𝐏𝐚𝐤𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐦𝐫ž𝐧𝐣𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐨𝐧𝐨𝐦𝐞 š𝐭𝐨 𝐯𝐨𝐥𝐢š
Juda je odbio posljednji poziv i od toga vremena u njegovu je srcu bio samo očaj. Juda je izišao, a „bila je noć” – opis koji odgovara djelu tame. Možda je bilo i olakšanje biti daleko od Svjetla svijeta. Priroda katkad simpatizira, a katkada se ne slaže s našim radostima i žalostima. Nebo je pokriveno sumornim oblacima kad čovjeka uhvati melankolija. Priroda je odgovarala Judinim opakim djelima, jer, kad je izašao, nije susreo Božje lice koje mu se poput sunca smiješi, nego crnilo noći. Također će biti tama u podne kad će naš Gospodin biti žrtvovan. Juda je otišao putom koji vodi u pakao.
Ne može nitko kazati kako je Juda mrzio Gospodina. Sigurno ga je volio. Ipak, njegove nutarnje procjene Isusa i njegova poslanja bile su krive. Juda je svoje mišljenje stavio iznad svega. Nije preispitivao vlastite procjene. Kada se udaljio od Onoga kojeg je volio, Juda je počeo mrziti. No, nije počeo mrziti Isusa, već ljubav u sebi. Brodolomac koji pluta morem, na more je došao jer more voli i more je kao stvoreno za njega. No, kada ga napadne žeđ u brodolomu, premda zna da to ne bi smio, počinje piti more, i žeđ se uvećava. Događa mu se da ono što je najviše volio u životu, sada počinje mrziti. Tom mržnjom paralizira ljubav koju je imao prema moru i počinje uživati u mržnji.
Ovo se zna dogoditi ljudima koji se daju puno u svom životu, a onda dožive brodolom života. Počinju mrziti sve one kojima su davali ljubav, mrziti samu ljubav koju su darivali. Mrze ljubav, počinju je prezirati i neostvareni u ljubavi, a puni mržnje, počinju uživati u svojoj mržnji. I ne samo to, već počinju za sve tražiti krivce u drugome za svoj brodolom. Juda je vjerojatno u srcu okrivljavao Isusa jer nije htio isto što i Juda, možda i one „glupe apostole“ koji ništa ne razumiju. 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐞 𝐩𝐨𝐠𝐫𝐞š𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐜𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐯𝐞𝐥𝐞 𝐬𝐮 𝐠𝐚 𝐝𝐨 𝐨č𝐚𝐣𝐚 𝐢𝐳 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐡𝐭𝐢𝐨 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐭𝐢 𝐢𝐳𝐥𝐚𝐳, 𝐯𝐞ć 𝐣𝐞 𝐩𝐨č𝐞𝐨 𝐮ž𝐢𝐯𝐚𝐭𝐢 𝐮 𝐧𝐣𝐞𝐦𝐮. Tako je i s onima koji su u paklu. Svojim odbijanjem da stvari mogu biti drugačije nego što su ih sami procijenili, zapravo žele pakao. Oni žele pakao jer ne žele Boga- jer odbijaju mogućnost drugoga puta. Mrze ljubav, mrze Boga, mrze sve oko sebe. Sve gubi vrijednost u njihovim očima. Jednu stvar ne opažaju: čak i za mržnju im je potreban netko. Pa ako mrze Boga, očito je dezorijentacija velika da nisu u stanju spoznati kako je bolje ljubiti premda ti to u nekim situacijama ne ide u prilog nego mrziti nekoga tko ti je darovao sebe i svoju ljubav.
Pakao je mržnja prema Bogu kojega ljubiš. To je kao kod dvoje silno zaljubljenih čija se veza nesporazumom prekine. Zaljubljeni trebaju onog kojeg vole za ljubav. Kasnije trebaju istu osobu, jer ljubav se ne može ugasiti, ali je ne žele. Stoga, mrze svoju ljubav. To je pakao: to je vječno samoubojstvo zbog mržnje ljubavi koju voliš.
