Jedinstvo u naravi i milosti
Za vjerovati je, da ako je Bog svoju Majku darovao posebnom milošću pri začeću, da će je darovati i posebnom milošću po pitanju Smrti. Slijedeći misli sv. Tome Akvinskog kako je smrt najgore što čovjeka može pogoditi, možemo se pitati koji bi to sin poželio Svojoj majci? U smrti, tijelo se raspada. Nemojmo zaboraviti kako je Isusovo tijelo došlo od Marije. I Marijino tijelo je Isusovo. Mirne duše možemo kazati kako su Isus i Marija jedno tijelo. Ljudska narav im je ista. Tijelo im je isto. Stoga, ne čudi što sv. Augustin govori i o jedinstvu u milosti. Ako na ikoga možemo primijeniti Isusove riječi: “želim da oni koje su mi dao, budu jedno kao što smo ti i ja jedno“, onda je to Marija. Stoga, nastavlja Augustin, bilo bi čudno poništiti to jedinstvo u milosti. Jedinstvo u tijelu (naravi) i milosti, takvo je da Sin neće ostaviti Majku da trune u zemlji. I ne treba više razloga osim ljubavi kako bismo to shvatili, jer koji bi sin to majci poželio ili koji sin ne bi iskoristio ovakvu mogućnost da njegova majka ne trune među mrtvima? Ne čudi stoga što govorimo o uznesenju Blažene Djevice Marije, Majke Božje, uznesenju u tijelu, koje ne dopušta da Majka kuša smrti. Prijepore oko njezine smrti o kojoj nema nikakvih podataka, Crkveni Oci prekidaju pričom o usnuću Marijinu, o stanju koje ju je pripravilo za uznesenje.
O čemu nam govori to jedinstvo? Toliko se s Kristom sjedinjujemo po Tijelu, toliko primamo milosti. Smjeram dakako na pričest iz koje nam se izlijevaju sve milosti. Unatoč tome, primjećujemo kako se mnogi pričešćuju često, ali ponašanjem ne pokazuju jedinstvo u milosti s Kristom. Kao da se pričešćuju bez milosti i ne napreduju u ljudskosti. Kako je to moguće?
Pogledajmo na našu Majku. Time je zaslužila tolike milosti od Boga? Jedinstvo u tijelu i u naravi, kod Marije se najviše očituje po poniznosti. Grčka riječ za poniznost jest ταπεινόφρόςινι (tapeinophrosyni), koji se sastoji od korijena ταπείνω- (tapeino-)1 povezanog s pojmom “nisko” ili “blizu tla” i nastavka koji opisuje stanje ili položaj. U etimološkim rječnicima korijen se izvodi iz indoeuropskog oblika koji označava ravnu površinu, tlo ili spuštenost prema dolje. Bilo je to nešto što je fizički nisko, ravno, skromne visine ili u prenesenom značenju nisko po položaju, beznačajno, slabo ili siromašno. U to doba nije označavalo moralnu vrlinu, već objektivno nizak ili podređen status. Drugi dio složenice jest φρήν / φρόνησις (phren / phronisis)2 koji se odnosi na um, razum, duh ili način razmišljanja. U tom smislu, poniznost pretpostavlja svjesno “spuštanje” vlastitog ponosa i ega na razinu zemlje, odnosno stav neuzdizanja iznad drugih. U hrvatskom jeziku, poniznost dolazi od glagola „ponirati“, spuštati se prema dolje, padati na koljena.
Pogledajte poniznosti u naše Majke: umjesto da se hvasta i s visine gleda na druge kao Majka Boga, ona nestaje u svijetu i pojavljuje se samo onda kada je trebalo posredovati kod Isusa. A kako su kao jedno tijelo i kao jedna milost (čitaj: ljubav), kako će onda njezin Sin odbiti njene molbe za nas.
Nenametljivost
Poniznost Mariju čini nenametljivom. Nenametljivost3 je vrlina i osobina koja označava ponašanje bez isticanja, guranja u prvi plan ili nametanja vlastitih stavova, želja i prisutnosti drugima. Marija se pojavljuje samo onda kada je to drugima potrebno i nestaje s pozornice. Posreduje kod Sina u Kani Galilejskoj i nestaje, stoji pod križem i nestaje okupljajući uplašene apostole oko sebe. Poniznost koja se očituje ovakvom nenametljivošću pretpostavlja odustajanje od djelovanja silom, vlastitim snagama. Pretpostavlja i svjesno podlaganje volji i potrebama drugoga. Kažemo “svjesno“ kako ne biste pomislili da se radi o povlačenju ili popuštanju. Riječ je o svjesnom prepuštanju inicijative nakon što napraviš ono što na tebe spada i ne razmišljaš o ikakvim zaslugama za sebe.
