Kamen podignut sa groba
Na dan blagovanja Pashe, najmlađi član obitelji pita: po čemu je poseban ovaj dan? Najstariji odgovara prepričavajući kako je Bog izveo narod na čudesan način iz egipatskog ropstva. Kada bismo jednog kršćanina upitali: po čemu je poseban ovaj dan- što bi odgovorio? Vjerujem kako bi se raspričao o događaju na križu, na grobu, kako bi pokušao na razne načine pojasniti događaj uskrsnuća. Isto tako vjerujem kako se mnogi ne bi sjetili po čemu je poseban ovaj dan. Danas je Krist pokazao svojim uskrsnućem kako ljudskost može nadići smrt, kako smrt nije zadnja riječ života. Ovaj odlomak evanđelja potvrđuje kako je Krist “umro prošavši tako jedno autentično iskustvo smrti što uključuje i finalni trenutak jedne opće ekonomije spasenja: bio je položen u grob”[1].
U evanđelju se za grob koristi riječ mnema, mnemeion[2] koja ne označava samo grob, već i nadgrobni spomenik, uspomenu, grobni humak. Staviti u grob nekoga značilo je staviti ga u prostor uspomena na prošla vremena koja se nikada neće vratiti. Na neki način, samo je ta uspomena još predstavljala vezu sa životom onoga koji je u grob položen. Smrt je bila riječ koja se izgovarala sa kneglom u grlu. Sa sobom je donosila sliku tmine, grobne tmine noći podzemnog svijeta. Onaj koji je bio položen u grob bio je sam u njemu, ostavljen na propast u tminama groba, u praznini smrti. Smrt je tako predstavljala, s jedne strane razlučivanje od života kojeg poznajemo, a onaj koji je odlazio u smrt bio je poput čovjeka optužena na propast rastavljanja od života. S druge strane, to je bilo lučenje od života koji je logičan, razumljiv, smislen, I odlazak u besmisao smrti. Smrt je svima bila besmislena[3].
Kristova je smrt duboko ušla u srca ljudi koji su ga slijedili. Zagrobni kamen nije samo zatvorio Isusov grob, već i srca sviju koji su ga voljeli. Taj kamen groba rastavljao je njihov život od smrti Isusa i koliko je god pritiskao grob, pritiskao je i njihova srca. Kada su žene vidjele kako je grob otvoren, nisu kontemplirale o grobu, već o kamenu koji je bio podignut: “dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut”. Kamen smrtne težine pomaknut je uskrsnućem s groba, a s njim I sva težina njihova srca.
Prazan grob
Vratile su se učenicima i potiho im prenose vijest o kamenu dignutom groba, o praznom grobu. Koliko je god grob predstavljao jedan nesretan usud, kraj koji je bio zapisan negdje i nije se mogao protumačiti, sada se prazan grob javlja kao izvor nove nada i povratka smisla preko besmisla smrti s kojom se čovjek susretne. Koliko je god zatvoren grob bio simbolom smrti (thanatos), tako je prazan grob predstavljao simbol besmrtnosti (a-thanasis)[4]. Prazan grob se preobražava od uspomene na mrtvaca, od znaka ispraznosti i ništavnosti života, u nešto suprotno: postaje znakom nemoći smrti, jer kada se život stavi u grob, onda se život smatra ništavnim[5]. Sada u grobu više taj život koji je minuo ne nalazimo, stoga jedino ništavno u grobu jest smrt. Smrt je nestankom Isusa iz groba pobijeđena, postala je ništavna.
Od ovog su se trenutka učenici poučavali izgovarati riječ uskrsnuće. Isus je uskrsnuo, živ je i smrt njime više ne vlada. Tako je ovaj grobni kamen postao zaglavnim kamenom: to je onaj kamen koji povezuje dva ugaona zida kuće koji se oslanjaju na njega, zaglavljujući svu težinu kuće. Ovaj kamen postao je zaglavni kamen života smrti na kojem se zaglavljuju smrt i život, uskrsnuće i besmrtnost. Život i smrt više se ne luče, postaju kao jedno, pa smrt dobiva smisao preko života koji se živi. Ovaj prazan grob predstavljao je zapravo naš život prazan od smrti. Shvatimo li život kao jedan grob, jer grešnost nam od života radi mjesto smrti, tada bi prazan grob postao mjesto slobodno od smrti. Uskrsnuće je jedno ispražnjejne od smrti.