𝐏𝐚𝐤𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐫𝐝𝐢𝐭𝐨𝐬𝐭 𝐧𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞
Što se događa kada napravimo nešto što će povrijediti nekoga koga volimo? Kada povrijedimo voljenu osobu, počinjemo se ljutiti na sebe. Zamrzimo sebe. Netko zna reći: ovo sebi ne mogu nikada oprostiti, ili mrzim sebe zbog toga što sam napravio. 𝐃𝐮š𝐞 𝐮 𝐩𝐚𝐤𝐥𝐮 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐢š𝐞 𝐦𝐫𝐳𝐞 𝐬𝐞𝐛𝐞, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐮 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐢𝐥𝐞 𝐬𝐚𝐯𝐫š𝐞𝐧𝐮 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯. Kada sebe mrze, same sebi nameću nemogućnost opraštanja. Upravo tako je postupio Juda. 𝐁𝐨𝐠 𝐣𝐞 𝐬𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚𝐧 𝐨𝐩𝐫𝐨𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢, 𝐚𝐥𝐢 𝐨𝐯𝐞 𝐝𝐮š𝐞 𝐧𝐢𝐬𝐮 𝐬𝐩𝐫𝐞𝐦𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐦𝐢𝐭𝐢 𝐨𝐩𝐫𝐨š𝐭𝐞𝐧𝐣𝐞. Nisu sposobne ni spremne sebi oprostiti. Njihove krive procjene na zemlji dovele su ih do sebičnosti. Sva svijet, svo spasenje imale u samo u sebi. Imali su rješenje za sve. Ali nisu preispitivali vlastite procjene. I premda se može činiti kako su bili puni ljubavi, jer su se stalno zauzimali oko nekoga, kada je onaj koji voli zatražio malo slobode za sebe, onda nisu znali pustiti voljenu osobu da se ostvari. Imali su ljubav koja je njima samima bila potrebna, a drugima je bila okov, teret. To su ljudi koji svojom ljubavi terete druge i zapravo ih ne vole, jer jedino što vole jest slika koju oni sami imaju u sebi o drugoj osobi. Kada se ta slika razbije, nastaje kriza u ljubavi, a kada ljubav ode svojim pravcem, oni sebi ili drugome nisu u stanju oprostiti. Riječ je o tome da su imali posesivnu ljubav, ljubav samo za sebe. Ljudi koji samo poštuju sliku koju oni imaju u sebi o nekome slični su izopačenoj djeci koja u svoje društvo primaju dobro dijete. Kada se dobro dijete ne uklapa u obrazac ponašanja grupe, tada ga ismijavaju i vrijeđaju, govoreći da je kukavica, staromodan,… Pokazuju time kako je u njima ljubav izokrenuta- usmjerena samo prema njima samima. Ovakvim je ljudima dobrota i čestitost prijekor, a nečija sloboda je užas. Stoga je ne poštuju, jer nemaju ljubavi u sebi. 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐭𝐫𝐚ž𝐢 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐮 𝐢 𝐮𝐳𝐝𝐢ž𝐞 𝐣𝐞 𝐧𝐚 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐬𝐯𝐨𝐣 𝐧𝐚č𝐢𝐧. 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐧𝐢𝐤𝐨𝐦𝐞 𝐧𝐞 𝐳𝐚𝐭𝐢𝐫𝐞 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐮.
𝐏𝐚𝐤𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐩𝐨𝐝𝐯𝐫𝐠𝐧𝐞𝐦𝐨 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢
Na ljubav se nikoga ne može prisiliti. Ljubav je stvar slobode, pa tako ni Bog neće prisiliti nikoga da ga voli. Ljubav i prisila se suprotstavljaju jedno drugome. 𝐁𝐨𝐠 𝐣𝐞 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐩𝐨𝐳𝐯𝐚𝐨 𝐝𝐚 𝐠𝐚 𝐯𝐨𝐥𝐢 𝐮 𝐬𝐥𝐨𝐛𝐨𝐝𝐢, 𝐝𝐚 𝐠𝐚 𝐯𝐨𝐥𝐢 𝐣𝐞𝐫 𝐭𝐨 ž𝐞𝐥𝐢, 𝐚 𝐧𝐞 𝐳𝐚𝐭𝐨 š𝐭𝐨 𝐭𝐨 𝐦𝐨𝐫𝐚. Pakao je okretanje leđa toj božanskoj ljubavi u slobodi svojih odluka. To znači za života odbiti tu ljubav i ostati u tom stanju, umrijeti u tom stanju znači nikada ne doprijeti do mogućnosti da te dotakne Božansko Milosrđe. Premda se ono svima daruje, čovjek u ovakvu stanju ne želi to primiti. Stoga takav čovjek ne prilazi Bogu.
𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐢𝐭𝐚𝐧𝐣𝐮 𝐨𝐝𝐧𝐨𝐬 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐚 𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐮 𝐩𝐞𝐫𝐬𝐩𝐞𝐤𝐭𝐢𝐯𝐢 𝐯𝐣𝐞č𝐧𝐨𝐠𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚, č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐢𝐦𝐚 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐝𝐯𝐚 𝐢𝐳𝐛𝐨𝐫𝐚: 𝐝𝐨𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐠𝐚 𝐝𝐨𝐭𝐚𝐤𝐧𝐞 𝐁𝐨ž𝐣𝐚 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 š𝐭𝐨 𝐳𝐧𝐚č𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐌𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐮 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐚𝐬 𝐧𝐞ć𝐞 𝐠𝐥𝐞𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐩𝐨 𝐧𝐚š𝐢𝐦 𝐠𝐫𝐢𝐣𝐞𝐬𝐢𝐦𝐚; 𝐢𝐥𝐢 𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐩𝐮𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐠𝐚 𝐝𝐨𝐭𝐚𝐤𝐧𝐞 𝐁𝐨ž𝐣𝐚 𝐋𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 š𝐭𝐨 𝐳𝐧𝐚č𝐢 𝐨𝐝𝐛𝐢𝐭𝐢 𝐌𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐞. Kada odbijemo milosrđe Boga, na nas se primjenjuje pravednost. To bi značilo odlazak od Boga, ne željeti imati Božju Ljubav- jer 𝐁𝐨𝐠 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐥𝐢𝐜𝐞 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚 𝐮 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫𝐝𝐧𝐨𝐦𝐞 𝐨𝐩𝐫𝐚š𝐭𝐚𝐧𝐣𝐮, u milosrđu. U kontekstu Posljednjeg Suda to znači odbiti bilo kakvu mogućnost opraštanja.
Ljudi koji poput Jude odbijaju milosrđe Božje, zbog svojih krivih procjena, zbog neshvaćanja pravih vrijednosti, zbog toga što misle kako su ispravni u svemu tome, u konačnici misle kako im se 𝐧𝐞𝐦𝐚 š𝐭𝐨 𝐨𝐩𝐫𝐨𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢. Zapravo odbijaju bilo kakvu mogućnost da griješe, a time i da im se oproste grijesi. Ne žele da im se oprosti. Judina najveća greška je bila u tome. Nepoznavanje pravih vrijednosti- onih spasenjskih koje su jedine istinske vrijednosti života, dovelo ga je do toga da misli kako mu se u konačnici i nema što oprostiti. A ako mu se nema što oprostiti, čemu grizodušje? Ako mu se nema što oprostiti, na njega se onda primjenjuje pravednost. U svemu tome negdje je u Judi bila skrivena spoznaja da je ipak negdje “možda” pogriješio! Ali njegove pogrešne procjene, njegova umišljena ispravnost u nakanama, nisu dopuštale da ni to svoje stanje procjeni ispravno. Dopustio je (jer je čovjek u svemu slobodan, pa i u takvim rubnim procjenama) da u njemu prevladaju njegove procjene zbog kojih je mrzio svoje postupanje. Mrzio je svoj poraz, svoja neispunjena oekivanja, svu svoju nutrinu. Pored ljubavi koju je mrzio- zamrzio je i samoga sebe. Dopustio je očaju da pobijedi ljubav u njemu.
Juda nam je dao jednu lekciju: ljubav, ili posjeduješ, ili ljubav posjeduje tebe. Kada ljubav počinje posjedovati čovjeka, sam čovjek gubi svoju slobodu. Kako ljubav i sloboda idu ,,ruku pod ruku”, tamo gdje se izgubi sloboda, ljubav počinje mijenjati svoje obličje i degenerira u mržnju ili neke oblike požude koja čovjeka zaslijepi za istinsko dobro- ono jedino dobro koje čovjeka vodi k Bogu, k spasenju. Drugim riječima, ljubav ne može biti prepuštena ,,samoj sebi”, emocijama. Mora biti vođena razumom koji ispravno procjenjuje stvari- ispravno procjenjuje što je dobro, a što je zlo, što je istina, što laž, … Sve što nije dobro u procjenama razobličuje ljubav u nešto što čovjeka posjeduje preko lažnog dobra u kojem čovjek pronalazi trenutno zadovoljstvo. Takva ,,ljubav”, počinje gospodariti čovjekom i uvjetovati njegovo postupanje. Usmjerava čovjeka nasladi koja je trenutna i nema veze sa trajnim- vječnom dobrom koje vodi k Bogu. Ovakva ,,ljubav” čovjeka usmjerava samo intenzitetu zadovoljstva nikako spasenju.
