VOLONTERKE NA HODOČAŠĆU
Nakon naglog zahlađenja i promjene vremena, snijega u Lici, mnogi su se zapitali: „Idemo li na hodočašće?“. Don je uvjerljivo kao i uvijek odgovorio: „Idemo. Neće biti snijega kad mi budemo išli.“ Rano jutro, pola sedam, svi smo poprilično zabundani. Ali ni hladno vrijeme ni bura nisu nas mogli omest od Donove 
nagrade i zajedničkog druženja. Nego, da se vratimo na početak puno prije ovoga početka. Kada je Don dolaskom u župu pozvao župljane da se uključe u život župe tada se dobar broj župljana uključio u pomaganje u župi čišćenjem crkve, liturgijskog ruha i posuđa te drugim sličnim poslovima da bi župa funkcionirala. Taj broj iz godine u godinu raste te imamo preko pedeset župljanki – volonterki. Nisam se krivo izrazila, mislim točno to, volonterstvo. Sam pojam dolazi od latinskih riječi: vollo što bi značilo htjeti, željeti; voluntas što bi značilo volja i na kraju voluntarius što znači dobrovoljan, dragovoljan. Kada kažem župljanki volonterki mislim upravo na sve ove pojmove koji ih ujedno i opisuju. Te naše volonterke su tu jer su same željele i htjele učiniti nešto dragovoljno, bez ikakve prisile. One su imale volje i jako htijenje te ustrajnost raditi bez ikakve nagrade nešto dobro i korisno, ali ne za sebe, nego iz solidarnosti prema drugima, prema društvu, u ovom slučaju prema svojoj župi, prema Crkvi. Te naše volonterke koje su češće u crkvi nego neki drugi župljani, daju svoj dio slobodnog vremena za svoju župu. To vrijeme su svakako mogli iskoristiti možda za sebe još ugodnije, ali one su se žrtvovale i dale svoj dio vremena da bi mi,
drugi župljani također naš Don i kapelan, mogli bez ikakvog opterećenja doći u crkvu na euharistijsko slavlje gdje je sve spremno za susret s Gospodinom upravo poradi njihovog vremena. Naravno, za duhovnu spremnost zaduženi su naš župnik i kapelan. Takav trud i darivanje sebe bilo bi nerazumno ne nagraditi, a to je znao i Don stoga je organizirao hodočašće na Udbinu, Crkvu hrvatskih mučenika. Ni subotnje, hladno jutro nije omelo dobru atmosferu trideset i pet volonterki na putu prema Udbini. U smanjenom broju što zbog različitih obiteljskih obveza, posla ili bolesti, ali s mislima i na izostale volonterke započeli smo krunicu Gospi. Put prema Udbini nije trajao predugo iako se tako očekivalo zbog nemogućnosti putovanja autocestom. Stoga je pronalazak mjesta za kratki odmor bio pravi izazov. Na kraju se Knin učinio kao najbolje rješenje za pauzu, cigare i fotografiranje. Uslijedio je nastavak 
puta i ćakula, a onda se ispred nas pojavila Crkva hrvatskih mučenika. Stigli smo prije hodočasnika iz Krčke biskupije, a točno na vrijeme za euharistijsko slavlje. Donu je točnost velika „mana“. Ispred Crkve hrvatskih mučenika dočekao nas je mons. Tomislav Rogić, izrazito drag i simpatičan svećenik koji je ujedno dekan udbinskog dekanata i čuvar svetišta Crkve hrvatskih mučenika. Dva dekana, Don i mons. Rogić bacili su ćakulu dok smo čekali hodočasnike krčke biskupije, a naše volonterke divile su se izgledu crkve te fotografirale uz kip našeg svetog papu Ivana Pavla II čiji se kip nalazi ispred crkve. Ubrzo su nam se pridružili i hodočasnici krčke biskupije te smo se zajedno uputili u crkvu na euharistijsko slavlje koje je predslavio don Zvonimir, voditelj hodočasnika Krčke biskupije. Mons. Rogić se u svojoj propovijedi osvrnuo kako obje grupe hodočasnika, krčka i naša, daju jedan dio sebe svojoj župi, svojoj zajednici upravo kako su naši mučenici dali 
svoje živote za druge. Također se osvrnuo i na repliku Višeslavove krstionice koja se u središtu crkve nalazi na staklu dok se poviše nje nalazi kupola koja simbolizira nebo. Don Tomislav nam je otkrio kako je CHM posvećena proglašenim hrvatskim mučenicima, dok se ispod crkve nalazi kripta koja će biti i učionica povijesti koja će svjedočiti o našim neproglašenim mučenicima. Staklo u središtu crkve kao i krstionica povezuju neproglašene mučenike s proglašenim mučenicima na putu prema nebeskom kraljevstvu. Nakon euharistijskog slavlja, fotografirali smo se s domaćinima i hodočasnicima Krčke biskupije za uspomenu, a obilazak svetišta smo nastavili na spomen mjestu na kojem se nalaze kamenja koja hodočasnici donose s natpisom mjesta stradanja Hrvata od osmanskog carstva sve do današnjih dana. Zatim smo se uputili prema kripti ispod crkve u kojoj smo pogledali isječke iz filma o Udbini i nastanku CHM te o nekim neproglašenim mučenicima. Za kraj obilaska ostao nam je muzej kojem je Stjepan Brezić poklonio svoje obojane drvene-mozaik slike te predmete ručne izrade koji su bili namijenjeni njegovim unucima kako bi u Kanadi upoznali običaje svog naroda. 
Nakon svega naše su se volonterke ispred CHM slikale s dva Ivana, našim Papom i našim Donom. I to nije sve jer nas je Don počastio i ručkom s poprilično velikim porcijama miješanog mesa u restoranu. Uz razgovor i rasprave jesu li ili ne porcije velike, naša iskusna kuharica volonterka je donijela na kraju zaključak s kojim se mogu i ja složiti: „Porcije su prevelike“. Uz dobru atmosferu, pjesmu, molitvu krunice i sad već dugogodišnji Donov običaj čašćenja sladoledom na izletima stigli smo na Sućidar u točno predviđenom vremenu. U to nismo ni sumnjali, ipak je hodočašće organizirao Don.
Maja Mula