OBRAĆENJE JONE
Ovaj treći dio priče o Joni pokušaj je objedinavanja prva dva dijela i pojašnjenja što doista jest znak Jonin. Stoga se moramo najprije vratiti u scenu na brodu, prije nego je Jona završio u utrobi ribe.
Smijenjeni prorok
Nakon što su se Ninivljani obratili, Jona se silno rasrdio: „Joni bi veoma krivo, i rasrdi se. I ovako se pomoli Gospodinu: »Ah, Gospodine, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Gospodine, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.« Gospodin odgovori: Srdiš li se ti s pravom?«“ (Jon 4,1-3). Zašto se Jona srdi kada su se Ninivljani obratili i spasili?ž
Cijeli događaj sa Ninivom dovodi prorokov identitet u pitanje. Jona je vjerovatno sam sebi djelovao kao lažni prorok. Nije vjerovao u uspješnost svojega poslanja. Za razumjeti ovo treba poći u Knjigu Ponovljenog Zakona gdje se govori o istinskim i lažnim prorocima: „Možda ćeš reći u svom srcu: Kako ćemo raspoznati riječ koju Jahve nije izrekao? Kad prorok govori u ime Jahvino pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to riječ koju Jahve nije kazao“ (Pnz 18,21-22). Drugim riječima, Jona nije vjerovao u uspješnost ovoga pothvata. Na neki način, ne samo da nije vjerovao u Boga, nego ni u sebe samoga, u svoje poslanje. Jahvino poslanje je u očima Jone bilo takvo da je njemu samome djelovalo kao poništenje Jone kao proroka.
Jona zapravo ne razumije što ima naviještati. Prolazi Ninivom razglašujući: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!“ Sam ne shvaća odakle mu to. Za razliku od drugih proroka kojima je bio jasno priopćen sadržaj poruka naviještanja, Bog Jonu šalje tuđincima s jasnim odredbama kako ima propovijedati u Ninivi ono što će mu Jahve kazati. Jona dakle ne zna što ima za kazati. Razumljivo je onda što Jona nastoji pobjeći. Budući da ni sam ne zna što kazat, kako će izići pred ljude bez pripravljena govora?
Stoga, nakon što je primio zadaću od Boga, Jona želi pobjeći od njega jer mu je sve to neshvatljivo i izlazi izvan okvira njegova proročkog djelovanja. Na brodu, u oluji, Jona i dalje ne shvaća ništa. Naime, zapovjednik broda ga je budio iz njegove udobnosti riječima: „Ustani i prizivlji Boga svojega“ Koristi riječ „ustani“, istu kojom je Jahve pozvao Jonu na put u Ninivu: „Ustani, reče mu, idi u Ninivu (…)“. Zapovjednik broda kao da vrši Joninu službu i govori nešto umjesto Jone. Čini se kao da je Jona kao prorok smijenjen već na brodu. Ovu riječ Jahve ponavlja Joni treći put pred Ninivom ne otkrivajući Joni sadržaj prorokovanja: „Ustani, idi u Ninivu, grad velik, propovijedaj u njemu što ću ti reći“. Ova nutarnja praznina glede poruke Ninivljanima (propovijedaj što ću ti reći), razlogom je Jonina očaja. Jona misli za sebe kako je smijenjen kao prorok.
Nerazumijevanje Božje Riječi
Jonin problem leži u nerazumijevanju Božjeg govora. Prihvatiti ono što ne razumijemo i što nam se čini kaotičnim, za nas je bez smisla. To je svojevrsna ispraznost. Kao da se uputimo na put u pustu zemlju- u zemlju u kojoj nema ničega; kao da gubimo tlo pod nogama u prostoru koji nam je djelomice nerazumljiv. Zbog nemogućnosti pronalaska smisla, Jonina stvarnost njemu samome djeluje isprazna: pusta i prazna. U Svetom pismu, ova pusta i prazna zemlja, odnosno bezdan slika je čovjekove duše koja može biti u nesređenu- kaotičnu stanju. To je duša koju prekriva tmina nerazumijevanja, neshvaćanja događaja oko sebe, kojoj se sve čini kaotičnim, ali upravo takva je spremna na ispravno djelovanje. Kako je to moguće? Kako je moguće ispravno djelovati iz kaosa ili pustoši?