𝐏𝐚𝐤𝐚𝐨 𝐣𝐞 𝐢 𝐩𝐨𝐛𝐮𝐧𝐚 𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢
Rekavši da se Juda podvrgao pravednosti odbivši milosrđe Boga, može nekoga navesti na krivo promišljanje o paklu. Pravednost i pakao nemaju veze jedno s drugim. 𝐁𝐢𝐥𝐚 𝐛𝐢 𝐯𝐞𝐥𝐢𝐤𝐚 𝐥𝐚ž 𝐤𝐚𝐳𝐚𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐨𝐝𝐯𝐫𝐠𝐚𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐯𝐨𝐝𝐢 𝐮 𝐩𝐚𝐤𝐚𝐨. 𝐍𝐚𝐩𝐫𝐨𝐭𝐢𝐯, 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐢𝐦𝐚 𝐯𝐞𝐳𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐬 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐞𝐦: 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐬𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐧𝐞 𝐦𝐨ž𝐞 𝐢𝐬𝐩𝐮𝐧𝐢𝐭𝐢, 𝐁𝐨𝐠 𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐝𝐨𝐳𝐢đ𝐮𝐣𝐞 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐢𝐦 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐞𝐦 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐦𝐨𝐠𝐚𝐨 ž𝐢𝐯𝐣𝐞𝐭𝐢 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨 𝐢 𝐢ć𝐢 𝐩𝐮𝐭𝐞𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐠𝐚 𝐯𝐨𝐝𝐢 𝐤 𝐁𝐨𝐠𝐮! 𝐌𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐞 𝐬𝐞 𝐣𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐬𝐦𝐚𝐥𝐚𝐤𝐬𝐚 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭, 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐧𝐞𝐩𝐫𝐚𝐯𝐝𝐚 𝐧𝐞 𝐛𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐮𝐳𝐞𝐥𝐚 č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤𝐨𝐯𝐨 𝐬𝐫𝐜𝐞. 𝐀 𝐩𝐫𝐞𝐮𝐳𝐦𝐞 𝐠𝐚 𝐮𝐯𝐢𝐣𝐞𝐤 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐭𝐨 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐞 𝐨𝐝𝐛𝐢𝐣𝐞! Č𝐨𝐯𝐣𝐞𝐤 𝐬𝐞 𝐛𝐞𝐳 𝐦𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫đ𝐚 𝐢𝐳𝐠𝐮𝐛𝐢.
Kakav je odnos milosrđa i pravednosti? Kada nas netko povrijedi, kada povrijedi ljubav u nama, jedini način da se uspostavi ravnoteža u odnosima jest da se pravednost (odnosno nepravda koja nam je počinjena) nadomjesti milosrđem. 𝐌𝐢𝐥𝐨𝐬𝐫𝐝𝐧𝐨 𝐨𝐩𝐫𝐚š𝐭𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐝𝐚𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐝𝐨𝐤𝐧𝐚𝐝𝐮 𝐳𝐚 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞đ𝐞𝐧𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯! Kada se na mjestu na kojem je trebala biti ljubav javi rana od nepravde, ranu na sebi treba zaliječiti. Na ranu stavljamo nešto: u slučaju odnosa, na ranu se stavlja ili ljubav opraštanja ili mržnja koja traži nadoknadu od drugoga. Oprostiti u najužem smislu ne znači tražiti od drugoga nadoknadu po pravdi, već ne vraćati se na svoje rane, ne otvarati ih ponovo. Kada onaj koji počini nepravdu shvati kako je pogriješio, ovakav stav nas dovodi do toga da se ispravno postavimo spram te osobe i doista mu oprostimo. To nas nekada neće lišiti trauma onoga što smo doživjeli, ali ćemo mirno i bez mržnje nastaviti sa životom.
