U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«
Sin moli Oca
Današnje evanđelje pripada odlomku kojeg nazivamo Isusovom velikosvećenićkom molitvom. Isus je uvijek molio i u tome nam može biti primjer. “Da, Isus moli (…) i tko još od nas ne misli tako? Veli sveti Marko: I jutrom, zarana, puno prije svitanja, ustane se, iziđe na jedno samotno mjesto i tamo moljaše (Mk 1,35). (…) Konačno i sveti Ivan opisuje molitvu Krista riječima: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (Iv, 17,1)”[1]. Molitva je očito zauzimala istaknuto mjesto u Isusovu životu. Vjerujem kako ni jednu stvar nije učinio bez da je molio. No, možemo postaviti pitanje: ako je Isus Bog- zašto je molio? Zar Bogu treba nešto pa moli? Ili je posrijedi nešto drugo?
Počnimo od samoga shvaćanja Boga. Bog je jedan, ali su tri božanske Osobe. Sveti Toma ga opisuje kao jedan Odnos božanskih Osoba u samome sebi. A odnos pretpostavlja komunikaciju. U tom smislu, Bog je jedna trajna komunikacija ljubavi u sebi. Dobro, je li to potrebno Bogu? Teško mi je zamisliti Boga koji sjedi i šuti, koji je neosjetljiv, kojeg ne zanimaju naši problemi! Kakva komunikacija ljubavi i na koji način se ona razvija u sebi- to ne znamo! No, gledajući u Isusa razumijemo kako je stalno molio, stalno je komunicirao s Ocem. Za shvatiti ovo potrebno je poći od same ljubavi.
Ljubav je nešto što naše odnose izgrađuje, a preko odnosa izgrađuje nas same. To je komunikacija po kojoj nešto iz svojega bića prenosimo u drugo (bilo riječima, bilo djelima) bez da izgubimo sebe. Drugim riječima, ljubav jest jedno darivanje u kojem ne gubimo ništa od osobnosti. Istovremeno je i primanje u kojem možemo svoju osobnost izgraditi nečim što primamo. Dakle, za ljubav je potrebno imati darivatelja i primatelja, i jednako tako valja imati na umu da je ljubav dvosmjerna komunikacija u kojoj se na darivanje očekuje odgovor primatelja. U protivnom, netko pati kada se na ljubav ne odgovara ljubavlju.
Ova komunikacija koju nazivamo ljubav prenosi rekosmo, nešto iz jednoga bića u drugo. Na taj način, prihvaćanjem ljubavi i darivanjem ljubavi, uvećava se sličnost u nutrini onih koji se ljube. Njihova bića se polako poistovjećuju! Doista, cilj svake ljubavi u sebi jest sjedinjenje osoba koje se ljube. Zato i govorimo o ljubavi kao o komunikaciji: komunicirati znači sjediniti se s nekim. Sama riječ communicatio[2] nalazi svoj korijen u riječi communio[3], što bi odgovaralo prijevodu zajedništvo, sjedinjenje, jedinstvo. Stoga bi komunikacija u kontekstu ljubavi bilo ono što se radi- živi kako bi se postiglo zajedništvo s nekim, da bi se sjedinili, postali kao jedno. Ljubav kao komunikacija nastoji utvrditi i zaštititi jedan odnos osoba do mjere nedodirljivosti, da budu kao jedno.
Što se događa kada netko posve daruje sebe, a na to mu se ne odgovara s ljubavlju? Ili kada netko ne može primiti toliku ljubav jer je ne razumije ili je nije sposoban primiti? Govorimo o jednom nesavršenom odnosu u kojem lako dolazi do nerazumijevanja između onih koji komuniciraju. Ovaj nesavršen odnos dovodi do dilema[4] u odnosu, koje nedostatkom komunikacije dovode do rascjepa, rastave, odvajanja, lomljenja odnosa. U takvom se odnosu suprostavljaju želje i ukoliko dođe do prestanka komunikacije, odnosno do neusaglašavanja želja i volja, dolazi do puknuća odnosa ili do rascjepa unutar njega. Dilema pretpostavlja odnos koji u sebi otvara dvojbe ostavljajući neriješena pitanja. A svako pitanje traži svoj dogovor prije ili kasnije. Stoga, prije ili kasnije se otvaraju iste dileme. Razumljivo je onda kada velimo kako je komunikacija u odnosu ključna stvar, jer razbija dileme i utvrđuje ljubav. Svladavanjem dilema komuniciranjem, ljubav se naoko dovodi u krizu, ali se zapravo osnažuje, krijepi u zajedništvu, utvrđuje.