Grčka riječ kaos označava prazan prostor, nešto što je bilo prvo, što je prošlo, zračan prostor, prazninu, bezdan, provaliju, pustoš1. Prva asocijacija riječi kaos jest nered koji je bez smisla! No, je li kaos doista bez smisla? Je li kaos nekakav nered? Kada je Bog stvarao svijet postavlja se pitanje zašto bi Bog najprije napravio nered, pa onda iz nereda uređivao svijet? Zašto odmah sve ne bi napravio lijepim i svrsishodnim? Pitanja su na mjestu i potiču na razmišljanje o kaosu, jer u umu modernog čovjeka postoji jedan problem u razumijevanju kaosa. Naime, onaj svijet koji je kaotičan, u neredu, koji nije lijep, bio bi zapravo loše načinjen, a to nije moguće kada radi Bog. Odgovor na ovu dilemu leži u našoj nesposobnosti razumijevanja kaosa. Dakle ono što se nama čini kaos, ne mora nužno biti kaos kako ga mi razumijemo. Mi se i tu postavljamo iznad stvarnosti koju ne razumijemo jer ono što ne razumijemo proglašavamo neispravnim, lošim,…, a zapravo samo ne razumijemo dio stvarnosti.
Možemo problem kaosa razumjeti kao problem ne shvaćanja stvarnosti. Pogledajmo malo u životne situacije koje nam se mogu činiti kaotične: brak, odgajanje djece, bolest, smrt, svijet,… Sve ove situacije su nam u određenoj mjeri nerazumljive kada ih ne uspijevamo kontrolirati. Takav je uostalom i Kristov križ. Posve nerazumljiv kako Pavao veli: „18 Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. 19 Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. 20 Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? 21 Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. 22 Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, 23 a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, 24 pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. 25 Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi”2. Križ poganima djeluje besmislen i kaotičan ukoliko je na njemu jedan pravednik!
Zapravo ne postoji problem u kaosu, jer svaka situacija ima svoju nutarnju logiku koju, kada je ne dohvaćamo, proglašavamo besmislom, a ono što nema smisla, nema ni reda u sebi- i to je dakle, kaos za nas. Problem je zapravo što stvari nisu onakve kakve bi nama odgovarale, ili nisu onakve kakve bi trebale biti prema našem shvaćanju stvari. Preko ovog možemo dovesti u vezu shvaćanje i prihvaćanje života sa vjerom u Boga. Naime, ljudi poput Jone, koji nisu u stanju prihvatiti stvarnost kao nešto što im je darovano i što ih nadilazi, teško sebe mogu ubicirati u prostoru vjere, jer vjera zahtijeva prihvaćanje nečega što mi nije posve evidentno, oslanjanje na nečije svjedočanstvo, na nečiju riječ- na Drugoga. Vjera zahtijeva prihvaćanje drugoga, a ne potpuno razumijevanje stvari. Prihvaćanje drugoga, zahtijeva razumijevanje osobe, a ne svih situacija i okolnosti. Jona zapravo nije vjerovao u Boga, nedostajalo mu je vjere.