Istovremeno, vođeni ovakvim iskustvom, sami ćemo zatražiti oproštenje od nekoga koga mi povrijedimo, ili se barem gorko kajati pred Bogom shvaćajući kako nam možda netko ne želi ili nije u stanju oprostiti. Shvatit ćemo lako kako nismo u pravu, kako su naše procjene bile pogrešne i u postupanju ćemo biti vođeni milosrdnom ljubavlju, a ne cjenkanjem oko toga tko je u pravu, a tko nije. Vodit će nas ljubav, a ne ,,pravednost”. Kada nas vodi ,,pravednost” cjenkanja, lako se može dogoditi da mjesto na kojem ljubav treba biti u nama, zasjedne požuda, strast za pravdom. Ne ostvarimo li je, moguće je da nam se dogodi isto što i Judi: da nas vlastite procjene (krive- a da to i ne vidimo) odvuku od Boga.
Izgubljene duše podvrgnute su sili požude koja ih odvlači od Boga. Slično zakonu akcije i reakcije: svaka sila kojom se djeluje na neko tijelo, ima svoj ekvivalent u sili suprotnoga smjera. Ili, silom kojom pritišćemo neki predmet, sam predmet se opire silom iste vrijednosti, ali suprotnog smjera djelovanja. Na taj se način uspostavlja ravnoteža sila zbog koje neki predmet ne popušta pod pritiskom. Kada jedna sila nadjača drugu, dolazi do dvije pojave: ili predmet koji je pritisnut puca i lomi se; ili onaj koji pritišće biva snažno odbijen od pritisnutog predmeta.
Kod „izgubljenih duša“ nema ove ravnoteže u silama. Pritisnuti su silom požude, silom strasti u svemu. Istovremeno, pritišće ih i pravda koja ih sili ljubiti Boga. U njima nalazimo dvije sile koje se suprotstavljaju jedna drugoj, ali ne nalazimo ljubavi, jer prisila u ljubavi je negacija ljubavi! Sila požude kojom se opiru ljubavi njih lomi, uništava, odbija od ljubavi. Ove duše ne posjeduju ljubav, već deformirana ljubav posjeduje njih, a takva ljubav ih podvrgava prisili, odnosno silama požude. Iz perspektive ljubavi, ove duše bivaju prisiljene ljubiti, a to je negacija ljubavi, to nije ljubav, to je pakao.
Ispravno shvaćanje pravednosti nikada ne ide bez milosrđa. Tako pobuna protiv milosrđa uvijek postaje i pobuna protiv pravednosti- i obrnuto. Naime, 𝐭𝐚𝐦𝐨 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐧𝐚𝐥𝐚𝐳𝐢𝐦𝐨 𝐢𝐬𝐤𝐫𝐞𝐧𝐨 𝐤𝐚𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐩𝐨𝐯𝐫𝐞𝐝𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢, 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐢𝐬𝐭𝐨𝐯𝐫𝐞𝐦𝐞𝐧𝐨 𝐤𝐚𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐣𝐞 𝐤𝐚𝐨 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 č𝐢𝐧 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐢 𝐧𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞𝐠 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐬 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯𝐥𝐣𝐮 𝐨𝐝𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐢𝐭𝐢. 𝐒𝐭𝐨𝐠𝐚, 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐨𝐩𝐫𝐚š𝐭𝐚 𝐢 𝐬𝐯𝐞 𝐩𝐨𝐤𝐫𝐢𝐯𝐚. Kada sve stavimo u kontekst „ljubavi prema neprijateljima“ shvaćamo kako u sebi treba odmah opraštati čak i tamo gdje se kajanje ne pronalazi. Ne samo zbog drugoga, već i zbog sebe- da nas ne preuzme sila strasti, sila požude koja nas može lako odvesti u neki od oblika mržnje: prema sebi ili prema drugome zbog počinjene nepravde.
A duše koje završe u paklu mrze ljubav, mrze savršen život, mrze i sebe možda više nego druge. Mrze sebe, jer sebe ne ljube pravom ljubavlju, već silom strasti i požude. 𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐛𝐢 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐚 𝐨𝐯𝐚𝐤𝐯𝐚 𝐝𝐮š𝐚 𝐨𝐭𝐢š𝐥𝐚 „𝐬𝐥𝐮č𝐚𝐣𝐧𝐨“ 𝐮 𝐧𝐞𝐛𝐨, 𝐭𝐨 𝐧𝐞𝐛𝐨 𝐳𝐚 𝐧𝐣𝐮 𝐛𝐢 𝐨𝐩𝐞𝐭 𝐛𝐢𝐨 𝐩𝐚𝐤𝐚𝐨. 𝐍𝐞𝐩𝐨𝐝𝐧𝐨š𝐥𝐣𝐢𝐯𝐢 𝐩𝐚𝐤𝐚𝐨! One se opiru pravoj i istinskoj ljubavi, one mrze ljubav i obitavanje u takvom stanju u kojem vlada ljubav, za ovakve duše je propast- pakao.
