Jedno s Ocem
Današnje doba nastoji stvoriti život pored života: nova stvarnost uključivala bi u sebe samo lijepe stvari, a isključila bi bolest, smrt, neugodnost bilo kakve vrste. Takvu stvarnost treba postići cijepljenjem, politički korektnim govorom, naglašavanjem neke nove vrste „normalnoga” pri čemu sve što postoji treba zaboraviti i zatrti pod svaku cijenu. Ono što „novo normalno” cijeni jest jedan nestvaran život koji teži da se ničim ne uznemiri ili ne daj Bože prekine. Takav život, nastoji čovjeka zadržati na zemlji i uspijeva, jer ga moralno pokapa izolirajući ga zapravo od stvarnosti u kojoj živi. Ovakva izoliranost zatvara nas same u sebe i udaljava nas od onih koje volimo. Tako ostajemo bez ljubavi bližnjih, koja nam je potrebna- nužna kako bismo živjeli!
Upravo ljubav, bez koje je život nemoguć, donosi sa sobom i mogućnost da budemo povrijeđeni, da nas pogode nečije riječi, nečije sudbine. ljubav sa sobom uvijek donosi i dozu patnje koja tu ljubav intezivira i naglašava. Zapravo, ljubav sa sobom uvijek donosi križ! „Križ! Današnje protukršćansko društvo nastoji poništiti snagu i vrijednost križa, isprazniti sva njegova značenja, negirajući kako današnji čovjek ima išta s tim križem i negirajući kako čovjek može pronaći u križu korijene novog života” (Ut unum sint).
Stvara se jedno „novo normalno” u kojem nas netko želi uvjeriti kako križ ne može otvoriti perspektive novog života i nove nade. Time nas se želi osamiti, odvojiti od Boga, i uvjeriti kako samo život na ovom svijetu ima smisla, pa nam je potrebno pogaziti sve što je sveto samo kako bismo zadobili zdravlje tijela, a za to se onda može žrtvovati svoja vjera i ono što ona nosi, te živjeti kao da Boga i nema. Za to će „novo normalno” učiniti sve da nas udalji od smrti, kako bismo zaboravili da je za doći do Boga Oca, potrebno puno puta proći putem križa, potrebno je i biti razapet u svijetu, potrebno je i umrijeti u konačnici. Jer jedino smrt može otvoriti prolaz u novi život- u novo kršćansko normalno- u novi život, vječni život. Ono što zapravo plaši čovjeka današnjice, koji bez Boga živi, nije smrt sama po sebi, već ono što slijedi po njoj. Smrt će nekome otvoriti vrata novog života i uskrsnuća u Bogu, a nekome će smrt doista postati smrt!
Smrt kao odlazak i povratak
Na svom rastanku sa učenicima Isus im veli: „Čuli ste, rekoh vam: odlazim i vraćam se k vama” (Iv 14,28). Ovim riječima najavljuje svoju smrt, ali mijenja joj smisao. Sada smrt postaje za Isusa odlazak i povratak. Za čovjeka sve ostaje isto kada je tijelo koje se raspada u pitanju, ali za Isusa se mijenja. „Isus svojom smrću ulazi u ljubav Očevu. Njegova smrt na Križu zapravo je čin ljubavi prema Ocu. a ljubav je besmrtna. Stoga, njegov se odlazak preobražava u jedan povratak nama, povratak u jednom posebnom obliku kojim Isus dopire do dna naše duše i nikada ne prestaje ponirati u nju”[1]. Ljubav prema Ocu zbog koje je sebe predao u smrt, sada je preobrazila sav njegov život. Dok je bio u tijelu i živio kao i mi, Isus je kušao naše ograničenosti koje donosi tjelesnost. Budući da ne možemo biti na dva mjesta istovremeno, kada nas se razdvoji od nekoga, onda ostajemo sami! ta udaljenost polako nas pretvara u strance, čineći da zatvaramo srca jedni drugima. Smrt naprotiv, poništava ova ograničenja tijela.
Nakon smrti, Isus „preskače” barijere koje tjelesnost stavlja pred nas. ljubav koja se oslobodila u smrti sina božjeg sada može ući u svako ljudsko srce. Isus je smrću otišao Ocu, ali se vratio nama po svom Duhu kako bi bio s nama, kako nikada zapravo ne bismo ostali sami. Križ je zapravo učinio od Isusa jedno zrno pšenice koje će nakon svoje smrti umnožiti toliko plod svoje ljubavi da će postati dostupan svakome tko to želi. Tako se „njegov odlazak preobrazio u jedan povratak na univerzalan način kojim se Uskrsli učinio prisutnim”[2] u svima, na svakom mjestu, u svakom vremenu.