Ovaj „kaos”, ma koliko god nama to bilo neprihvatljivo, zapravo u sebi nosi rješenja svih problema koji nam se stvaraju u prostoru razumljivog. Kada život donese problem, onda zapravo jedna razumljiva situacija postaje nerazumljiva; postaje kaos za nas. Sjetite se kako je nakon pustoši i bezdana stvoren jedan lijepo uređen svijet. Nezamisliv i nepoveziv kaos sa Bogom. Kada je stvaranje u pitanju, prije će biti kako je došlo do jedne preobrazbe nečeg za čovjeka nerazumljivog, u nešto što je čovjekovu razumu dohvatljivo u određenoj mjeri. Došlo je do do stvarnja svijeta kakvog ga mi poznajemo: Bog je zapravo iz, za čovjeka nerazumljivog reda (kaos), stvorio „prirodni red stvari”, odnosno svijet kakvog poznajemo. Problem čovjeka naglašava se kada se nađe pred onim što ne razumije. Tu počinje potraga za rješenjem, a zapravo se u toj točki krije mjesto pronalaska Božje volje, jer u onom što je za čovjeka „kaos” samo Bog može iznjedriti rješenje koje čovjek ne vidi. Bog dakle djeluje u prostoru čovjekova kaosa, onoga što je čovjeku nerazuljivo i nerješivo. Krijepi ga u svakodnevici svojom pomoći, ali na vidljiv način djeluje u prostoru kaosa. No, i u tim situacijama Bog neće djelovati bez čovjekove suradnje, pa se u ovakvim situacijama očituje koliko Bog u svojoj ljubavi, toliko i čovjek u svojoj slobodi.
Kaos: nered ili nerazumljivi red visokog stupnja?
Je li kaos doista nered? Sjetimo li se kako je kaos vjerojatno ono što ne razumijemo, a nemoguće je da Bog stvori nešto besmisleno, shvatit ćemo kada kažemo kako će prije biti da je kaos red visokog stupnja kojeg ne razumijemo! Kada je riječ o stvaranju, kaos je stanje potpune mogućnosti realizacije života, jer sve mogućnosti života nalazile su se u tom kaosu. Mogućnost života odstupa od nelogičnosti, jer život traži red. Stoga je nemoguće da je kaos jedan nered, i prije će biti da je kaos red visokog, nama nerazumljivog stupnja koji u sebi krije sve mogućnosti razvoja svijeta i čiji razvoj ovisi o dinamici koju postavlja samo onaj koji razumije taj početni kaos. A, ako se može razumjeti- onda nije kaos. Osm toga, ako se može urediti- onda opet nije kaos. Kaos u sebi nosi mogućnost uređenja, sređivanja, preobrazbe u red kojeg ne vidimo. Krist je ušao u svijet koji ga nije razumio. On je, jer je Bog i Čovjek, sa sobom donio misao boga koju čovjek nije mogao razumjeti ni prihvatiti: Židovu je Kristova riječ bila kaos, besmisao. Stoga nisu prihvatili Krista!
Zaustavimo se malo na odnosu kaos- logos: velimo li kako kaos predstavlja nešto nerazumljivo za nas, nešto što svojom unutarnjom strukturom nadilazi naše shvaćanje stvarnosti, pitamo se kako bismo živjeli u jednom kaosu? U kaosu, život kakvog imamo bio bi pakao, jer čovjek koji ima slobodu, koji ima intelekt, volju, emocije,… traži po svom biću da razumije stvarnost. Stoga bi se kaos shvaćao kao nerazumljivi nered, kao jedno zlo, kao nešto ružno u čemu ne bismo mogli pronaći svoj put kroz život. U tom prostoru nerazumljivog čovjek se ne bi mogao izgrađivati, ne bi mogao stvarati i uljepšavati svijet oko sebe, ne bi mogao odgovoriti na Božji poziv da bude suradnik u ovom svijetu, bio bi zbunjen, preplašen, i osamio bi se s vremenom, jer svijet u kojem je kaos, bio bi neprijateljski za njega.
Kada je Bog odlučio urediti svijet, zašto je to učinio? Njemu je sve ionako bilo uređeno, ali nije nama to razumljivo! Očito je u ono što je stvorio počeo unositi jednu zakonitost dobra, lijepoga, skladnoga na način da svijet postane razumljiv jednom jedinom biću- čovjeku. Drugim riječima, kada je Logos uređivao svijet, onda to nije učinio radi sebe, već radi nas: Bog je sav kozmos uredio radi čovjeka da bi njegov ljubimac mogao živjeti u raju! Ovo je nama trebalo poslužiti da shvatimo kako nas Bog voli i kako je učinio sve iz ljubavi prema nama. Stvarnost koju živimo Bog nam je darovao. Svi drugi razlozi za stvaranje svemira- kozmosa, nebitni su i sporedni, i jedino što čovjek preko ovoga svijeta kojeg je stvorio Bog treba razumjeti jest da je voljen, da ga Bog neizmjerno voli. Nije lako razumjeti preko stvorenja kako nas Bog voli. Stoga je Bog poslao svoga Sina u ovaj stvoreni svijetu kako bi nam preko Njega pokazao koliko nas voli: Bog je svoga Sina predao u smrt kako bi nas oslobodio iz ropstva grijeha. Bog je time pokazao kako je spreman na sve samo da budemo slobodni: slobodni od grijeha, slobodni za ispravno postupanje, slobodni za Boga.
