Niniva: veliko zlo
Nakon što je prihvatio Jahvin poziv da propovijeda u Ninivi, riba je izbacila Jonu na obalu nakon što je tri dana proveo u njoj. Niniva1 „veliki grad“, jedan je od najstarijih asirskih gradova. Osnovao ga je Nimrod (Post 10,11). Niniva je bio glavni grad asirskog kraljevstva kada je ono bilo na svom vrhuncu od IX – VII stoljeća pr. Krista. Kralj Sanherib ga je učinio slavnim gradom. Ovaj grad su 612. godine pr. Krista razorili Babilonci i Medijci i od tada se nije znalo ni mjesto gdje se Niniva nekad nalazila. Danas znamo da se ovaj grad nalazio na istočnoj obali rijeke Tigris blizu grada Mosula u današnjem Iraku. Nekada je rijeka tekla zapadno od gradskog zida i tako štitila grad sa te strane. Danas se na nekadašnjem mjestu Ninive nalaze dvije glavne gomile ruševina. Jedna je ˝Nebu Junis˝ – još neispitana – gdje se nalazila Esarhadonova palača; druga je ˝Kujundžik˝, ostaci Sanheribove i Asurbanipalove palače, koja se počela iskopavati 1840. godine. U Asurbanipalovoj palači pronađena je knjižnica sa 20.000 tablica, koje se danas nalaze u Britanskom muzeju. Postojalo je u gradu 15 vrata dok je zid bio visok 15 metara, debeo oko 10 metara. Pretpostavlja se da je Niniva imala oko 160.000 stanovnika, ali je bilo stanovnika izvan zidova.
Za Jonu, stanovnika Izraela gdje su gradovi brojno i prostorno mali, Niniva je bila veliki grad. Prorok Nahum naziva Ninivu ˝krvnički grad˝ (Nah 3,1) punog laži i otimanja. Ipak je bilo nade za njega. On se ˝nije potpuno predao zlu˝. Zlo ovog grada došlo je do Boga kao prije potopa (Post 6,5.11) i stanovnika Sodome i Gomore (Post 18,20.21). Izgleda kako je u Jonino vrijeme došlo do vrhunca zla u Ninivi. To je bilo vrijeme njihove kazne i suda.
Nema jasnog značenja imena Ninive, ali slijedeći klinasto pismo, Niniva bi trebalo značiti „riba u kući“ ili „mjesto bogato ribom“. Vjerojatno je Tigris u to vrijeme bio bogat ribom do koje se s lakoćom dolazilo. Bilo kako bilo, Jonu je izbacila velika riba u grad kojeg se ime obilježavalo bogatstvom riba. Riba, kako smo već pisali zapravo za jednog Izraelca predstavlja smrt, pa je tako Jona boraveći u ribi tri dana, zarpavo bio tri dana odvojen od života u utrobi pakla smrti. Sada, kada je izbačen na kopno ponovo ide u „grad smrti“, grad u kojem vlada veliko zlo.
U priči o Joni važnu ulogu ima pridjev godol u značenju velik. Velikom se označava Niniva (1,2; 3,2.3; 4,1), vjetar (1,4), oluja (1,4.12), strah (1,10.16), riba (2,1). Ako se uzme u obzir da biblijski hebrejski jezik vrlo malo upotrebljava pridjeve, onda je nužno dati odgovor zbog čega to čini autor Jonine knjige. Moguće da je htio istaknuti kako su svi događaji u priči puno veći nego stvarnost života, što bi moglo navesti na zaključak da su i autor i slušateljstvo u priči o Joni prije vidjeli parabolu nego stvarnu povijest. Još je jedna riječ u Joninu spisu česta i veoma važna. To je pojam raah, koji u knjizi ima različita značenja. Može imati značenje zla koje se popelo do Boga. To je zao put od kojega se Ninivljani i kralj trebaju odvratiti. Riječ je tome da je Jona bio bačen u veliko zlo, ili u njega sam upao kada je odbio poslušati Jahvu.