Zašto Isus- Bog moli?
Vratimo se pitanju zašto Isus- Bog moli? Krenimo ponovo od ljubavi koja traži da se komunicira nekome. Sjetimo se kako ljubav traži sudionika koji će imati razumijevanja za ljubav koja se daruje. Drugim riječima, traži nekoga tko tu ljubav može primiti. Može li čovjek razumjeti ljubav Boga? Ne vjerujem. Gledajući u naše odnose, one ljudske često dolazi do nesuglasica zbog nerazumijevanja. Ne bih rekao nedostatka ljubavi u odnosu, već zbog nemogućnosti da netko razumije i prihvati nečiju ljubav. Ne ulazeći u analize odnosa, ljubav traži nekoga sličnih mogućnosti primanja ljubavi. Upravo to ne nalazimo u odnosu čovjek- Bog. Drugim riječima, velimo li kako je Bog Ljubav, onda govorimo o savršenoj ljubavi koja se daje čovjeku u mjeri u kojoj on to može primiti. No, Ljubav traži i nekoga tko to može primiti u potpunosti- jer ljubav uvijek podrazumijeva potpuno darivanje nekome.
U tom smislu, Otac sebe može dati Sinu u punini svoje ljubavi, u Duhu Svetom. Pa, ako Sin može primiti takvu ljubav ( a kazali smo kako ljubav poistovjećuje osobe) onda su Sin i Otac potpuno jednaki, isti- baš kao i njihova ljubav- savršeni. I Otac i Sin su jedan Bog baš kao i Ljubav- Duh Sveti kojom komuniciraju jedan drugoga. Ovu komunikaciju Presvetog Trojstva u sebi, Rikard od Svetog Viktora opisuje kao savršenu ljubav, a takva je ljubav jedino u Bogu. Ljubav je govor Boga, a ta ljubav nalazi svoje izvorište u Božjoj dobroti koja se daje sama od sebe. Bog je dobar, a dobro od sebe traži da se daruje. No, kada se dobro neke osobe daruje besmisleno, rasipa se. Usmjeri li se drugoj osobi, tada govorimo o ljubavi, kao razmjeni dobrote bića jedno drugome.
Upravo o takvoj ljubavi Oca i Sina govorimo kada Isus moli. Ljubavi koja je savršena. Isus ne moli jer mu je nešto potrebno, već moli jer voli! I u toj molitvi komunicira sa Ocem savršenom ljubavlju koju imamo samo u Bogu.
Okretati srce Bogu
Svrnimo malo pogled na naše svakodnevne navike moljenja. Često ne znamo kako molimo, nalazimo se u dvojbama oko molitve. Stoga nabrajamo koješta, uzimamo razne obrace molitava, mučimo se, nadodajemo, kitimo riječima sve ono što želimo, Boga uzvisujemo, pjevamo,… U redu, sve je to dobro i poželjno, ali na prvom koraku zaboravljamo kako su ovakve molitve prije svega sredstvo komuniciranja, nikako cilj. One pomažu postići cilj molitve. Varamo se kako cilj molitve treba biti uslišanje onoga što mi želimo. Krivo gledamo na molitvu. Svede li se molitva na ispunjenje molitvenih obaveza, postat će suhoparna. Molitvene obaveze služe kako bi molitva postala živi pokret srca, kako bi se često sjetili Gospodina u danu, kako bi On zauzimao značajno mjesto u našim dnevnim obvezama. “Gospodin nije takav da nas sluša samo po našoj želji da molimo, jer On uvijek čeka spreman dati nam potrebno svjetlo za sve što radimo (…), no često mi nismo spremni primiti to svjetlo, kada se utječemo drugim stvarima i željama za vremenitim stvarima koje zatamnjuju našu dušu. Stoga, važno je u srcu napravit zaokret Onome koji je uvijek spreman dati se”[5]. Nije dakle, dovoljno moliti suhoparnim ponavljanjima, već je potrebno stalno srce okretati Bogu. Bog traži iskrenost od nas, a to dolazi iz srca. “Nije Bog onaj prijatelj kojem treba razbijati glavu stalnim brbljanjem”[6].
