USKRS_2026_BDIJENJE
Više od povijesti
Povijest Isusa Krista više je od povijesti jer njegov život nije samo priča koja inspirira, već primjer kojeg trebamo imitirati i živjeti. Postoji nešto više u Riječi koja govori o Isusu Kristu, nešto više od čiste memorije, postoji nekakva nutarnja snaga koja po primjeru Isusa Krisa ljude potiče živjeti potpuno drugačije. Razmišljati o Isusu samo kroz povijest njegova života je premalo i nedovoljno za razumjeti što je ostavio ljudima. Slijediti primjer samo preko povijesti, priče, lako bi kršćanstvo pretvorilo u humanitarni rad, a to naša vjera nije ili bismo postali jedna sekta koja konmemorira nečji život na smiješan način.
Uskrsnuće pokazuje kako Isus ne želi da se njegova priča završi, već da je ljudi nastave živjeti. On nije htio ostati samo sjećanje, već svoj život pretvoriti u naš život. Stoga je ostavio prostor za suživljavanje, za nastavak priče o sebi preko nas. On je Bog s nama- Emanuel koji želi i dalje živjeti po nama, da mi nastavimo njegov djelo do svršetka svijeta.
Za to nas i osposobljava: najprije uskrsnućem pokazuje kako je doista Bog, ali Bog koji će svoju utjelovljenu ljudskost darovati nama. Daruje svoj život nama i tako svoj primjer želi pretvoriti u život preko nas. Za to nam daruje snagu s neba.
Egzistencija prenesena u nas
Kada bi Isusov život bio samo jedna od priča iz prošlosti, tada bi sve lako zamrlo i nestalo. Pouka po priči traži primjer koji će pokrenuti ljudsko srce. Naime, svaki čovjek svoju ljudskost može samo preko primjera prenijeti na druge. Samo primjer ljudskosti utječe dramatično na ponašanje ljudi. Pouka dakako, ali pouka potkrijepljena primjerom pokreću ljudska srca, osvjetljavaju misli ljudi mijenjajući ih moralno. Kada bi pouka bila pokretač sve bi ostalo na mislima, na riječima, no primjer daje energiju jer primjer prenosi nečiju ljubav i dobrotu. Primjer ljubavi koji ostaje trajno u nečijem biću komunicira nečiju dušu.
U tom smislu, Isus nam je dao i pouku i primjer i snagu s neba kako bismo prolongirali njegovu egzistenciju u drugima. Kada bi sve ostalo na priči o Isusu koji je umro i uskrsnuo, sve bi bilo isprazno. No, kada se ljubav prenosi nečim drugim, kada ljubav Boga komunicira njegovo biće nekome trajno, onda ta se riječ, misao i primjer pretače u život.
Jedini način da se jedna egzistencija prolongira u drugom biću jest da svoje biće prenesete u njega. Za života ne možemo sebe cijeloga na tjelesan način prenositi u drugu osobu jer, tijelo nam je granica, tijelo bez egzistencije umire. Stoga dok sam živ mogu prenositi svoju egzistenciju u drugu osobu na ograničen način jer sam limitiran materijom. Bez obzira na to koliko ja želimo drugome prenijeti sebe kada nisam u stanju sebe prenijeti drugome, pati se od čežnje za tim. Nastaje jedna patnja kao kada jedna majka želi pomoći svojem djetetu ali nije u stanju to učiniti.
Tek nakon smrti, tek nakon što tjelesno umine, moguće je sebe u potpunosti prenijeti u duše drugih, jer tijelo i moj vlastiti život nisu više nikakva prepreka meni samome. Tek tada se neki život može početi ostvarivati kao jedna mistična stvarnost koja više ne živi u meni nego u drugima.
Isusov život prolongira se u nama
Isus nastavlja svoj život nakon uskrsnuća pokazujući da život ima svoju prolongaciju, da se može nastaviti i po drugome. Naravno kako ne nastavlja živjeti kako je i živio pred 2000. godina, već nastavlja u jednom drugačijem obliku: On je na nebu, ali je prisutan među nama.Ovaj novi život nazivamo otajstvenim životom Isusa Krista, potpunog Krista, Cijelog Krista. To je život Krista u Crkvi.
Kroz cijelu korizmu pripravljali smo se za Uskrs, ne samo postom, djelima milosrđa, već i molitvom i čitanjem Riječi Božje. Sve te molitve dijelom su naše nutrine, sve riječi koje smo čitali pretakali smo u misli. Često puta vidimo ljude koji, kada mole ili razmišljaju o nečem- zatvore oči. Kada zatvorite oči, ulazite u svoj mrak. Ulazite u svoje tamne prostore u kojima pronalazimo sebe kroz svoje misli. U tom mraku pokušavate pronači svjetlo u mislima- svjetlo ispravnog postupanja, svjetlo jasnih odluka. Upravo u te tame, baš kao i ono što nas u tamu vodi, Krist želi ući u naš život kao svjetlo koje u tami pokazuje put prema nebu. Želi ući, ne samo kao misao logična i racionalizira stvari, već puno više: želi ući kao ljubav kojoj se ne želiš odupirati, ljubav koja će te motivirati da napraviš nešto u svom životu, da svojim životom prolongiraš među ljudima egzistenciju Isusa Krista.