Izlazak iz ribe
Jona je izišao iz ribe, iz utrobe smrti. Vratimo li se na Jahvin zahtjev da Jona propovijeda poganima, Jonu možemo shvatiti kao proroka izlaska. Izlazak je važnu ulogu imao za Izraelce: njihovo spasenje i oblikovanje kao izabranog naroda počinje izlaskom iz Egipta, iz sigurnosti ropstva. Izlazak Jone iz okvira Izraelskog svijeta zapravo pokazuje kako je Jahve Bog sviju i Jonin odlazak u Ninivu nagovješta upravo ono što će se dogoditi nakon uskrsnuća Isusa Krista. Dogodit će se jedna Crkva koja će u sebi skupiti sve pogane oko Riječi Božje. Upravo to se dogodilo sa Joninim propovijedanjem: pogani su se skupili oko Riječi Božje upućene preko proroka Jone. Jona izvodi vjeru tako izvan religioznog okvira Izraela.
Prvi dio priče o Joni obilježava silazak, koji govori o padu proroka Jone na dno života- do smrti, onda kada odbija Jahvin poziv, kada se želi udaljiti od Boga. Izlazak iz ribe, od Jone- proroka u bijegu stvara proroka koji se vraća u svoju službu.
Bez ikakvog prijekora Joni za neposlušnost Gospod ponavlja naredbu da ide i da propovijeda Ninivi: „Ustani i idi u Ninivu“. Prorok Jona ovoga puta ne sluša sebe i svoju želju nego je odmah poslušan Božjem pozivu, i bez oklijevanja odlazi za Ninivu. Ustajanje i poslušnost Jahvi, vratilo je Jonu u život- Jona je na neki način ustajanjem oslikao uskrsnuće po Isusu Kristu, svih onih koji su do njegova uskrsnuća bili u utrobi pakla, onako kako je Jona bio u utrobi ribe.
Obraćenje Ninive
Bog u Joninoj knjizi najavljuje i mogućnost kažnjavanja zla. Ipak, Bog prvenstveno poduzima ono što je potrebno da se čovjek odvrati od zla i da se vrati dobru. Jahve ostaje Bog koji se može “pokajati” i odustati od zla kojim je zaprijetio. Ne samo da se Jahve “kaje” za takvu odluku i da od nje odustaje, nego se on štoviše veseli što su Ninivljani odustali od zla i što im se može smilovati i oprostiti. U ovome vidimo novi nagovještaj Radosne vijesti- evanđelja. Bog će svoje srce otvoriti svima koji se iskreno pokaju. Čak i kada su pogani i nevjernici u pitanju.
Suprotno od Ninivljana koji su se pokajali zbog svoga zla i obratili Bogu, Jona, unatoč tome što je pristao raditi po nalogu Jahvinu, nije sebe promijenio. Tvrdoglavo je prijanjao uz svoje stavove i želio da njegovi neprijatelji budu i Jahvini neprijatelji. Nije bilo iskrenog pokajanja u Jone.
˝Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet2, svi od najvećega do najmanjega.˝ Ninivljani su povjerovali u Boga i Joninu vijest i pokajali se. U Asiriji su, za vrijeme izraelskog kralja Jeroboama II, kraljevali Adad-nirari III, Salamansar IV, Asur- Dan III i Asur-Nirari V. Još za vladavine kralja Adad-Nirarija III (810-782) dogodila se vjerska revolucija u Asiriji. Bog Nabu je proglašen za jedinog boga. Moguće kako je ova monoteistička revolucija nastala usljed Jonine propovijedi, vjerovatno u vrijeme kralja Adad-Nirarija III. Čudan je prizor vidjeti kralja jedne velike države koji se tako ponizio, obukao u kostrijet i sjeo u pepeo. To je bio rezultat propovijedanja jednog Božjeg sluge. Kakva razlika između ovog kralja i izraelskih kraljeva u Jonino vrijeme, koji su uporno odbijali poniziti se i pokajati.