Osim nenametljivosti u ovakvoj poniznosti prepoznajemo Marijinu skromnost, odnosno umjerenost u svemu, nesklonost hvalisanju i isticanju sebe; suzdržanost i kontroliranje vlastitih reakcija i emocija; obzirnost i duboko poštovanje prema tušem prostoru i granicama; te jednostavnost koja se očituje neposrednošću i odsutnošću bilo kakve „namještene“ važnosti ili oholosti u ophođenju.
U svemu što radi, Marija stavlja svoga Sina u prvi plan i potrebe ljudi. Pojavljuje se i nestaje. I danas, više od dvije tisuće godina, Marija se pojavljuje i nestaje zajedno s našim potrebama. Pojavljuje se u brojnim ukazanjima koja uvijek slijede potrebe naroda, jednako kao i u uslišanim zagovorima. Marija se pojavljuje i nestaje.
Potreba za iskazivanjem
Danas nalazimo mentalitet koji je posve drugačiji, mentalitet celebritiya koji nameće sebe, ističe sebe, svugdje mora biti prvi i najbolji. Mora se vidjeti u svakoj prigodi. Ne nalazimo ga samo kod laika, već i kod „slugu Gospodnjih“ koji bez prevelikih potreba „pucaju po šavovima“ ako se ne pojave na nekom story, na nekom “short” uradku ili na naslovnicama portala. Naravno, to se opravdava besprizornim slijeđenjem trendova u svijetu. Sve suprotno od Marije koja se pojavi i nestane.
Gdje korijen te potrebe da se iskazujemo? Nalazimo generacije koje sve moraju riješiti brzo, hitno, u svemu moraju biti uspješni i ako ne uspiju ili ne riješe neki problem, odustaju od svega. Nemaju strpljenja ni u čitanju, ni u promišljanju, ni u djelovanju. Kako je moguće da smo došli do te točke?
To je stoga jer desetljećima odgajamo generacije mladih tako da im sve serviramo! Odgajamo ih tako da dolaze na gotovo, na riješeno. Sve im probleme rješavamo i kada se trebaju suočiti sa životnim izazovima, a to je obično praćeno problemima- nisu u stanju nositi se s njima. Izbjegavaju ih ili prebacuju na druge odgovornost. Drugi su im cijeli život rješavali probleme i sada nisu u stanju napraviti ništa sami. A, kada nešto jada i riješe, onda moraju pokazati svima kako su uspješni. Žive od PR-a. Sami sebi stvaraju dobar glas koji često nema utemeljenja u jednoj čvrsto oblikovanoj ljudskosti. Još manje u poniznosti.
Problem milosti
Ne pišem ovaj tekst kako bi kritizirao mlade, još manje starije koji su ih odgajali. Ipak, ne bi bilo u redu zatvoriti oči pred ovom stvarnošću, jer ovakva kakva jest itekako ima veze sa milošću. Naime, kada roditelji djeci serviraju sve, kada im sve životne probleme riješe, što im čine? Definitivno im iskazuju milost preko ljubavi spram njih. No, to je ljudska milost i samo ljudska. I to je pravi problem.
Pogledajmo malo u Marijin život. On od prvog dana nije bio bez problema. Problemi su bili stalni pratitelji Isusa, Marije i Josipa. Morali su ih rješavati kao i svi drugi ljudi. Kada je Marija krenula Gorje rođakinji Elizabeti morala se probijati kroz neugodan kraj, obrastao i kamenit4. Morala je proći kroz problematičan prostor kako bi stigla do stare Elizabete. Dakle, problemi nisu mimoilazili ni Svetu Obitelj. Ni Isusa. Pa križ sam po sebi nije ništa drugo nego jedan smrtno neugodan problem. Križ je problem s kojeg nam se izlijevaju sve milosti. Sve! Sve milosti dolaze iz nerješivog problema za ljude.