Vratimo se molitvi iz perspektive učiteljstva Crkve. Kaže sveta Tereza kako misaona molitva “nije ništa drugo, po njezinu sudu, već prijateljski tražiti, puno puta ostajući u samoći, onoga za kojega znaš da te voli”[7]. Sveti Josemaria kaže o molitvi: “Misaona molitva jest dijalog s Bogom, od srca k srcu, u kojem sudjeluje cijela duša: razum i mašta, memorija i volja.”[8]. Molitva ima za cilj ljubav! Cilj je utvrditi odnos s Bogom, a ne zadobiti uslišanje. Sjetite se samo Isusovih riječi iz Getsemanskog vrta: „Neka bude volja tvoja…“. Želimo li u ljubavi nadići dileme, dvojbe, a kazali smo kako se dvojbe očituju sukobom želja i volja onih koji su u odnosu, potrebno je često odustajati od svoje volje. Ovim se hoće kazati kako ispunjenje mojih želja u ljubavi meni nije bitno koliko mi je bitno da se ispuni sve ono što želi osoba koju volim! U tom smislu, ni u molitvi nisu ključne riječi uslišanje, niti naačin molitve, već odnos ljubavi- ljubav je cilj molitve, utvrđivanje odnosa s Bogom je cilj molitve.
Iz ovoga zaključujemo kako bi molitva trebala biti više od obična nabrajanja molbi. Tako to i jest: molitva je prije svega odnos s nekim- živa komunikacija- razgovor- razmjena mišljenja,… Nekada je molitva svađa s Bogom- i to je jedna iskrena komunikacija, zar ne? Drugi put je molitva dobro obavljen posao, treći put jednostavno napuštanje svojih prioriteta kako bismo pomogli drugome, ili jednostavno žrtvovanje sebe i svoga vremena i novca za druge, potom i bolest može biti molitva kada se prihvati i prikaže kao trpljenje kojim se daje nakanda u ljubavi za nekoga kome te ljubavi nedostaje,… Niz je posve dobrih i prirodnih načina molitve. Jednako su dobri kao i oni molitveni sustavi koje nerijetko primjenjujeom. Jednima i drugima isti je cilj: utvrditi odnos s Bogom, uvećati ljubav.
Uprisutniti voljenu osobu
Za molitvu i za ljubav potrebna je ustrajnost, stalnost, stalno komuniciranje. Prenesimo malo ovo u običan život. Kada nekoga volimo onda ga želimo komunicirati često i činimo to na različite načine. Nekada se jednostavno javimo, ali to činimo redovito. Drugom prigodom ljubav iskazujemo brigom, pažnjom, nekada i suprostavljanjem svojega mišljenja. Bilo kako bilo, svaki oblik komuniciranja kojeg nazivamo ljubavlju podrazumijeva iskrenost u odnosu- jednu iskrenost koja u svemu poštuje isitnu, te ustrajno obraćanje onom za kojeg znaš da te voli i kojeg i sam voliš. Kada se ljudi razdvoje, ne znači da se prestaju voljeti. Često komuniciranje može biti u srcu, po mislima, po dobrim željama, po čežnji. Oni koji se odvoje od svojih obitelji često drže slike voljenih uzase- samo kako bi bili što bliže ljubljenima, kako bi ih upriutnili. Sve su načini opisivanja ljubavi koja sada ne može dotaknuti onu osobu koja voli, koja nije blizu nje. Stoga, molitva kao čin ljubavi dovodi molitelja u prisutnost onoga kojeg voli, kojemu upravlja svoje srce.