Sam narod se pokajao neovisno od kraljeve naredbe. Kada je vijest o poniznosti i pokajanju naroda dospjela do kralja, on je potvrdio post službenom naredbom. Svi njegovi velikaši priključili su se tome: ˝Ljudi i stoka.˝ Ovo je bila čudna naredba s obzirom da kraljevima mnogobožaca nije bio jasan pojam jednoga Boga. U Perziji se rezala kosa ljudi, konja i drugih životinja kao znak opće žalosti. Svi trebaju vapiti Gospodu, ali se moraju pokajati i napustiti svoje zlo. Ovo je moglo imati smisla samo ako su se ljudi iskreno pokajali i nastojali uistinu promijeniti svoje ponašanje. Njihovo je pokajanje bilo vidljivo.
Stid, iskrenost, kajanje
Ninivljani su napravili ono što se od njih tražilo, ali iskreno, ne kao Jona sa zadrškom. Ninivljani su se pokajali zbog svojega zla, postiđeni se obukli u kostrijet i posuli glave pepelom. Sramili su se zbog svojih grijeha. Stid ili sram, osjećaj je kojeg u pravilu nastojimo dovesti do minimuma. Stid, kao i sve druge osjećaje treba prihvatiti. O tome govori rabin ben Johanann: „Nadam se da ćete se bojati Boga onako kako se bojite ljudi”. Ljudi su postiđeni ako griješe u prisutnosti drugih ljudi, no kada griješe protiv Boga ne stide se i ne suzdržavaju se od grijeha. Nikada u prisutnosti drugih ljudi ne radimo nešto bestidno. Pitamo se: zašto onda radimo to u Božjoj prisutnosti? Zašto se ne postiđujemo, jer valja biti svjestan da je Bogu vidljiv svaki grijeh.
Kada se stidimo zbog grijeha, najprije se osjećaju bol i žalost koje vodi kajanju. No, kajanju je cilj spasenje. Nije tuga cilj kajanja. Vidjeli smo kod Jone kako tuga ima dva smjera: jedan vodi u obraćenje i spasenje, poput Ninivljana. Ova tuga počiva na stidu zbog počinjena grijeha i nastaje zbog vrijeđanja Boga, a vodi nas prema spasenju. Druga vodi u očaj, poput Jone koji se nastoji udaljiti od Boga, pobjeći od njega i pada u depresiju. Ova dolazi od Sotone jer uništava čovjeka i dovodi ga u sumnju da Bog oprašta. Stoga, početak iskrena kajanja nalazimo u srcu koje se srami svojih grijeha pred Bogom, u zapažanju da mi je srce puno zla, prijetvornosti. Na tom mjestu Bog otvara sebe, jer je slab na našu slabost. Ninivljani su se pokajali, sramili su se svojih grijeha i to ih je povelo putem spasenja.
Pogledamo li u prve ljude koji se skrili pred Bogom, nisu učinili to zbog stida. Na Gospodinovo pitanje Adamu: „Gdje si?“, Adam odgovara: „Čuo sam tvoj korak po vrtu, pobojah se pa se sakrih.“ Oni se nisu stidjeli, već bojali i strah ih je poticao da se sakriju pred Bogom. Možemo to usporediti sa jednom krivom religioznošću u kojoj je strah motivator postupanja vjernika. Ovo je strah od kazne Božje. S druge strane, stid zbog svojih postupaka poučava čovjeka da se kloni grijeha kako ne bi ožalostio Boga. Stoga, stid koji osjeća čovjek spram Boga nije posljedica straha, već ljubavi. Nema se čega bojati čovjek koji voli Boga. U tom smislu, ono što nazivamo krjepošću „straha Božjeg“ tumačimo kao pokušaj da ne povrijedimo Boga svojim postupanjem, a ne strahom od kazne.
Stid može imati i negativnu konotaciju ukoliko je ljubav u čovjeku krivo orjentirana. U tom smisli razmišljamo o sebeljublju, a ne o Bogoljublju. Kada čovjek pazi da Boga ne povrijedi svojim postupanjem, onda ga stid potiče na oprez. No, kada čovjek pazi da sliku o sebi ne naruši u očima drugih, tada nastoji prikriti istinu o sebi, i umjesto stida javlja se strah od istine. Baš kako kod Adama.