Vratimo li se na početke Svetoga Pisma možemo shvatiti kako sve je stvoreno kako bi čovjek slobodno živio i shvatio taj dar života u slobodi kao izraz velike Božje ljubavi. Čovjek koji živi ispravno, za slobodu, zapravo bi se uvijek trebao osjećati voljenim, jer samo ako se osjeća voljenim može prihvatiti sve od onoga koji ga voli. A osjećati se voljenim, uvijek znači biti sretan! To je cilj svega: biti sretan! A sreću možemo naći samo u susretu s Drugim: stoga je svo naše postupanje usmjerno pronalasku Onoga koji nam je darovao stvarnost, kako bismo svu svoju sreću podijelili s Njime!
Želimo li postupati ispravno u slobodi, moramo stvari prihvatiti kakve jesu i uvijek započeti s onim što je već netko pripremio u našoj stvarnosti. Ovaj početak određuje netko Drugi: netko je već oblikovao stvarnost za nas. Situacije u kojima se nalazimo oblikovale su se prije trenutka u kojem imamo djelovati. Stoga je i naš početak iz ničega: ex nihilo. Upravo kakav je bio početak stvaranja, pa ono što nas dovodi u stanje ex nihilo jest prihvaćanje onoga što razumijemo i ne razumijemo, jer rekosmo, naš početak oblikuje drugi, a ne mi. Stoga i za svaki početak ispravnog djelovanja nakon jedne nerazumljivo i neprihvatljivo teške situacije, potrebno je najprije prihvatiti stvari takve kakve jesu.
Jona nije razumio upravo ovo: nije mogao prihvatiti ono što nije razumio. I ono što nije razumio vidio je kao zlo. Stoga je uprao u mučnu situaciju koja ga je dovela do toga da misli kako je propali prorok koji ne razumije ništa, koji ima promašen život. No, Boga ne napušta Jonu. Podiže ga na njemu nerazumljiv način, preko drugih ljudi i govori mu: Ustani, kreni dalje! Jona zapravo i nema druge opcije: ili smrt, ili krenuti naprijed.
U ribi
Ovo „kretanje naprijed“ Joni je i dalje problem. Nema izlaza. Jona zapravo ne odlučuje krenuti naprijed, već pokušava rješenje naći u smrti. S druge strane, jedan prorok zna kako je samoubojstvo težak grijeh protiv Boga. Stoga, još dok je bio na brodu, Jona je od sebe htio napraviti žrtvu. Htio je da ga bace u more, ali s potpuno krivim razlogom. Naime, učinio je to u očaju, kako bi pobjegao od Boga i radije će u smrt, nego da napravi ono što Bog od njega želi. To u naravi i nije bila žrtva premda izgleda kako Jona sebe žrtvuje radi mornara koji ništa nisu skrivili, ali iz potpuno krivih razloga. Žrtva mu je opravdanje za vlastito razočaranje u Boga, za neuspjeh. Žrtva je Joni sada izgovor za neprihvaćanje stvarnosti i nerazumijevanje Božjeg govora.
Stoga, odluka o tome da ga bace u more i nije žrtva Jonina, već čin očajnika. Kada ga proguta riba, Bog preobražava Jonine postupke i od jednog čina samoubojstva čini jednu novu priliku za ostvarenje Jonina poziva. Riba ne ubija Jonu.