Ljubav je obilježena vječnim trajanjem. Volimo li ili mrzimo, činimo to u trajnom stanju. Ljubav koja upravlja Bogu, ili „ljubav“ koja odvlači od Boga je vječna. Nikoga se ne voli niti se mrzi na „dva ili tri mjeseca“. Stoga i odvratnost na tu vječnost, dušu okreće u suprotnom pravcu bez povratka. Pakao mora biti vječno stanje.
𝐁𝐨𝐠 𝐧𝐞 𝐨𝐬𝐮đ𝐮𝐣𝐞, 𝐯𝐞ć 𝐩𝐫𝐚š𝐭𝐚
Stablo koje padne, ono ostaje ležati onamo gdje padne. Tako je i sa stanjem duše poslije smrti: ostaje duša u onom stanju koje je živjelo punim intenzitetom za života. Tako, puni mržnje idu u pakao, a oni raskajani, ponizna srca, prema Bogu (čistilište, raj). 𝐁𝐨𝐠 𝐧𝐞 𝐦𝐢𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐚𝐯𝐨𝐯𝐞. On je uvijek raspoložen za spasenje, uvijek je spreman otvoriti mogućnost bilo grešniku, bilo pravedniku. Mi smo ti koji mijenjamo svoje stanje u odnosu na spasenje, i kada nam nije po volji, uvijek je Bog kriv za sve, kada krivo procijenimo stvari- opet je netko kriv, u konačnici Bog. 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐝𝐮 𝐝𝐨ž𝐢𝐯𝐥𝐣𝐚𝐯𝐚𝐦𝐨 𝐤𝐚𝐨 𝐠𝐧𝐣𝐞𝐯, 𝐣𝐞𝐫 𝐬𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐣𝐞𝐦𝐨 𝐤𝐚𝐨 𝐨𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐫𝐚𝐝𝐞 𝐧𝐞𝐩𝐫𝐚𝐯𝐝𝐮. Svaki prijestupnik smatra kako sudac ima nešto protiv njega, ali problem nije u sucu koji ima iste kriterije cijelo vrijeme, jer sudac istim kriterijima oslobađa i kažnjava. Tako nema razlike u Bogu kada sudi: On je ljubav i za zle i za pravedne. Razlika je u nama: odbijamo li ili prihvaćamo tu ljubav.
Razmišljajući o svemu imajmo uvijek na umu kako se Bog ne ljuti na nas kada povrijedimo sami sebe grijehom. Bog se ne vrijeđa kao neka osoba kojoj sve smeta, niti je neki diktator koji sve hoće imati pod vlašću. Bog je Otac pun ljubavi koji nas prima natrag sebi, kao rasipnog sina, ali samo ako se pokajemo. On nas ljubi, a ljubav ne ide protiv slobode onog kojeg se ljubi. Bog nas toliko ljubi da čak i kada griješimo svojevoljno, ne zadržava nas. Radije će on na križ, nego da nama uskrati slobodu.
Bog se žalosti zbog našeg odlaska i to je pravi izraz za ono što se događa s grešnikom. Žao mu je čovjeka. Upravo ta žalost, potiče razmišljati kako pomoći grešniku. Tu nastaje problem u nama, onda kada mrziš ljubav, i ako mrziš sebe, i odbijaš pomoć, odbijaš mogućnost da ti je sve može biti oprošteno ako pokažeš djelima da to doista i želiš. Upravo suprotno rade grešnici koji često odbijaju promijeniti svoje stanje. Djelima pokazuju da to ne žele.
𝐙𝐚š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐮𝐦𝐚𝐫𝐚𝐦𝐨?
Nekada se kršćani pritisnuti nevoljama i nepravdama osjete ,,umornima u svojem kršćanstvu.” Čini im se kao da nema rješenja, nema pravde na ovom svijetu, ne mogu ništa napraviti. Doista tako i jest. Umore se od svega, zasite, prepuste sve ,,životu” pa neka ih nosi dalje. Postanu 𝐢𝐧𝐝𝐢𝐟𝐞𝐫𝐞𝐧𝐭𝐧𝐢 na sve. Imaju osjećaj kao da su sve u životu krivo procijenili!