Stid je moguć samo kod duše koja je iskrena. Iskrenost uvijek potresa dušu i nema iskrenosti bez potresenosti. Ta potresena duša potiče Boga na zaokret, na djelovanje. Potresenost čovjeka potresa Boga, jer bol čovjeka boli Boga. Bol i potresenost čovjeka Boga „provociraju” na milosrđe.
U tom smislu, kajanje djeluje kao puštanje istini da probada mjesta na kojima su rane nastale vlastitim zlom, da ih otvori, da se iscijedi ono gorko, žučljivo, neugodno u meni. Istina reže i rasijeca čovjekovu nutrinu. Primjerice, Bog od Abrahama traži da rasiječe sve što žrtvuje na pola, želi da se otvori unutrašnjost tih životinja. To je slika rasječene savjesti čovjeka koja se otvori samo istinom i to uvijek zahtijeva žrtvu od sebe samoga. Žrtva koja se radi trebala bi uvijek ići za tim da moju nutrinu rasiječe, da me otvori, da mogu pogledati sebi u lice.
Rasjeći sebe istinom o svom grijehu znači istovremeno zanemariti sebe, staviti sebe na mjesto žrtve, na mjesto onoga što nije važno, što će nestati sa ovoga svijeta. U tom položaju nestajućeg čovjeka, možemo sebe vidjeti izvan sebe, u drugima. Naime, kada ostanemo ranjeni, na bilo koji način (ne samo istinom, već i uvredama, pogrdama, lažima, nepravdama,…) gledamo na svijet iz pozicije žrtve. Pozicija žrtve mijenja sustav vrednovanja u meni. Odjednom, ono što mi je nekada bilo jako važno sada nije više. Vidim da postoji dublja stvarnost, bitnije stvari od površinskih zadovoljstava, ono što je važno doista postaje važno, svoje istine doista shvatimo. Tada se otkrivamo sami sebi- u ranjenosti, rasječenost vlastite savjesti, u sramu, u kajanju. Tu vidimo svoj grijeh kakav je doista, a kada vidimo grijeh, kada nas iskrenost preplavi, otkrit će nam se Gospodin po opraštanju, po milosrđu. Upravo to su vidjeli Ninivljani, ali Jona to nije vidio u sebi. Jona je vidio tuđe zlo, ali vlastitu glupost i tvrdoglavost vidio nije premda je poslušao Jahvu.
Milosrđe koje oprašta
Lijek ranjenosti naše duše jest milosrđe raham, hebrejski (rhm). Milosrđe je poput lijeka koji može prodrijeti u čovjeka samo preko otvorene nutrine koja se otvara po svojim ranama. To je ravno rasijecanju nutrine, utrobe, poput rasijecanja Abrahamovih žrtava. Kada se rana rasiječe iz nje najprije istječe gnoj zla, sva nečistoća. To istjecanje ide kajanjem, ispovijedanjem istine o svojem zlu. Tek tada, na čistu ranu grijeha može se staviti lijek milosrđa (rhm).
Izraelci su na rane stavljali oblog od smokava ili marah (mrh). Lijek milosrđa (rhm) bio je oblog od smokava (mrh). Oblog je dodatno rastvarao ranu i puštao gnjoj iz nje. Milosrđe djeluje samo tamo gdje je unutrašnjost bića otvorena, rasječena, gdje iz nje istječe gnojno zlo, gdje je čovjek iskren prema sebi i Bogu, gdje se kaje radi svojih grijeha, gdje ne skriva, zatvara svoj grijeh u sebe, već rastvara ranu, kako bi milosrđe iscijedilo sve loše iz nje.