Shvatimo li molitvu kao čin ljubavi lako je razumjeti da nas molitva prije svega dovodi u prisutnost Božju. “Od velike je koristi moliti tako da se stavimo, tijekom molitve u čin prisutnosti božje i razgovaramo s njim kako s nekim tko je prisutan i tko nas čuje i vidi”[9]. Čovjek koji moli nije sam, jer mu se pridružuje Onaj kojem se utječe. To je problem razumjeti “matematičkim” umom, ali kada molitva postane jedna krijepost, jedna ustaljena stvar u duši, događa se da nas nešto “iznutra” stalno tjera na molitvu: “U početku nije lako, jer se treba truditi kako bi se upravili Gospodinu i zahvaljivali mu se na njegovoj očinskoj i osjećajnoj brizi. Malo po malo, osjeća se Božja ljubav- iako nije riječ o osjećajima- osjeća se kao čvrsta ruka koja snažno obuhvaća dušu. To je Krist koji nas pun ljubavi slijedi: Pogledaj, ja sam na tvojim vratima i kucam (Otk 3,20)”[10].
Cilj je dakle molitve, ljubiti više, uzdizati svoje srce Bogu, živjeti u njegovoj prisutnosti. Ne samo brbljati, govoriti, premda se moli riječima, mislima. No, nije cilj mnoštvo riječi, već otvoriti srce poticajima Boga, a oni dolaze od ljubavi. To je prava komunikacija. “Molitva nije jedan izvanjski čin, već dolazi iz srca. Ne sažimlje se na neke određene sate ili trenutke, već je to jedna trajna aktivnost, kako danju, tako noću. Ne možemo se zadovoljiti sa molitvom Bogu kada za to odredimo poseban čas, već kada nas progutaju naše obaveze (…) treba posijati svoje želje i misli Bogu (…)”[11]. Molitva je dakle trajna aktivnost koja nas uvodi u jedinstvo s Bogom. Nije dakle riječ samo o riječima, već i o našem postupanju u svakodnevici, o našem djelovanju, odnosu spam drugih. Cjelokupnost naših odnosa sadržaj je molitve. Reducirati se samo na „molitvene sustave“ ili pobožnosti, a zaboraviti na svakodnevicu, značilo ono što je sredstvo shvatiti kao cilj, a to molitva nije. Takva se pretvara doista samo u brbljanje.
Cilj molitve je dakle odnos; jedan iskren odnos u ljubavi. A, može li ljubav biti neiskrena? Ne bih to onda nazvao ljubavlju. Kazali smo kako je taj odnos zapravo komunikacija u kojoj se prenosi nešto iz bića u biće. Doista, molitva donosi u sebi jednu zrelost u odnosu s Bogom. Zrelost po kojoj se od Boga primaju poticaji koji nam pomažu na jedan spontan način shvatiti što je volja Onoga koji nas voli- shvatiti u svojoj svakodnevici, u odnosu sa ljudima. Upravo ti odnosi pokazatelj su kako molimo, jer živimo kako molimo i molimo kako živimo!
Molitva iskrena srca takva je da se u njoj Bog daje svojom Ljubavlju koja ispunja srce molitelja- ljubav koja nas pokreće u svakodnevnim zbivanjima. Ta Ljubav nije osjećaj, nije to emocija, već puno više: to je jedno svjetlo koja ranjava dušu i donosi joj jednu posebnu spoznaju. To je iskustvena ili intuitivna spoznaja (kako je naziva sveta Terezija Avilska): spoznaja koja dolazi po iskustvu susreta s Božjom Ljubavlju u molitvi, a koju intuitivno- spontano prenosimo u odnose sa ljudima. Radije bi to nazvali jednom sigurnošću u ispravnom postupanju koje odlikuje molitelja.