Zaboravljaju pri tom kako u čovjekovu duhu postoji nešto što nadilazi ono što shvaćamo u svom tijelu. U duhu postoji nešto što može nadići naša ograničenja. Ono što nas ograničava, često je upravo indiferentnost u koju upadnemo. Nezainteresiranost za svijet oko sebe i svijet u sebi. Nekada je čak i teška i nepravedna situacija prihvatljivija od svega kada nam je ,,puna kapa svega.” Ta indiferentnost pokazuje izvjestan nedostatak ljubavi. Nikakvu nezainteresiranost uma, već duha, cijelog bića za nešto. Riječ je tome da se ne prepoznaje prava vrijednosti stvari ili osoba, da smo izgubili sposobnost procjene pravih vrijednosti. Ta procjena pronalazi se u srcu, u duhu- nikako u činjenicama ili u cijeni. 𝐈𝐧𝐝𝐢𝐟𝐞𝐫𝐞𝐧𝐭𝐧𝐨𝐬𝐭 𝐮𝐦𝐚𝐧𝐣𝐮𝐣𝐞 𝐯𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐯𝐨𝐝𝐞 𝐤 𝐬𝐩𝐚𝐬𝐞𝐧𝐣𝐮, 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐚𝐤𝐨 𝐝𝐞𝐠𝐫𝐚𝐝𝐢𝐫𝐚 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐮 𝐢 𝐠𝐮𝐫𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞𝐯𝐫𝐬𝐧𝐨𝐣 𝐧𝐞𝐦𝐨ć𝐢 𝐢 𝐨č𝐚𝐣𝐮. Čini da se pomiri sa postojećim zlom i u konačnici se prepusti strastima, požudi, mržnji.
Zašto se dakle tako umaramo u životu? Jer mislimo da imamo limite u svojoj životnoj energiji. To je krivo, jer se energija obnavlja ako volimo nešto. Ljubav obnavlja svu energiju. Bog- Ljubav obnavlja duh čovjeku, ali samo ako čovjek voli Boga i bližnjega. Umaramo se često, ne stoga jer nam nedostaje energije jer nam nedostaje ljubavi u srcu. 𝐍𝐞 𝐨𝐛𝐧𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐬𝐞 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐯𝐨𝐥𝐢. Trošeći život na indiferentnost, biti nezainteresiran na njega, osim što pokazuje manjak ljubavi, čini da se čovjek umara od života. A život je plod ljubavi Boga.
Pogledajmo malo ponovo u evanđelje. Ima dva slučaja loše procjene vlastitih snaga. Oba su slučaja stvar pogrešnih procjena zbog kojih se trpi šteta, poraz u slučaju rata. Jednako je i sa dušom. Nutarnji život se gradi na ispravnim procjenama. Nutranji život je i poput rata protiv vlastitih neprijatelja- zla i grijeha u sebi. U procjenama treba biti realan i ne ostavljati prostora propustima, ne popuštati vlastitim slabostima, kako ne bi, kada bude očito da smo poraženi, da smo u nečem neuspješni, počeli krivce tražiti na drugom mjestu i padali u ogorčenja ili mržnje, te u krajnjem slučaju smalaksali zbog indiferentnosti.
𝐏𝐫𝐢 𝐭𝐨𝐦𝐞 𝐬𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐨𝐬𝐥𝐨𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐁𝐨𝐠𝐚, 𝐧𝐚 𝐁𝐨ž𝐣𝐮 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯, 𝐫𝐚č𝐮𝐧𝐚𝐭𝐢 𝐬 𝐁𝐨𝐠𝐨𝐦 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐨𝐛𝐧𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐮 𝐧𝐚𝐦𝐚, 𝐤𝐨𝐣𝐢 ć𝐞 𝐨𝐩𝐫𝐨𝐬𝐭𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐩𝐮𝐬𝐭𝐞 𝐢 𝐮𝐥𝐢𝐭𝐢 𝐧𝐨𝐯𝐮 𝐬𝐧𝐚𝐠𝐮 𝐝𝐚 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐦𝐨 𝐤𝐫𝐨𝐳 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐮𝐩𝐚𝐣𝐮ć𝐢.