Jonina tvrdokornost
Jona na kraju ovog poglavlja nije shvatio ono što je trebalo. Kada ga je Jahve pozvao iz utrobe ribe, stoji u Pismu kako je to učinio „drugi put“: „Riječ Jahvina dođe Joni drugi put“3. Kao da s Jonom ponavlja lekciju, jer Ninivljani su se obratili Bogu, ali Jona, koji vrši Božju službu nije! Jahve vanjskim sredstvima prisiljava proroka da sa samo pet riječi navijesti propast Ninive. No, Jonina nutrina ostaje neobraćena, jer je tu Bog nemoćan budući da poštuje čovjekovu slobodu. Za razliku od Jone Ninivljani se obraćaju i čine pokoru, a Jahve odustaje od svoga gnjeva. Stoga, nakon obraćenja Ninivljana u trećem poglavlju ne završava se Jahvina akcija, jer je ostao neobraćen prorok. Premda je napravio ono što je Jahve tražio od njega, nije mogao prihvatiti Božje milosrđe- kako za druge, tako ni za sebe.
Jona želi da Izraelovi neprijatelji budu i Božji neprijatelji i da zlo, koje su oni počinili, bude razlogom njihova uništenja. Jona ne želi vjerovati u Boga praštanja i smilovanja neprijateljima Izraela. Bog koji se objavljuje u Joninoj knjizi nije Bog koji bi štitio zlo – to je vidljivo iz činjenice što od Ninivljana traži obraćenje – ali jednako tako on nije nipošto Bog koji bi po svaku cijenu želio uništiti onoga koji čini zlo.
Možemo li kazati kako se Jona stidio svojih postupaka? Ne bih rekao. Pobjegao je od Boga jer nije shvatio i nije mogao prihvatiti Božje nakane sa Ninivljanima. Jesu li Ninivljani shvatili Jonine riječi? Zasigurno jesu. Jona je išao po gradu jedan dan hoda objavljujući svoju vijest. To znači da se već prvoga dana narod obraćao premda je grad bio velik „tri dana hoda“.Vijest o Joninim riječima širili se među ljudima. Joni nije trebalo tri dana da svima donese poruku od Boga. U samo jedan dan sve se znalo po cijelom gradu. Ninivljani su shvatili svoje postupanje, shvatili su kako trebaju promjenu. Možemo nagađati je li strah za vlastiti život bio motivator njihovom postupanju, ali u trenutku Jonina propovijedanja spremno su činili pokoru, zasigurno vrlo iskreno, stideći se vlastita postupanja. U protivnom ne bi onako otvoreno sebe ponižavali.
Niniva se obratila, ali Jona nije. Izvana je bio prorok, ali je u nutrini ostao buntovnik koji se nije slagao s Bogom. Stoga će Bog učiniti još jedan korak kako bi se Jona promijenio iznutra, kako bi i njegovo obraćenje bilo iskreno. Bilo je potrebno da Jona shvati Božje nakane. Jona je zaisgurno shvatio. Ali ih, još uvijek nije mogao prihvatiti. Mornari na brodu su se obratili, Ninivljani su se obratili, ali Jona nije. Nije shvatio ono o čemu piše Tertulijan: „Gledaj kako je pred oči Bog predstavio sebe kao strpljiva sa zlima i bogatim u milosrđu, sa svima onima koji plaču zbog svojih grijeha, upravo kako to učiniše Ninivljani. Kad je Gospodin tako dobar, ti bi trebao (…) razumjeti da se za takvo kajanje ne može primiti zlo, (…) jer dobro stablo ne može roditi plodovima zla“4.
Bog uvijek daje drugu priliku za spasenje
Jona nije shvatio Jahvino milosrđe koje nije rezervirao samo za Izrael. Izrael jest odabrani narod, Bog ga je rezervirao za sebe kako bi proročku službu po njemu realizirao. No, milosrđe nije rezervirano samo za Izraelce. Ono je otvoreno svim narodima.
U vrijeme Jone, u Izraelu je vladao Jeroboam II (788-747. prije Krista). To je bio kralj sa najdužom vladavinom sjevernim kraljevstvom. U njegovo vrijeme Izrael- sjeverno kraljevstvo doživjelo je ekonomski procvat. Čak je nastojao obnoviti kraljevstvo u granicama Davida i Salomona. Kako to da u tom vrijeme prosperiteta Bog jonu šalje u daleku i pogansku Ninivu?
