Isus nam otkriva lice Boga kao milosrdnog Oca koji pazi na svoju djecu. Poput roditelja. Zbog čega bi se onda netko trebao bojati Boga?
Igra sa šibicama
Pokušajmo razumjeti ovo preko odnosa djeteta i roditelja. Dijete roditelja poznaje prije svega po ljubavi, po brizi. No, odrastanjem djeteta i briga dobije novo obličje. Kako bi zaštitio dijete od zla, roditelj stavlja zabrane pred dijete. Dijete ne razumije kako po nečem može doći do zla. Često i ne razmišlja o tome, jer sve gleda kroz dobro. Roditelj shvaća kako u tom “nekom” dječjem dobru uvijek može ležati skriveno potencijalno zlo koje dijete ne vidi. Stoga, zapovijeda određene zabrane kako bi dijete zaštitio.
Primjerice, roditelj zabrani djetetu igranje sa šibicama. Dijete pak, zanemari u jednom trenutku zabranu roditelja, zaigra se, upali jednu i opeče se.
Što se u djetetu događa? Nakon početne boli, javlja se prije svega strah. Strah je stvar nutrine djeteta koje misli o srditosti roditelja. Dakako, i srditost je stvar nutrine djeteta koje sada anticipira roditeljsku ljutnju i kaznu.
Prije nego je napravilo grešku, dijete nije imalo straha u sebi. Tek kada je prekršilo zabranu roditelja, strah se pojavio.
Razmislimo malo o zabrani roditelja. One se postavljaju radi zaštite od zla, a to čini roditelj jer voli svoje dijete. Te su zabrane zaštita, a ne kazna. Stoga su stvar ljubavi. Djetetu to ne treba objašnajvati (jer neće ni shvatiti). Ono to intuitivno prepoznaje, jer dijete neće sebi kazati kako roditelj stavlja zabranu jer ga voli, jer… Ono to prepoznaje.
Unatoč tome, prekrši zabranu roditelja i kada se to dogodi, prvi strah koji se nakon počinjene štete pojavi, nije strah za sebe, već jedna reakcija koja pokazuje da je dijete krivo, da u sebi razaznaje svoju krivicu. Krivicu, ne stoga što je prekršilo zabranu, već zato jer je povrijedilo ljubav roditelja. Straha prije greške nije bilo u djetetu.
Prvi grijeh
Prije prvoga grijeha, držimo kako ljudi nisu imali straha. Baš kao ni dijete prije svoje greške. Prije grijeha ljudi se nisu bojali Boga. Nisu ni trebali, jer im je Bog podržavao život svojim darovima u svemu. Tek nakon grijeha, pojavio se strah. Bila je to jedna novost koju su otkrili u sebi. Počeli su se bojati Boga i njegove reakcije. Bilo je to nepotrebno, ali strah je napravio svoje.
Boga se ne treba bojati jer Bog nije srdit. Strah i srditost su stvar naše neuredne nutrine. Bog je ove velike dao praroditeljima, ali im je ostavio i jedan ispit ljubavi. Zašto? Prije prvih ljudi, anđeli su posrnuli i preobrazili se u vragove, pa je Bog s čovjekom drugačije postupio. Darovao mu je slobodu u kojoj može restaurirati svoje grešno stanje Božjom pomoći kako ne bi propao. Darovao je slobodu različitu od anđeoske.
Pred ljude je stavio ispit ljubavi. Stablo u središtu vrta, stablo spoznaje dobra i zla, zapravo stablo koje je čovjeka moglo odvesti prema zlu. Stablo sa odabirom vlastitog rješenja za sve! U vrtu je bilo i drugih stabala koji su zadovoljavali ljudske potrebe ne samo biološke, već i estetske. Čovjek je u svakom mogao uživati bilo u plodovima, bilo u ljepoti. No odabrao je napraviti upravo ono što mu je Bog zabranio: jeo je sa tog stabla. Zapravo je pao na ispitu ljubavi. Greška protiv ljubavi Boga inducirala je strah u čovjeku.
Ljubav se naime, može izricati pozitivno i negativno. Pozitivno kada nekome jasno iskažeš svoju privrženost. Negativno kada odbiješ sve što može ugroziti tvoju ljubav, osobu koju voliš. Tako je afirmacija istovremeno i negacija: ljubiti istinski nekoga, pretpostavlja odbijanje mogućnosti da se ljubi drugu osobu na isti način.
Ljubiti Boga istinski, pretpostavlja da se grijeh nikako ne može ljubiti; jer zapovijedi Božje ne postoje ni zbog čega drugog nego da nas zaštite od neuredne ljubavi koja vodi u propast.