Povratak u izvorno stanje

Otvoriti nebo ipak nije jedini razlog uzašašća kojem je prethodila smrt Boga i otvaranje njegove nutrine. Problem odnosa Boga i čovjeka nalazi se u istini o samom životu čovjeka koji će doći pred Boga. Naime, za jedno ispravno stanje odnosa, ili možemo to nazvati pravednošću čovjeka, potrebno je razjasniti sve njegove situacije koje su remetile odnos čovjeka i Boga. Ljubav Boga je otovrila nebo, ali ljubav ne ide bez istine. Ljubav koja zataškava istinu primjerice o nekom zlu, nije ljubav jer ne traži dobro za onoga koji počini neko zlo. Zlo na takvome ostaje i lako ga može počiniti i dalje unatoč otovorenom nebu. Stoga je radi ljubavi uvijek potrebno pogledati istini u oči. Isitni o sebi!

Ovo gledanje istine o sebi, dovest će nas u situaciju pojašnjenja svega, do točke u kojoj ćemo morati opravdati svoje razloge lošega, grešnoga postupanja. Budemo li se sami opravavali, imat ćemo problem. Nikada nećemo imati dovoljno razloga da opravdamo svoje postupke- jer moji postupci su samo moji, krivnja je samo moja. Nikada krivnu za svoje pogreške ne mogu opravdati drugima, ili poticajima drugih. Sve loše što sam počinio- sam sam počinio.

Nebo je savršen život, život savršene dobrote. Savršenstvo nije savršenstvo ako u njemu postoji neka nesavršenost, ljaga, nečistoća, neistina, zatamnjeno stanje duše,… Drugim riječima, sami po sebi, svjesni svojega nesavršenstva nikada ne bismo mogli imati udjela u savršenu životu neba, u životu s Bogom. Tada bi vječnost za nas bila čisti pakao. Naša ljudska narav podložna je grijesima. Upravo ta sklonost grijehu stavlja nas u položaj nekoga tko ne može sam sebe opravdati za greške. Može ih priznati, ali štetu nadoknaditi ne može, niti može svoje stanje vratiti u početno stanje, stanje izvorne dobrote u kojoj nas je Bog stvorio.

Postoje dvije stvari koje se vezuju uz žrtvu, smrt i uzašaće na nebo Isusa Krista. Prva je satisfakcija1. Mogli bismo je prevesti kao davanje naknade za počinjenu štetu. Plaćanje za učinjeno. Gledajući na štetu koju grijehom čovjek počini, jasno je da šetetu, osobito duhovne naravi nikada sami ne možemo nadoknaditi. Upravo tu nadoknadu, umjesto nas unaprijed plaća Isus Krist svojim čistim, savršenim, božanskim životom. Nesavršenstvo se plaća savršenstvom. Ne možemo grijeh dati nakandu za grijeh, već potpuna čistoća koju nalazimo samo u bogoljudskosti Isusa Krista. Pavao o tome piše u Poslanici Kološanima: „Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti. U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristovim: s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.“2 Nakandu, dug za naše grijehe platio je Krist svojom smrću na križu. Potpuno savršen i čist život Boga naknada je za sva nesavršenstva ljudi.

To još uvijek nije dovoljno za nebo, jer naše nesavršenstvo u vremenitom životu ne prestaje. Stoga, je potrebno napraviti još nešto. Potrebno je postaviti stvari na svoje mjesto, napraviti red, obnoviti pravednost u odnosima. Za takvo što koristi se izraz restitucija3. To nije izraz kojim se nešto vraća na početak, već obnavlja stanje i postavljaju stvari na svoje mjesto. Riječ je o procesu koji podrazumijeva svojevrsno izlječenje stanja, zacjeljenje i poputno obnavljanje svega na pra vi način. Odnosi se to dakako na odnos čovjeka i Boga, pri čemu se čovjeku otvara mogućnost trajnog života u Božjoj prisutnosti, onako kako je bilo prije Adamova grijeha.

Posredovanje

Uzimajući u obzir čovjekovu nesavršenost, potrebno je da nas netko opravda pred Bogom- netko tko je savršen, tko je platio naše zadužnice, netko tko nas silno voli i ne želi da propadnemo već da se spasimo. Upravo to čini Isus pred Ocem. Pravi je razlog Isusova Uzašašća bio da pred svojim Ocem u nebu svojom ljudskom naravi može zagovarati i opravdavati one koji imaju istu narav. Sada, tako reći, može pokazati ožiljke svoje slave ne samo kao pobjedne trofeje nego kao i znakove posredovanja.