Bog je ovom kralju darovao priliku da svoje sjeverno kraljevstvo obrati i vrati ga na put Jahvin. Zajedno s Jonom, u vrijeme vladavine Jeroboama II. u Izraelu su djelovali proroci Hošea i Amos, koji su uporno upozoravali na nedostatak vjernosti i vjere u Jahvu, te na velike povrede pravednosti spram ljudi. Stoga Bog podiže proroka Jonu i šalje ga među pogane. Za razliku od Izraelskog kralja Jeroboama II., koji je imao prigodu poslušati Božje proroke, ali to nije učinio, Ninivski kralj- poganin, to čini u samo jedan dan, slušajući i gledajući kako njegov narod radi pokoru na poticaj Joninih riječi.
Jeroboam II., nije shvatio kako je Bog Ninivi dao drugu prigodu za spasenje, te kako je i njemu to dao preko proroka. Jeroboam nije shvatio ono što je shvatio Ninivski poganski kralj, kako „oni koji govore istinu službujući milosti Božjoj, kako u to vrijeme, tako i u naše dane, nastoje pojasniti volju Božju da nama, poučavajući kako Bogu ništa draže nije od ljudi koji se po pravom pokajanju obrate njemu“5. To je na vidljiv način pokazao na primjeru Ninive: „Pogledamo li kroz vrijeme shvatit ćemo kako je Gospodin uvijek otvorio jedan prostor za pokoru onima koji se njemu žele obratiti. Noa je propovijedao pokoru, i koji su ga slušali spasili su se. Jona je nagovjestio Ninivljanima uništenje grada ukoliko se ne promijene, a oni su se pokajali za svoje grijehe, zamolili oprost u Boga, i snagom molitava zaslužili su oprost, unatoč tome što nisu bili odabrani narod“6. Ninivljani su se u samo jedan dana obratili, Izraelci, unatoč mnoštvu proroka stoljećima nisu. „Stoga, nemoj misliti o tome kako imaš malo vremena za pokoru, nego gledaj kolika je ljubav Gospodinova. Narod Ninive se u tri dana obratio i odmakao od Božjeg gnjeva. U malo vremena koje su imali do uništenja, nije ih uništio, već su njihove čeznutljive duše zadobile dobrotu Božju nakon što su napravili svoju pokoru i promijenili se“7.
Nije čudo što su zbog svega ovoga Ninivljani postali primjerom obraćenja u kršćanskoj tradiciji, pa i sam Gospodin poučava svoje učenike o Ninivi i kako na njihovu primjeru Bog otvara drugu prigodu spasenja svakome tko to iskreno želi i pokazuje djelima. Istovremeno upozorava kako sama pripadnost odabranom narodu (Crkvi u našem slučaju) nije dovoljna za spasenje; potrebna je iskrenost u odnosu s Bogom, stav čovjeka koji svojom iskrenošću pokazuje da doista Boga voli: „Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak ne će dati doli znak Jone proroka. 40Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. 41Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone!“ (Mt 12,39-41).
Bilješke:
- Akadijski: Ninua, sirijski:ܢܝܼܢܘܹܐ Nīnwē, hebrejski: נינוה Nynwe, arapski:نَيْنَوَىٰ Naynawā) ↩︎
- Kostrijet je grubo odijelo od crne kozje dlake koje se oblačilo u vrijeme žalosti i pokajanja. ↩︎
- Drugi put: שׁנית (šenit) ↩︎
- Tertulijan, Adversus Marcionem, 2,24 ↩︎
- Sveti Maksim Ispovjednik, Epistolae 11 ↩︎
- Sveti Klement Rimski, Ad Corinthiios, 7,5-7 ↩︎
- Sveti Ivan Zlatousti, De incomprehensibile Dei natura, 6: O neshvatljivosti Božje prirode, 6. ↩︎