Naša inteligencija kao da prima neko svjetlo koje joj pomaže na spontan način rasvijeltili stvari koje gleda. Kada nešto shvatimo, često kažemo kako nam je to jasno, a jasnoća kao da dolazi od jednog nutarnjeg svjetla. O nama, o našem životu, o sklonosti ka grijehu, ovisi koliko će nam stvari biti jasne (ne zaboravite kako ne govorimo o nekoj spoznaji koja se uči u školi, već o iskustvenoj spoznaji koja razumijeva u trenucima djelovanja). “Inteligencija je kao svjetlo za nas, i ona se očituje kao zatamnjena ili osvijetljena, ovisno o količini primljena svjetla. Ako se molitva zaboravi, a ona nas hrani ovim svjetlom, inteligencija se zatamnjuje”[12]. „Molitva je zapravo svjetlo duši, istinska spoznaja Boga, posrednica između Boga i čovjeka. Po molitvi, naš duh uzdiže se nebu, grli Boga zagrljajima ljubavi; po molitvi nas duh nada se ispunjenjenju svojih čežnji i prima dobra koja nadilaze prirodno i vidljivo”[13]. Velika Tereza to izravnije kaže ovako: “Molitva je ondje gdje Gospodin daje svjetlo za shvaćati istine”[14].
Čovjek koji srcem moli, shvaća svoj položaj u odnosu na Boga i ljude. On se polako snižava, postaje ponizan, jer u molitvi shvaća kakav je stvarno on sam. Tako “molitva otvara oči duše, i čini da osjeti veličinu vlastite bijede, potrebu da se okrene Bogu i da strepi zbog svojih slabosti”[15]. Na taj način, čovjek zauzima ispravan stav, stvara ispravan odnos prema Bogu i svijetu, prema Bogu i bližnjima. “U molitvi se događa jedno obraćenje Bogu i pročišćenje srca”[16]. “Kao plod molitve, uvijek će nastati jasne i praktične odluke: da popraviš svoje ponašanje, da sve ljude susrećeš s tankoćutnom ljubavlju, da se čvrstom voljom dobra sportaša posvema predaš toj kršćanskoj borbi ljubavi i mira”[17]. I sve to zbog ljubavi koje molitva utvrđuje u srcu.
Sve smo ovo naveli kako bi se bolje razumjela rečenica: moliš kako živiš i živiš kako moliš! Zapravo, jedan zdrav život dovodi molitvu u konteks odnosa Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka. Kada se malo bolje promisli, dovodi dvije volje, dvije želje u odnos. U ljubavi je karakteristično za one koji se vole da će radije odustati od svojih želja iz ljubavi spram drugoga. U tom smislu, dio Očenaša u kojem molimo „budi volja tvoja“ govori više o ljubavi nego o ičemu drugome.
Iskrenost u odnosu, u molitvi, ispravnost nakana
Govoreći o vezi molitve i života, ne smijemo se fokusirati samo na molitvene sustave, jer moguće je da neki ljudi ne mole kao mi, ali mole iskrenije. Upravo ta iskrenost u molitvi je tajna ispravna odnosa. Pogledamo li malo u misu, uočit ćemo kako je započinjemo pokorničkim činom. Zašto? Jednostavno, želi se podsjetiti vjernike kako je početak i kraj svega u ljubavi iskrenost i vjernost. Ne ide jedno bez drugoga.
Iskrenost potresa dušu i ta potresena duša iznosi sve iz sebe, boli i prljavštine Bogu. Upravo ta bol čovjeka boli i Onoga koji ga voli- boli Boga. A bol i potresenost čovjeka Boga „provociraju” na milosrđe. Lijek svakoj takvoj situaciji je milosrđe. Na hebrejskom se koristila riječ raham (rhm) za iskazati milosrđe, a zapravo je riječ o nečem što je odgovaralo rasijecanju utrobe, unutrašnjosti čovjeka iz koje će izići sva nečistoća. Naime, na rane čovjeka stavljao se oblog od smokava – marah (mrh). On je rastvarao ranu i puštao gnjoj iz nje. Milosrđe djeluje samo tamo gdje je unutrašnjost bića otvorena, rasječena, gdje iz nje istječe gnojno zlo. Zapravo, milosrđe djeluje tamo gdje je čovjek iskren prema sebi i Bogu, gdje se kaje radi svojih grijeha, gdje ne skriva, zatvara svoj grijeh u sebe, već rastvara ranu, kako bi milosrđe iscijedilo sve loše iz nje.