U tom smislu, Jonin boravak u ribi je predznak nečega što imamo u Isusu Kristu. Ne bih rekao kako je njegovo postupanje praslika Isusova boravka u grobu, već sam boravak. Jona je naime postupao krivo, ali i to je Bog, iz razloga koje Jona nije shvaćao, preobrazio u nešto što je nama danas jasno. Bog može preobraziti sve: sve situacije u kojima ne vidimo izlaz, u kojima nas je progurao život do mjere da mislimo kako smo mrtvi za ovaj svijet.
Jona je bio tri dana u utrobi ribe. Riba je životinja iz mora, a more i velike vode za izraelce su predstavljali smrtnu opasnost- smrt. Svako biće iz mora, pa tako i riba, bili su slika te smrti. Riba je za Jonu bila grob njegova života u kojem je proboravio tri dana. Isus je tri dana bio u grobu. Postoji poveznica između Jone i Isusa u tom trodnevnom boravku u grobu svoga života.
Za nas je ipak važnije razumjeti nešto drugo iz toga. Nakon uskrsnuća, Isus se ukazivao učenicima. U hodu s učenicima prema Emausu (Lk 13-35), vidljivo je kako učenici nisu razumjeli ništa od onoga što se dogodilo. Bili su zbunjeni i razočarani poput Jone i na sličan način nisu mogli prihvatiti stvarnost u koju su vjerovali. Tek kada su ga prepoznali u malom znaku lomljenja kruha, vratila im se radost. Na drugom mjestu, prilikom ukazanja na Tiberijadskom moru (Iv 21) Isusa učenici prepoznaju po velikom ulovu ribe. Bacili su mreže na njegovu zapovijed i to ih je podsjetilo na prvi veliki čudesan ulov. Došavši na kopno, Isus im je već pripravio sve: kruh, kojeg su lomili i ribu koju su pojeli. Samu činjenicu da Isus jeo ribu s njima, vjerovatno nisu odmah razumjeli. Zasigurno su tek kasnije shvatili značenje tog čina: pojevši ribu, Uskrsli im je dao znak po kojem su mogli shvatiti kako je Isus konzumirao smrt. Isusov boravak u grobu bio je znak pobjede, ne poraza kako su to ljudskim očima vidjeli. Smrt je konzumirana, pobijeđena. Smrt nije pojela Isusa, baš kao što riba nije pojela Jonu. Progutala ga je, ali ga nije konzumirala. Smrt je pobijeđena.
Odlučnost bez sigurnosti
Jona je nakon boravka u ribi- smrti, ustao i pošao u Ninivu, bez ikakavih jasnih naznaka što ima govoriti. Isus je tri dana nakon smrti uskrsnuo i bez ikakvih posebnih uputa poslao svoje apostole da propovijedaju: „8 Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! 19 Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga 20 i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«“3.
Tek onoga trena kada ustaje i kreće put Ninive, Jona doista radi pravu žrtvu. Tek kada odgovori do kraja na Božji poziv koji mu je nerazumljiv, Jona radi pravu žrtvu. Njegov se život ispunjao u prorokovanju- službi koja je imala posebno dostojanstvo u očima Boga i Izraela. Kada radi Boga stavlja na kocku svoje životno poslanje, to je kao da stavlja na kocku i svoj život. A to Jona nije napravio u ribi, već onoga trenutka kada je krenuo put Ninive. Tek u Ninivi Jona zapravo stavlja do kraja sebe na raspolaganje Bogu. Pošavši u Ninivu Jona se sprema na vlastiti holokaust, na moguću potpunu žrtvu svoje egzistencije. Kreće prema Ninivi bez sigurnosti za sebe, potpuno ispražnjen, bez ikakve naznake kako će sve biti uspješno.
