Pranje nogu, ispražnjenje Boga
Svaki koji živi na ovom svijetu usmjeren je umiranju. Smisao zemaljskog života, dok traje ostaje neodlučan I skriven. Tek umrli dobiva u Božjem sudu svoje završno usmjerenje I usud, pa se stoga I otkupljenje čovjeka po Kristu u punom smislu mora završiti- ne po učovječjenju ili trajanju smrtnog života, već- u razjapini smrti. Isusov život tako stoji u znaku umiranja: On mora trpjeti. Utjelovljenjem je Krist došao među ljude, ali u konačnici, njegovi ga nisu primili. Tako je i njegov život bio usmjeren umiranju, rastakanju egzistencije među svojima. Stoga i sveti Atanazije veli kako je „Riječ koja po sebi ne može trpjeti uzela tijelo koje može umrijeti da ga žrtvuje za sve. Krist poslan da umre, nužno se morao roditi da bi mogao umrijeti”.
Pravi smisao kršćanskog života ne nalazi se u učovječenju već u onome zbog čega se Krist učovječio: pravi smisao se nalazi u umiranju i uskrsnuću. Umiranje je čin kojim Krist daje život kao žrtvu naknadnicu za naše grijehe te plaća cijenu otkupljenja iz robovanja grijehu i smrti. Uskrsnuće pokazuje kako je cijena plaćena i uskrsnućem najavljuje novi život uskrsloga, život slobodan od smrti. Sveti Augustin veli kako za Isusa vrijedi da „čim se začeo u našem životu, začeo se I u smrti”.
U tom smislu, time što Bog pere noge čovjeku, što Bog služi, objavljuje se do u srž svojeg božanstva I pokazuje svoju konačnu slavu. U pranju nogu, Bog se raspojasao, skinuo sa svoga trona i pao na koljena pred čovjekom, do kraja se ponizio uzevši stav sluge, roba koji je imao dužnost gospodaru i gostu oprati noge. Pranje nogu apostolima je čin napuštanja Isusove jednakosti s Bogom i slika je cjelokupnog božjeg učovječenja: to za Boga nije poništenje, već prihvaćanje jednog poniženja.
Možemo gledati na pranje nogu kao na sliku ispražnjenja Boga od samoga sebe, u kojem Bog ostaje isti, ali je promjena stanja neizbježna. Pad na koljena slika je promjene stanja: Bog se čini slugom. Pokazuje time što je Bog spreman učiniti za čovjeka: spreman je ići do kraja u svojoj ljubavi, dati svoj život za grešnika, podariti mu svoju egzistenciju kako bi se spasio. U tom smislu, ovim pranjem nogu, Isus kao da želi poručiti: čovjek se sam po sebi ne može lišiti grijeha, ali Bog ga svojom egzistencijom- a ona nije ništa drugo doli ljubav, milost- može očistiti, može ga oprati od svake ljage. U ovom činu srkiva se zapravo Božja želja da čovjeka ima pored sebe, da dijeli s čovjekom svoj božanski život. Kada Petar, u svojem nerazumijevanju Isusove geste odbija pranje nogu, Isus mu govori: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Bog pere čovjeka, čisti ga od grijeha da bi ga imao kod sebe zauvijek, jer Božji život, odnosno Isusov život nije zamisliv bez suživljenja. No da bi to i realizirao, Bogočovjek mora najprije umrijeti, proći kroz još jedno poniženje, kranje ispražnjenje vlastite egzistencije u onom što On nije stvorio, u smrti.
Egzistencija koja zahvaća druge: kruh i vino
Pranje nogu se vidi kao Božje padanje I razaranje samoga sebe. Ono je nagovještaj onoga što slijedi. Uvodi nas u Isusovo umiranje na križu, u čas Isusove proslave. Tom umiranju prethodi jedna druga slika koja objašnjava smisao umiranja. Isus lomi kruh i dijeli ga apostolima. U tom lomljenju kruhu vidimo lomljenje vlastite egzistencije Boga i dijeljenje tog života ljudima. Podijeliti kruh s nekim za židova je predstavljalo želju onoga koji ti daje svoj kruh, da ti daruje i svoju egzistenciju, otkirva želju blizine za tobom, da budeš dionikom života onoga koji ti daje kruh. On te sobom, svojom egzistenijom želi nahraniti.