U noći kad je išao u vrt. On je molio kao da se već nalazi zdesna Ocu u svojemu nebeskom domu; izrekao je molitvu koja je manje nalikovala na čovjeka koji umire, a više na uzvišenog Otkupitelja. U nebu neće biti samo Branitelj ljudi kod Oca nego će također poslati Duha Svetoga da s njime bude Branitelj ljudi. Krist s desne strane Oca zastupat će čovječanstvo pred Očevim prijestoljem; Duh Sveti, boraveći u vjernima, u njime će predstavljati Krista koji je otišao k Ocu.

U Uzašašću Krist je naše potrebe odnio pred Oca; zahvaljujući Duhu Svetomu Krist Otkupitelj bit će unesen u srca svih koji budu vjerovali u njega. Uzašašće Kristu daje pravo da moćno zagovara smrtnike: „Imajući dakle uzvišenoga velikog svećenika koji je prodrije u nebesa, Isusa, Sina Božjega, držimo se vjere koju ispovijedamo. Jer nemamo velikoga svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego je u svemu bio podložan kušnji kao i mi, osim u grijehu.“4

Vječnost i Sud

Kazali smo već kako nam je Isus otvorio vječnost. Sama misa u kojoj se posadašnjuje Kalvarijska Isusova žrtva na jedan nekrvan način, u kojoj primamo Tijelo Kristovo, Božji život po njegovoj svetoj Ljudskosti, predstavlja jedan prodor vječnosti u vrijeme, u naše vrijeme. Vječnost za nas postaje vrijeme koje je nadiđeno, a ne koje ne postoji. Vječnost je nadilaženje samoga sebe, uzdizanje ljudskosti božjom pomoći; mijenjanje sadašnjosti, kako bi bili s Bogom u vječnosti. Za imati Božju pomoć u ovakvom obliku, bilo je potrebno obnoviti komunikaciju s Bogom i otvoriti ponovo nebo- ono što je Adam zatvorio. Krist otvara vrata neba za one koji žele promijeniti svoj život u vremenu, otvara novo vrijeme u nebu za one koji žele k Bogu, koji priznaju da radije puštaju Bogu svoj život u ruke nego da sami gospodare njime. To je nebo otvoreno za one koji žele biti s Bogom.

Ponosvit ćemo što Isus veli za sebe: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti”5. U Kristu nalazimo susret s nebom: u Kristu nalazimo susret božanskog života sa ljudskim. Ne zaboravimo kako je Isus bio pravi Bog i pravi čovjek! Susret s Bogom je spasonosan za nas, jer iz tog susreta dobivamo svu spasonosnu ljubav potrebnu da promijenimo život sadašnjosti, tako da se naš život počme pretvarati u nebo, da nadilazi kozmičke dimenzije, da se upravlja Bogu, te da kod Boga i dođe.

Zapravo za ući u nebo, moramo ući u Kristov život, a to nam je Gospodin omogućio preko sakramenata u Crkvi- svome Tijelu. Prvi sakrament koji nužan za život u Kristu jest krštenje! Slušali smo Gospodinove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta”6. Isus traži da po svom krštenju nebo donosimo svima. Krštenje je sakrament koji otvara vrata neba. Sjetite se samo što u krštenju govorimo kršteniku: „Postao si dijete Božje i od danas Boga Ocem možeš zvati”. Postati dijete Božje moguće je samo ako dijelimo zajednički život s Bogom, a taj život nam je donio Isus. Stoga, uzeti u sebe ono božjeg od Isusa, znači ući u njegov život i osigurati sebi da Isus ostane sa mnom do svršetka svijeta. Biti u nebu, znači živjeti u Kristu- živjeti jedan iskren sakramentalan život. Iskren!

Krist nam je u krštenju otvorio Put i Vrata u Život vječni. Ostaje nam živjeti u Istini, ugledati se na Isusa, uzeti njega kao parametar svojih postupaka i tražiti o Boga pomoć u ispovjedi, hraniti svoj život Kristom u svetoj pričesti. To je ono što možemo dok smo u vremenu. Uza sve to, i dalje upoznajemo sebe kroz svoju grešnost shvaćajući kako nam tu treba Božja pomoć, njegova snaga. Sakramentalno produbljivanje odnosa s Bogom, trebala bi pratiti jedna nutarnja komunikacija s Njim, dublja, u savjesti. Trebalo bi pratiti i ulaganje napora da živimo ispravno i izbjegavamo grešne prigode. Sve to pokazuje našu želju za Bogom i životom s Njim. No, otkriva kako i dalje postoje neke tamne točke našega života koje za ulazak u nebo mogu biti preprekom, jer gledati Boga mogu samo oni čisti srcem.