Nakon ustajanja iz vlastitih nedoumica, Jona radi što Bog od njega želi, premda mu do kraja nije jasno sve i nema nikakve sigurnosti u ono što radi. Samo se drži Jahvinih riječi. Nakon primanja Duha Svetoga, apostoli kreću propovijedati bez ikakvih posebnih uputa, samo ono što se tiče života Isusa Krista. U oba slučaja, samo je odlučnost bez sigurnosti u svoje djelovanje, okrenulo stranice novog poglavlja u životima propovjednika i proroka. Kako Jona, tako i apostoli, znali su negdje duboko u sebi kako je sve što rade ispravno, ali jasne sigurnosti imali nisu. Nisu znali što ih čeka. Unatoč tome, odlučili su napraviti što se od njih traži. Zapravo, jedino što im je ostalo bilo je osloniti se na Boga, a ne na vlastito umovanje.
Kriva slika Boga: prorokova srditost
Jona zapravo ima u sebi krivu sliku Boga. To se nazire u njegovoj molitvi kojom pokazuje kako mu je krivo što je Bog spasio Ninivljane. Očekivao da Bog razori sve. Imao je sliku Boga zatornika kada su pogani u pitanju. Istovremeno je očekivao milosrđe kada bi Izraelci bili u pitanju. Jona zapravo zna kakav je Bog- otkriva to u svojoj molitvi, ali ne želi tu sliku Boga unijeti u život, ne želi da se Bog kao milosrdan i milostiv očituje Ninivljanima. Iz riječi njegove molitve još uvijek se prepoznaje depresija koju nosi od svog pokušaja bijega od Boga. Dvaput govori kako bi mu bilo bolje da je mrtav nego živ. Bilo mu je krivo što je Bog spasio Ninivljane: „Ah, Gospodine, nisam li to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Gospodine, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti“. Jona više ne bježi od Boga, već se srdi na njega.
U svojoj molitvi Jona preuzima doslovno Mojsijeve riječi iz objave: „znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem“, kao da ponovo sebe želi potvrditi kao proroka. Za razliku od Mojsija koji je nakon grijeha naroda sa zlatnim teleteom, ponovo napravio ploče, te mu je nakon susreta s Jahvom lice zasjalo, Jona je zastao u vlastitoj srditosti nakon susreta s Jahvom. Bio je ogorčen i ljut, jer Bog nije uništio njegove neprijatelje. Jona nije shvatio Jahvin trud, ne samo oko naroda, već i oko samoga proroka. Jedini pravi razlog Jonina propovijedanja nije bilo samo spašavanje Ninive, već i Jone. Jona je trebao obraćenje poput Ninivljana.
Jahvin način djelovanja nije Joni nepoznat i zato se u interpretaciji njihova sučeljavanja svakako treba isključiti mogućnost kako je njihov sukob nastao na međusobnom nepoznavanju, jer prorok izričito tvrdi kako je poznavao Jahvu. Ako je poznavanje Jahve kao milosrdnog i opraštajućeg Boga uistinu razlog sukoba, onda Jonino neslaganje leži u neslaganju sa slikom Boga, koji je spreman na smilovanje i opraštanje, čak i Ninivljanima. Koliko je samo puta Bog oprostio nevjeru izabranom narodu?!
Jona je takvoga Boga, vjerojatno, poznavao iz Božjeg odnosa prema Izraelu, ali se nije slagao da se Božja dobrostivost i opraštanje protegnu i na neprijatelje Izraela. Svi su ostali proroci imali problema sa ljudima zbog svojeg djelovanja, samo je Jona imao problem s Bogom. Svi su proroci nastradali od ljudi radi vjernosti Bogu, samo je Jona htio pobjeći od Boga i za to nije nastradao. Kriva slika o Bogu, Jonu oblikuje iznutra na krivi način i dovodi ga u krizu kada shvati kako Bog ima drugačije naume. U svemu možemo shvatiti kako Jona nije imao problem sa Bogom, već sa sobom. Bog je Bog, i tu se nema što dodati i oduzeti. Jona je pak oblikovao sliku o Bogu na krivi način. Htio je da Bog radi ono što Jona hoće. Prorok nije shvatio da i sam treba jednu korjenitu nutarnju promjenu. No, Jahve se trudi kako bi izliječio bolesnog proroka od njegova zla.