Lomljenje kruha vidi se stoga kao nagovještaj dijeljenja Isusove egzistencije svima koji se očiste ljubavlju Boga. Jednako tako Bog pokazuje ono što želi da mi živimo: želi da se razdijelimo- da dijelimo sebe preko darivanja u ljubavi koja je slična njegovoj. Stoga, darujući nam sebe, svoje tijelo, daruje nam svoj božanski život- svu svoju ljubav kako bismo i mi mogli činiti isto što i Isus: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ Želi da dijelimo sebe i ako je potrebno da umremo za druge u sebi, da se spustimo sa visina svojih tronova i jedni druge ispunjamo ljubavlju Krista, jedni drugima budemo put u nebo.
Neposredno prije Pashe, veliki svećenik Kajfa je prorokovao kako je „bolje da jedan čovjek propadne, nego cijeli narod“. Veliki svećenik je time Krista označio kao pashalnog jaganjca, jer veliki svećenik je prinosio žrtvu za cijeli narod. On je žrtvovao jaganjca po čijoj su se krvi oduzimali grijesi svijeta. Umjesto životinjske krvi kojom su se opravdavali grijesi, Krist izlaže samoga sebe- u tijelu i u krvi. Zauzimajući mjesto žrtve, ne daje se izravno na posljednjoj večeri, već sebe unosi u sjećanje apostola kako bi nakon časa proslave, bili svjesni njegove stvarne prisutnosti u kruhu i vinu svaki pu kada to budu činili njemu na spomen. Tako i Isus označava sebe samoga kao žrtvu za grijehe svijeta, dajući do znanja da će nas po svojem tijelu i krvi zastupati pred Ocem. Postaje djelotvorno prisutan u kruhu i vinu koje se preobražavaju u tijelo i krv.
Isus je darivatelj koji samoga sebe daruje kroz čin ljubavi u tijelu i krvi, a primatelji se podlažu Onome kojeg prihvaćaju. Primatelj otvara u sebi mjesto na koje će stupiti darivatelj. Najprije željom, potom čišćenjem koje obavi sam darivatelj, i konačno životom. Taj život pokazuje pijemo li iz istoga kaleža sa Gospodinom. Slika pijenja iz kaleža predstavlja zajedništvo u muci. Piti zajednički kalež, znači prihvatiti sve ono što nečija egzistenija donosi. Kada je Isus u pitanju, onda je to kalež muke. Na Maslinskoj gori, ispijanje kaleža predstavlja u sebi unošenje- apsorbiranje- probavu svih grijeha svijeta. Vino koje se pije iz kaleža ljudima je slatko i opojno. Ima dvojaki smisao: s jedne strane to predstavlja opojnost božanskog života, a s druge sve ono što čovjeka opija u ovom životu- predstavlja opojan grijeh koji na kraju čovjeku zagorča život. Stoga taj kalež istovremeno može biti sladak I gorak.
Ispijajući kalež, Gospodin unosi u sebe ono što je Bogu gorko, a čovjeku slatko: unosi u sebe I apsorbira u svoj život sav grijeh svijeta. To apsorbiranje grijeha ujedno znači I preobrazbu grijeha u Bogu. Unesen u božanski život, grijeh pokazuje svu svoju nemoć pred Bogom. Koliko god je nadmoćan nad čovjekom- pred Bogom je nemoćan.
Isus pokazuje kako će tako pobijediti grijeh svijeta. Učinit će to iz ljubavi prema čovjeku I poništiti djelovanje onog najgoreg što je grijeh čovjeku donio- smrti. Stoga, kalež koji ispija postaje kalež smrti za Isusa, ali preobražen u Bogu, postaje kaležom vječnog života za čovjeka koji se u Boga pouzdaje I želi dijeliti s Bogom njegovu egzistenicju- vječni život. Isus stoga odlazi na križ, trpi I ljubavi prema čovjeku i trpi neizmjerno, jer njegova je ljubav neizmjerna. Koliko je ljubav veća, toliko je I bol veća u onom koji trpi iz ljubavi.