Odbijanje ljubavi kao put u pakao
Pitate li se ikada zbog čega mi zajedno slavimo mise? Mi smo tu samo zbog jednog razloga: jer je Gospodin s nama! Gospodin s vama- to je uzvik kojim vas stalno podsjećamo kako u ovom svijetu niste sami, kako se ne trebate plašiti svijeta, jer je Ljubav u vama Božja prisutna, jer je Bog s vama! Upravo to je ono čega se i ovaj svijet plaši: plaši se Ljubavi, jer se plaši Boga! Zapravo, današnji svijet skriva se od Boga jer se boji vlastite grešnosti. Poput Adama je koji je nakon grijeha izbjegavao susret s Bogom. Ili, poput malog djeteta koji zatvori oči kada se želi u igri skriti pred nekim. Tako i čovjek danas zatvara oči pred stvarnošću iz koje želi izbaciti Boga, smrt, vlastiti grijeh,… No, kada to izbacite, svijet u kojem živite pretvarate u pakao- jer svijet bez Boga to i jest na određen način. Jedini razlog postojanja pakla leži u ljubavi: ovakav svijet odbija ljubav Boga, jer radi sve suprotno od onoga što Božje zapovijedi nalažu. Pakao je stoga stanje onih koji odbijaju primiti ljubav božju, odbijaju biti s Bogom. To je stanje samoće, odvojenosti, izoliranosti, udaljenosti,…
U ovoj izoliranosti, samoći pakla, u biću koje ne može uspostaviti nikakav odnos, stvara se mržnja. Čovjek udaljen od ljubavi u svom biću, od Boga, počinje mrziti i počinje u toj mržnji uživati. Počinje mrziti ljubav koja mu nedostaje i to uvijek čini mrzeći Boga čiju je ljubav odbio, mrzeći sve one ljude koji mu svoju ljubav daruju, i konačno mrzeći samoga sebe. Posljedice stvaranja ovakva stava jest stvaranje novih odnosa koji se ne ravnaju po zakonima ljubavi.
Kakvi su to novi odnosi?
Koje je to „novo normalno”? Kada se odbija ljubav, bilo od Boga, bilo od ljudi, dolazi se samo do pravednosti bez ljubavi. Ljubav naime pretpostavlja opraštanje- upravo to je ono što nam Križ donosi: po Isusovu Križu, po njegovoj smrti, opraštaju nam se greške, pa se križ pretvara u izvor ljubavi koja nas čisti, izvor božje milosti. Oslanjati se samo na pravednost, znači ne opraštati, a to ima teške posljedice ne samo za onoga koji bi rado primio oproštenje, već i za onoga koji bi trebao oproštenje dati. Naime, onaj koji ne zna oprostiti jer se oslanja na pravednost bez ljubavi, taj ne zna oprostiti ni sebi samome, jednako kao i drugima. Takav čovjek pretvara svoj život, jednako kao i živote drugih u svojevrstan pakao u kojem se osamljuje, udaljava od ljubavi bližnjih.
Naprotiv, ako oprosti sebi, a ne oprosti drugima, povećava nepravdu koju sada sam generira. Upravo ovo nalazimo u našem društvu, jednako kao i u svijetu. Veliku nepravdu koja zakonom stvara bezakonje, jer jedne kriterije pravednosti ima za povlaštene, a za ostatak svijeta ostavlja nemilosrdnu pravednost. „Novo normalno” je društvo pravednosti bez ljubavi koja generira razlike među ljudima. U ime pravednosti i jednakosti, unosi laž u odnose ljudi, jer izoliran čovjek ne može sebe stavljati u ravan ni s kim- jer nema jasno definiranih odnosa u društvu. U takvoj je situaciji lako manipulirati društvom u kojem će se ponovo stvoriti klasa „novih normalnih” koji će zapravo biti privilegirani, i onih koji ni svoja zakonska prava neće moći ostvarivati.
Sve suprotno od ovoga je Križ. Križ nam ponovo donosi boga preko njegove silne ljubavi koja oprašta. Prvi plod križa je opraštanje. A to opraštanje, zapravo je povratak Boga u naš život. Čovjek koji sagriješi udaljava se od Boga, skriva se od njega, i zapravo se izolira os svega jer odbija primiti milosrđe. Time ne dopušta da ga dotakne Božja ljubav, a ona se vraća u naš život po opraštanju. U tome se u potpunosti ispunjaju riječi koje je prije odlaska prema Križu Isus uputio svojim učenicima: „Čuli ste, rekoh vam: odlazim i vraćam se k vama” (Iv 14,28). Bog je taj koji daje nadoknadu u ljubavi koju čovjek izgubi na putu prema njemu, pa čak i u ovakvoj stvarnosti sam bog zacjeljuje rane nestale ljubavi, ponovo restaurira odnose među ljudima. a sve to preko križa, koji božjim oprostom uzdiže čovjeka sa zemlje i ne dopušta mu da propadne, već da živi s bogom. Razapet, ali s Bogom u svijetu koji je takav kakav jest!
[1] Benedikt XVI, Homilija, 22-03-2008
[2] Benedikt XVI, Homilija, 22-03-2008