Problem5 dolazi od grčkog korijena koji označava klisuru ili neugodan teren koji se nalazi pred čovjekom i kojeg treba prijeći. Za svladati takav teren potrebno je pronaći pravi put. Doista, svaki problem traži pronalaženje ispravnog puta ili načina rješavanja. To pretpostavlja kako je moguća i pogreška prilikom rješavanja problema i povratak na početak, te ponovno traženje ispravnog rješenja. Ispravnog puta rješavanja problema. A za to treba imati strpljenja, i više od svega poniznosti za kazati sebi kako si pogriješio! Upravo je to problem generacijama nestrpljivih ljudi koji moraju sve dobiti na gotovo- jer su tako naučeni, tako su odgojeni. Nisu naučeni kako se sva najbolja rješenja nalaze u samom problemu i samo ih treba otkriti. Baš kao i staza koju treba otkriti ispred sebe kako bi se prešla klisura.
Uz sve to treba imati na pameti kako sve milosti od Boga dolaze po velikom problemu Križa. Kada stariji riješe sve probleme svoje djece, doista im iskazuju ljudsku milost. Međutim, Krist milost iskazuje “sa” Problema. Problem je Božja pedagogija života i kada lišite problema svoju djecu, možda ste im udijelili svoju milost- ljudsku, ali ste ih lišili one Božje milosti koju bi zadobili suočenjem s problemom i njegovim rješavanjem.
Milost ne dolazi po uspješnom rješavanju problema. Nitko od čovjeka ne traži da bude uspješan, već čestit. Milost dakle dolazi često u živote koji djeluju problematični, koji se nose sa svojim životnim problemima kako znaju i umiju- ali se nose. I nema garancije kako će sve probleme riješiti, ali čestitim pristupom životu, zasigurno će zadobiti milost od Boga.
U Starom i Novom Zavjetu, svaki put kada je Bog pripremao nešto posebno za svoj puk, najprije ih je suočavao s problemom i uvodio ih u krizu kako bi ih potakao na promišljanje. Kada bi krenuli rješavati problem, pomoć od Boga nije izostajala. I ne samo to. Iza problema (u kojem se nalazi skriveno rješenje) Bog im je spremao puno više od muka koje su imali dok su problem rješavali. Puno više.
Kada se Blažena Djevica Marija našla oči u oči sa problemima u životu, nije ih izbjegavala. Anđeo joj je rekao da će začeti po Duhu Svetom. Marija je pitala: „kako će to biti….?“ Nije bježala od Boga, nije se skrivala niti zaodjevala u lažnu poniznost tipa „nije to za mene“, „nisam dostojan“,… Suočila se i gledala je naprijed. I Bog ju je obdario milostima.
Ona koja je bila jedno sa svojim Sinom; jedno u naravi, pa i u milosti, pokazuje kako se sjediniti sa Kristom, kako zadobiti milosti: hrabrim i čestitim življenjem, prihvaćanjem problema i suočavanje s njima- ne bježanjem, ne skrivanjem, ne računanjem samo na uspjeh. Iz najvećeg „neuspjeha“ svoga Sina, Bog nam je dao najveće milosti.
Bilješke:
- Grč. ταπείνω- (tapeino-) – Glagolski korijen koji znači “poniziti”, “sniziti”, “učiniti niskim” (od tapinos + glagolski nastavak). ↩︎
- Grč. φρήν / φρόνησις (phren / phronisis) – Drugi dio složenice tapeinophrosyni, koji se odnosi na um, razum, duh ili način razmišljanja (doslovno: “imati um koji je nizak, nenametljiv“). ↩︎
- Riječ nenametljivost sastavljena je slaganjem i izvedbom: prefiksa ne– koji označava negaciju i pridjeva nametljiv (od glagola nametati / nametnuti, što dolazi od praslavenskog korijena za stavljanje, polaganje ili silom prividno pridruživanje nečega nekome). ↩︎
- Grč. ορεινός 3, δρειος 3. i 2. jon. οΰρειος, * ep. i poet. όρέστερος 3, 1) koji se sastoji od gora, gorovit, brdovit, neugodan i obrastao kraj; pridjev, boginje Γα mati brda. 2) a) koji gori pripada, gorski, οδός gorski put, put preko gore. b) koji živi na gorama, gorski. Supst. ό, ή δρ. goranin, prijatelj(ica) gora ↩︎
- Grč. πρόβλημα, τό, 1) što naprijed skače, pred-brežje, klisura, rt, glavica; strma obala. 2) a) obrana, nasip, zid, zaštita. b) oružje za obranu, oklop, štit, i sulica. 3) predloženo, znanstvena zadaća, prijeporno pitanje, problem ↩︎