Svjetlo u našim tamama
Nakon svoje smrti, Isus je sašao nad pakao. Ušao je u tamu pakla kako bi iz pakla oslobodio one pravedne ljude koji su iščekivali njegov dolazak. Otvorio je najprije njima vrata neba i istrgao iz iz vlasti smrti. U tom silasku možemo razumjeti i Isusov ulazak u naše nutarnje tame, u tame naših misli. Doista, čovjek iz prostora svojih tama vadi one misli koje će iznijeti na svjetlo djelima. Kazali smo kako Isus ulazi u taj prostor. Zašto?
Kao što silazi nad pakao, nad tamu smrti, po milosti, kao milost, kao Duh, ulazi u naše biće u prostore tame. Svakom činu čovjeka prethodi nutarnji dinamizam u duhu: promišljanje, odabir, odluka ili pak nepromišljanje i reakcija po navici. Upravo to je prostor u koji ulazi Bog.
Ulazi u nas kao Riječ koju čitamo i slušamo. Ta Riječ je svjetlo u našim tamam, svjetlo koje osvijetli put kojim trebamo ići. Osvijetli naše misli i odluke do mjere da nam u savjesti jasno odabiremo onaj nutarnji poticaj koji je sukladam tom svjetlu. On kao Svjetlo ostaje u našim tamama- Svjetlo koje gori i nakon smrti, Svjetlo koje će kao Zaručnik pronaći u tamama smrti i uvesti nas u dvoranu svadbe Jaganjčeve. Sjetite se prispodobe o mudrim i ludim djevicama: one koje su imale svjetlo ušle su u dvoranu svadbe. Zaručnik ih je prepoznao po svjetlu. One koje nisu imale svjetla ostale su u tami- tami pakla.
Ulazi kao sakramentalna milost koja će eliminirati grešnu egzistenciju čovjeka, ali neće eliminirati čovjeka. Stoga, čovjek i nakon ovog ulaska u ispovjedi po svojoj slobodi ponovo može griješiti. U tom ulasku Isus ulazi u našu grešnost, u ono što nas ranjava na smrt (sjetite se priče o mjedenoj zmiji u pustinji- Izraelci su trebali gledati u zmiju- u ono što ih vodi u smrt, kako bi se spasili). Ušavši u našu grešnost (u ispovijedi) Isus sebe čini našim grijehom, ali Bog koji je jači od smrti, jači je i od grijeha kojeg eliminira, briše.
Nakon toga, ulazi u nas kao sakramentalna milost u pričesti u kojoj nas hrani i krijepi kako bi izdržali u borbama sa sobom i grijehom, kako bi nastavili krepostan život. Daje nam se kao hrana za putovanje prema nebu kako bismo ovdje na zemlji živjeti tako da se vidi kako nam je nebo cilj, Bog i ništa drugo. Daje nam se kao hrana koja će podržavati ono Svjetlo u nama, koje će nahraniti Riječ koja je kao sjeme posijana u nas.
Isus ulazi u našu grešnost kako bi u nama, svojom egzistencijom promijenio našu. Promijenio je, ne tako da bismo bili netko drugi, nego da upravo mi, takvi kakvi jesmo, budemo spremni za nebo, u nebu prepoznati od Gospodina kao njegovi.
Hrana putnika za nebo
Isusova smrt bila početak povratka na nebo. Sve na zemlji napravljeno je kako bi se Bog proslavio na nebu. Stoga, sve ovo na zemlji ne može se živjeti neovisno od neba, sve ima svoj odjek u nebu. Gospodin je dao svoj život za život svijeta. Stoga je pogrešno smatrati posao dovršenim, jer uskrsnuće otvara jedno novo poglavlje života ne samo za Isusa, već i za svakog čovjeka koji dopusti da ga Svjetlo Kristovo, koje će pronaći u sebi, u svojim stavovima, odlukama, mislima, vodi kroz postupanje; da mu Isusov život bude motiv.
Uskrsnuće pokazuje kako je ljudskost sposobna za više od ovoga života. Uzašašće nam otkriva i za što je sposobna: kada je tjelesan život preobrazio u novi uskrsli život, tada se cio Isusov život nastavlja na nebu. Čovjek ima u sebi mogućnost života na nebu. Uzašašće Gospodinovo ne dijeli Isusov život u nebu od onoga na zemlji. Kada bi to bilo tako, onda ne bi ništa imalo smisla. Uskrsnućem i uzašašćem Isus je otvorio put ljudima u božanski život. Sudioništvom u Isusovu životu, sudjelujemo u životu na nebu, ali ne kad umremo, već sada! Jer, kako je jedno tijelo Adamovo zatvorilo nebo svim ljudima, drugo Tijelo- Kristovo otvorilo ga je za sve. Otvorilo je Božju egzistenciju svakome od nas.
Iv 16,5-7: „5A sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: ‘Kamo ideš?’ 6Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. 7No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.“ Isus je u proslavljenom životu uskrsnuo u tijelu. To je Tijelo uskrslo, slavno, novo, isto, ali sa posve drugačijim mogućnostima od našeg zemaljskog tijela. Proslava je zahtijevala da zemaljsko tijelo umre kako bi uskrsnulo, a sada odašiljanjem svoga Duha, po milosti u kojoj nam se daruje, Isus privlači sve u svoje novo tijelo, Mistično Tijelo. Tim duhom sve povezuje u jedno tijelo sa sobom. To zajedništvo u duhu i tijelu vjernika sa Isusom Kristom koje nazivamo Potpuni Krist u kojem je Isus Krist koji je Glava, a Crkva je tijelo njegovo, Tijelo Kristovo. Uskrsnuće tako otkriva da smrt nije kraj. Ne mora biti kraj, već prolongacija, nastavak života u Kristu. Novi početak za novi život.