Bog otvara oči Joni
Upravo u četvrtom poglavlju Jahve čini da se otvore oči proroku, da shvati kako se i on treba obratiti, te kako i on treba Božje praštanje i milosrđe. Prorok je preko bršljana trebao shvatiti kako Jahve želi pokazati svoju skrb i smilovanje prema Joni, kao što je prethodno pokazao i prema Ninivljanima. U tom smislu Jona se izjednačava s Ninivljanima, s nevjernicima. I dok se nevjera Ninivljana očituje u štovanju idola i u nemoralnom životu, Jonina se nevjera očituje u odbijanju da se osloni na Boga, u neposluhu. Time se Jona stavlja u poziciju Adama i Eve: sve su imali od Boga, ali pri prvoj napasti stvorili su krivu sliku o Bogu i sagriješili protiv njega. Bliža im je bila slika o Bogu koju im je predočila Zmija. Ona je Boga zapravo opisala kao nekoga tko sve drži za sebe, tko je ljudima ostavio mrvice života, a pravi vječni život im je uskratio. Jonina slika Boga isključivala je tu ljubav prema čovjeku: za Jonu je bilo nemoguće da bi Bog pomagao nevjernicima i razvratnicima. Tako, kao što Ninivljani trebaju Jahvinu pomoć u liječenju od vlastitoga zla, tako i Jona treba posebnu Jahvinu skrb u iscjeljenju od svoga zla. U oba slučaja za zlo se koristi isti hebrejski pojam raah4. Trebaju izlječenje svoje nutrine.
Ono što Bog želi jest da zlo nadomjesti milosrđem. Ne da uništi čovjeka, već izliječi zlo milosrđem. Zanimljiva je igra riječi u hebrejskom jeziku. Rekosmo za zlo se koristi riječ raah, dok se za milosrđe koristi riječ raham. Kako se riječ proširuje u hebrejskom, tako se zlo (raah) nadomješta viškom ljubavi- milosrdne ljubavi. U tom smislu, Jona zaziva Jahvu kao milostiva (rahum) i milosrdna (raham), kao da se u molitvi igra riječima koje idu puno dalje od zla (raah). Bog je milostiv, jer se smiluje, suosjeća sa ranjenim čovjekom, a milosrdan jer mu nije cilj kazniti već spasiti čovjeka. Stoga, Bog iscjeljuje.
Ovu igru riječi mogli bismo nastaviti sa Jonom. Naime, kako bi Jonu iscijelio, mora mu otvoriti svoju nutrinu. Mora mu otvoriti mjesto rane, a u Joninu slučaju to je srditost zbog Božje intervencije, krive slike Boga. Utroba je za Izraelca slika čovjekove nutrine. Dakle, Jona koji je htio pobjeći od Boga sam je potreban obraćenja, povratka, izlječenja svoje nutrine. Utrobu (rehem)– nutrinu čovjeka, treba najprije otvoriti (rahab) Jahvi, kako bi zlo (raah) iz čovjekove rane očistio- isprao (rahab) svojim milosrđem (raham). Jona, koji je poznavao Boga, trebao je nutarnju promjenu jednako kao i Ninivljani koji ga poznavali nisu.
Očito je kako istinska snaga ne leži u moći uništavanja nego u moći praštanja, koje uvijek iznova daje novu mogućnost životu. Ukoliko mržnja i zlo izgrizaju zdrave temelje života i dovode cjelokupnu stvarnost i život u pitanje, onda je praštanje neminovni put za očuvanje života. Iz ove kratke priče Jonine knjige naziru se suprotstavljena dva načina djelovanja: onaj ljudski – Jonin i onaj Božji – Jahvin. Ne prihvaćajući Boga praštanja i milosrđa, Jona ne prihvaća ni njegov način djelovanja. Jahve opravdava svoj postupak ne radi sebe nego radi tvrdokornoga proroka. Jahvina pitanja i dijalozi, te njegova metoda ilustracije s pomoću bršljana služe urazumljivanju Jahvina proroka, ali istodobno idu i za tim da pojasne implicitnom čitatelju koji je od tih dvaju načina djelovanja ispravniji: osvetoljubivi – Jonin ili opraštajući – Jahvin. Jona ničim ne opravdava svoje stavove osim nezrelim djetinjastim postupcima.