Stoga, Gospodin otvara jednu dionicu puta u sebi čak i kada se prođu ta Vrata neba. Otvara jedan prostor vremena u vječnosti kojeg nazivamo čistilište. Govoreći o posljednjim stvarima, podsjećamo kako će nakon smrti Gospodin suditi svakoga po njegovoj savjesti. U tami smrti potražit će nas onako kako je zaručnik tražio svjetlo djevica iz prispodobe kako bi nas uveo u dvoranu Gozbe Jaganjčeve. No, i dalje unutar dvorane ostavlja neko vrijeme za čišćenje nas samih.

Ono što bi nas trebalo veseliti jest činjenica da će nas suditi naš Spasitelj. To se u sebi čini kao jedan oksimoron koji pobija samoga sebe: Spasitelj koji sudi. Već sam naziv Spasitelj govori dovoljno o kakvom će sudu biti riječ: sud milosrđa onoga koji se zauzima za nas, sud onoga koji je platio zadužnicu naših grijeha, koji je radije trpio za mene nego da me napusti.

Pri tom se ne treba zavaravati: unatoč tome što bi Bog želio da se svi spase, neće se svi spasiti. Neki će zatvoriti vrata neba poput Adama i ući u prostor pakla u kojem nema promjena. Postoje ljudi koji su Krista i njegovu spasonosnu prigodu odbacili i svjesno odbili pristupiti spasenju. Njih će suditi pravednost, zakon, ne ljubav, već mjera kojom su druge mjerili.

Na Isusovo uzašašće u nebo gledamo kao na otvaranje neba čovjeku. Zvijezda je opet postala dohvatljiva Adamu. Novi Adam- Isus Krist, obnovio je ono što je stari Adam razorio. Obnovio je mogućnost da čovjek komunicira Boga, da uđe u nebo. Isus otvara mogućnost trajnog bivstvovanja s Bogom, u vječnosti. nebo je put u vječnost s Bogom, a ne sam. Isus veli: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi”7. Kada uzađe na nebo, postavit će se stvari tako da svaki čovjek ima mogućnost prihvatiti Božju ruku i poći s njim u vječnost. Nebo, koje je Adam zatvorio za sobom, sada je otvoreno. Nebo je doista jedan „biti s Bogom”, jer velimo li kako je vječnost ljubav, onda onaj koji je u ljubavi ne može biti sam: netko mora biti s njim. U vječnosti Krist je uvijek s nama i mi živimo u njemu. Na život treba gledati kao na stvarnost koja nije okamenjena. Pogledajte samo uslišane molitve. Po njima razumijemo kako se stvari u životu mogu mijenjati božjom pomoći. Bog koji je u vječnosti je nepromjenjiv, ali je čovjekova stvarnost promjenjiva. Tamo gdje čovjek ne može sam mijenjati svoju stvarnost, Bog može! Time ne pokazuje samo svoju svemoć, već pokazuje ljubav po kojoj želi biti Bog s čovjekom. Želi imati čovjeka uzase zauvijek. Ljubav Boga je dakle razlog otvaranja neba bijednom Adamovom plemenu!

Bilješke:

  1. Satisfacere (lat.) ispuniti neku dužnost, dati nadoknadu za nešto razborito, umrijeti iz dužnosti prema nekome ili nečemu, platiti neki dug, nadoknaditi neku štetu ili dugovanje, opravdati, ispričati se, izložiti svoje razloge za počinjeno,… Dolazi iz složenice satis- (dovoljno, nasititi, utažiti) i facere- (učiniti). ↩︎
  2. Kol 2,9-14 ↩︎
  3. Restituere (lat.) složenica je od re-(ponovo, natrag) i statuere- (postaviti, uspostaviti). U našem slučaju riječe je ponovnom vraćanju, uspostavljanju izvornog stanja čvojeka. U općem slučaju, restituere označava obnovu, vraćanje u prijašnje stanje ↩︎
  4. Heb 4,14-15 ↩︎
  5. Iv 10,7-9 ↩︎
  6. Mt 28,18-20 ↩︎
  7. Iv 12,32 ↩︎