Samo je jedna jedina rana dovoljno čovjeku da iskrvari do smrti. Treba u sebi otvoriti mjesto gdje je zavladao grijeh i na njegovo će mjesto doći iscjeljujuće milosrđe. Potrebno je ne skrivati svoje osjećaje stida od Boga, ne zakopavati grijeh u sebi. I to je početak jedne iskrene molitve Bogu. Zapravo, ovim želim samo podjsetiti koliko je važan iskren odnos u molitvi.
Kajanje je u tom smislu puštanje istini da probada mjesta na kojima su rane, da ih otvori, da se iscijedi ono gorko, žučljivo, neugodno u meni. Istina reže čovjekovu nutrinu, a iskrenost podrazumijeva istinu. Koliko god iskrenost u odnosu „provocira“ Božje milosrđe, toliko je bitno i za naš molitveni život. Naime, često ne možemo moliti koliko bismo htjeli. Ne treba ulaziti u razloge toga, ali to ne znači da takav čovjek nije čovjek molitve. Često upravo takav napravi više dobra i na njegovu se životu kršćanstvo očituje nemjerljivom ljubavlju koja se vidi po djelima spram bližnjih. Mole li ovakvi ljudi? Mole i to dobro. Naie, Bog leži u našim nakanama. Uvijek nas nakane otkrivaju. Stoga i ovu priču o molitvi dovodimo u kontekst iskrenosti i nakana, jer to dvoje otkriva naš život u njegovim dubinama.
Iskren čovjek uvijek ima dobre nakane. To ne znači kako takav ne griješi. Ne, upravo suprotno. Može biti da takav griješi, ali ona poniznost kojom se odlikuju takvi ljudi potiče ih da ispravljaju svoje nakane, da ne budu tvrdgolavi, da mogu s lakoćom priznati sebi i drugima svoje greške, da budu ljudi od istine.
[1] Origen, O molitvi, 13
[2] Communicatio (lat.), iskomunicirati interese, razmjena mišljenja, retorička figura po kojoj se traži mišljenje slušatelja
[3] Communio (lat.), utvrditi, izgraditi utvrdu, osnažiti. Jednako tako znači i zajednicu koja pripada mnogima ili svima za koje vrijede isti zakoni, koji slijede iste zakone i pravila ponašanja. To je zajedništvo po jeziku, pravima, običajimaU tom smislu dobro je dotaknuti se i riječi communis, koja označava nešto što je dostupno mnogima, što je zajedničko onima koji prebivaju na zajedničkom prostoru
[4] λήμα, τό, jon. i poet. volja, želja; odlučnost, odvažnost, hrabrost; drzovitost; i konkretno: drska glava, bezobraznik. λήμμα, τό, primljeno, dobit, dohodak, osobna korist. U tom smislu δίλήμμα (dilema) predstavlja suprostavljanje dvaju volja ili želja jedno drugome koje dovode do nedoumica, dvojbi. Riječ je o odnosu koji je doveden do izbora između dvaju nejednakih mogućnosti.
[5] Sveti Augustin, O Govoru na Gori, 2,14
[6] Sveta Terezija Avilska, Put savršenstva, 29,6
[7] Sveta Tereza, Život, 8,2
[8] Josemaria E. de Balguer, Susret s Kristom, 119
[9] Origen, O molitvi, 8
[10] Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 8
[11] Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 6 o molitvi
[12] Sveti ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. IV, p. 102
[13] Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 6, O molitvi
[14] Sveta Tereza, Fundaciones, l0,13
[15] Sveti Župnik Arški, Govor o molitvi
[16] Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. 1P 352
[17] Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 8