Veliki svećenik nebeske liturgije, Onaj koji ima pristup Ocu, a po njegovoj ljudskosti svaki čovjek ima mogućnost pristupa Ocu. Isus sjedi s desna Ocu. Desnica označava moć, ne znači fizičku blizinu, nego sudioništvo u slavi. Krist ima moć podrednika Boga i ljudi, jer je sam Bogočovjek. Ima moć Boga- isti je kao i Otac, dok kao Čovjek može nas razumjeti i posredovati pred Ocem.
On je Veliki svećenik koji nas zagovara pred Ocem, jer, Isus je na svojoj ljudskosti kušao sve patnje čovjeka, bio je supatnik u našim ljudskim slabostima osim u grijehu. Suosjeća sa čovjekom u svemu jer je i sam iskusio sve udarce ljudske grešnosti na sebi. Stoga posreduje za nas, a pristup tom posredništvu ide preko njegove ljudskosti. Tako na nebu imamo ljudsku narav Velikog svećenika koja poznaje naše slabosti, koja je ranjavanjem otvorila svoje srce svakom čovjeku, koja je ranjena ljubav spremna zagrliti svakoga koji joj se utječe. Gospodin se utjelovio da bi nam nebo otvorio po svojoj otvorenoj utrobi, po svojoj probodenosti, po svojoj ljudskosti koja je nedjeljiva od božanskog u Isusu.
Promotrimo li Isusa možemo shvatiti kako Isus nije odbacio svoju ljudsku narav. Dao ju je kao zadovoljštinu za našu grešnu ljudskost. Na mjesto grešne ljuskosti stavio je svoju savršenu ljudskost, da svaki koji pristupi toj Ljudskosti ima pristup Bogu. Uznio je svoju Ljudskost na nebo i otvorio ju je za čovjeka. Njegova ljudskost jest mjesto na kojem možemo pristupiti Bogu jer grešnost sama po sebi nema pristupa Bogu. Ima samo ljudskost i to obnovljena, preporođena milosrdnim opraštanjem. Stoga, prilazak Bogu grešnom čvojeku sada je ponovo omogućen po ljudskosti Isusa Krista, po njegovu Tijelu, po Crkvi kojoj je On Glava.
Bilješke:
- donum indebitum et superadditum naturae: nezasluženi dar koji nadilazi prirodu čovjeka ↩︎
- παρ-ίστημι, A. tranz. I. akt. i pas. ( στήσω, -έστησα; -ίσταμαι, -σταθήσομαι,-εστάθην), postaviti pokraj, postavljati. Prenes. dokazivati, prikazivati, razlagati, predočiti. II. med. (-ίσταμαι, -στήσομαι,-εστησάμην), 1) pokraj sebe postavljati, dovesti pred sebe; sebi pribaviti koga (τινά) za pomoćnika (συνή-γορον). 2) dobiti na svoju stranu ili u svoju vlast, sebi pokoriti, podložiti, prisiliti na predaju, svladati, poniziti, τινί čim. 358)B. intr. i refleks, med. παρίσταμαι, fut. -στήσομαι, aor. -έστην, perf. -έστηκα, 3. pl.-εστασι, itd. (ν. ϊστημι); ep. aor. konj. du. παρστήε-tov, part. παρατάς, perf. inf. παρστά μεναι, pokraj postaviti se, stupiti po kraj, pristupiti, dati se na što; perf. pristupio sam, dakle: pokraj stajati, glavom nazočan biti, blizu biti, τινί; ο događajima: blizu biti, dogoditi se, pojaviti se, širiti se. Napose a) u dobrom smislu: pomagati, priteći u pomoć; u zlu smislu: na put komu stati, pritješnjavati koga. b) ές τήν γνώμην τινός na čiju stranu stupiti, prijeći; predati se. c) na pamet doći; παρίσταται μοι (λογισμός) nameće mi se misao, dolazi mi na um; παρε στώτος θέρους ovoga ljeta, ljetos; των πάρε ↩︎
- Otkr 5 ↩︎
- Nekada je bila redovita upotreba vela ili zastora koji se stavljao na svetohranište. Podsjećao je na tu svojevrsnu nedostupnost Boga, a kada se razmicao radi pričešćivanja, podsjećao je kako je Bog otvorio sebe, otvorio svoju nutrinu i nebo za one koji se s njim žele sjediniti ↩︎