Ispražnjejne od smrti
Prazan grob tako postaje samo uspomena na smrt, istovremenom pretvarajući se u znak novog života. No, kako bi se grob preobrazio od znaka smrti u znak života, potrebno je ubiti smrt. Potrebno je ubiti sve ono što nas vodi u smrt u životu kojeg sada živimo; potrebno je ubiti sve sklonosti koje nas navode na grijeh; potrebno je dakle umrijeti u svojoj nutrini; potrebno je nutrinu usmrtiti, kako bi se ispraznila, kako bi iz nas iščeznula. To je ono što u teologiji nazivamo kenoza- ispraženjenje od samoga sebe[6]. Potrebno je isprazniti sebe od sebe kako u meni živio Krist. Kako bi uskrsnuo, Isus Krist najprije je trebao sebe oplijeniti, isprazniti svoj život, sebe opustošiti, napustiti život. Odustao je od svega što je kao Bog mogao kako bi ušao u smrt. Njegovo ispražnjenje bilo je neizmjerno, jer se Bog ispraznio od svoga božanstva radi ljudskosti. Nije time umanjio svoje božanstvo, već je dopustio da ljudskost uroni u smrt, da mu božanstvo pri tome ne bude zaprijekom.
Za jedno ispražnjenje najprije je potrebno zaroniti u sebe, pronaći sve što nas vodi prema smrtnoj grešnosti, kako bi se ispraznili od toga, kako bismo postali prazan grob. U našem životu od smrti treba ostati samo spomen, a znak života treba se jasno vidjeti na nama. Život treba odsijevati onim što nas vodi prema vječnosti. Kada uspijemo sebe isprazniti od sebe, započinje se proces koji bi trebao rezultirati uskrsnućem ako ustrajemo u životu milosti. Ovo pretpostavlja da nismo mi ti koji sve rade sami, koji su sami zaslužni za život vječni. Taj život je dar od Boga jer sami sebe ne možemo očistiti od grijeha.
Sve što nas ubija nalazi se u nama, u našoj ljudskosti. Najprije je potrebno umrijeti u tome što nas vodi u smrt. Sjetite se krštenja. Uranjanje u vodu, predstavljalo je sliku smrti, usmrćivanja. Voda je Židova imala dvojako značenje: s jedne strane bila je znakom života, a s druge znakom smrti. Velika je voda predstavljala opasnost po život. Smrtnu opasnost. Velimo da, kada se krstimo, činimo to u Kristovu smrt. Krstimo se u Kristovo ispražnjenje samoga sebe. Unosimo se u jedan proces koji je Kristov, ne naš. Mi se uranjamo u njegovo ispražnjenje od sebe, kako bi se na isti način ispraznili od nas samih. Budući da se krstimo u njegovu smrt, odnosno u jedan proces kojim Krist vlada, iza kojeg je Krist i uskrsnuo, logično je da u našem životu slijedi isto što i u Kristovu nakon ispražnenja, nakon smrti. U nama se po krštenju javlja nov život- sličan Kristovu.
Krista nazivamo “Novim Adamom”. Iz naše perspektive to je važno jer postajemo poput čovjeka kojeg je Bog stvorio nanovo. Vječni život opet nam se otvara kao mogućnost koju možemo ostvariti čestitim životom i pomoću Božjom. Tako naš život, od smrti u grobu, postaje znakom radosti novoga života. Za to je potrebno “isprazniti sebe od sebe”.
[1]Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 11-01-1988
[2]Μνήμα, μνημεϊον, jon. μνημήιον, τό, i τό μνημόσυνον ili τα μνημόσυνα {ρ stvari), uspomena, spomenik, nagrobni spomenik; grobni humak, grob
[3]λοιγός, (LOGIOS). propast, poraz, pogibija, smr. Na ovom mjesti smrt bismo povezali kao suprotnu točku života koji je smislen (LOGOS). Tako se život koji ima smisao (LOGOS) nalazi nasuprot smrti (LOGIOS) kojoj se smisao ne pronalazi. Stoga se smrt shvaćala kao sudbina, određenje, nešto unaprijed zapisano jer se nije moglo protumačiti
[4]Αθανασία, (ATHANASIA) besmrtnost, άθανατίζω,/ο». držati, proglasiti besmrtnim; smatrati se besmrtnim, vjerovati u besmrtnost; pas. biti vječan ά-θάνάτος 2, ep. i poet. i 3. 1) besmrtan, vječan; οί ά. (bogovi) besmrtnici. 2) trajan, stalan. 3) u Perziji se tako zvalo 10 000 odabranih pješaka
[5]κενο-τάφιον, (KENO- TAFION) prazan grob, tj. bez mrtvaca, kao počasni grob ili spomenik, os. za one koji bi u boju poginuli i do čijih se kosti nije moglo doći ) κενότης, ητος, ή, praznina, ništetnost ) κενό ω, fut. jon. κεινώσω, 1) akt. isprazniti što od čega τί τίνος, proliti, ostaviti, opustošiti, lišiti koga čega τινά τίνος. 2) pas. biti prazan, pust opustošen, izumrijet
[6]κενό (KENO) isprazniti što od čega, proliti, ostaviti, opustošiti, lišiti koga čega, biti prazan, pust opustošen, izumrijeti