Bršljan: stvari nisu uvijek kakvim se čine
Bog se u prethodnim epizodama služio olujom, morem, ribom kako bi Jonu vratio k sebi. Sada se služi bršljanom. Bršljan je biljka nametnik. Premda u nekim kršćanskim tradicijama simbolizira vjeru i vjernost. Shvatimo li ga kao biljku koja je potrebna oslonac na neku podlogu razumjet ćemo to: kao što bršljan treba oslonac na neku podlogu, tako i čovjek treba oslonac na Boga u svom životu. Bršljan je dakle slika čovjeka koji se oslanja na Boga. Kao što bršljan čvsrto prijanja uz podlogu na koju se oslanja, tako i čovjek mora čvrsto prijanjati uz Boga. Čovjek treba biti sljubljen s Bogom, kao bršljan s podlogom. Bršljan, kao i čovjek, treba Drugoga za život, kao oslonac u svemu. Taj bršljan, koji je kako rekosmo u naravi nametnik, jer zapravo nameće svoj život podlozi uz koju prijanja, sada Joni služi kao hlad i odmorište. Nešto čega se čovjek nastoji lišiti (bršljana) otkidajući ga od podloge, sada čovjeku služi kao sredstvo za umirenje.
Jona nije shvatio kako se Bog poslužio bršljanom, koji je po sebi nametnik, kako bi poučio Jonu da stvari nisu uvijek onakve kakve ih vidimo ili shvaćamo mi. Bog vidi sve puno dublje od nas, pa ono što nama može djelovati kao zlo, u Božjem planu može imati sasvim drugačiji smisao, premda to ne shvaćamo tako. Bog mijenja ulogu nametnika u ulogu nečega što služi čovjeku. To se dogodilo sa Jonom i Ninivljanima. Bog koristi grešnost Ninivljana, koristi nevjeru Jone da bi ih doveo sebi.
Isus Krist je umro i uskrsnuo kako bi Bog po njemu, svome Sinu premostio jaz kojeg je napravio prvi čovjek svojim grijehom. Sada Isus, u iskrenu i raskajanu srcu, svojom milosrdnom ljubavlju, svojom milošću, upravo taj grijeh preobražava u točku našega obraćenja, u novo mjesto susreta s Bogom. Isus je od ljudskog grijeha, od nametnika ljudskosti, napravio novu vezu s Bogom, jer Bog ne želi da čovjek propadne. Nijedan.
Bršljan- nametnik (slika zla) Joni je poslužio kao hlad- kao nešto dobro. Jona u njemu nije vidio ono što vidi jedan poljoprivrednik koji bi se bršljana rado riješio. No, Bog tu ne staje i šalje crva da izjede bršljan, te istočni vjetar koji je pojačao utjecaj sunca na Jonu. Istočni vjetar na drugom mjestu iznimno je koristan, ali isti vjetar Joni uvećava trpljenje. Ponovo Bog želi kazati Joni: stvari nisu onakve kakvim ih vidiš ti, nego kakvim ih stvaram Ja! Kao da pri tom kuša Jonu: Sviđa ti se spasenje i hlad, ali kad se promijene okolnosti, gdje si Jona? U Joni se ponovo javlja želja za smrću. Sasvim je klonuo. Misli ponovo kako ništa na ovom svijetu nema smisla. Bog o kojem ima svoju sliku, njegov Bog, ponovo ga ne razumije. Jona ne shvaća kako Bog razumije nas, ali mi ne razumijemo Boga.
Jona je pokazao kako nije riješio sve u sebi. Slične su epizode u svom životu prolazili Mojsije i Ilija. Prolazili su trenutka kada su samo željeli smrt, a ne život. Bog je u tim trenucima jačao njihovu volju. Prorok Jona se, za razliku od njih, ponovo rasrdio. Ljut je nasmrt tako da ga ništa ne bi moglo zadovoljiti nego samo pravda kakvu on vidi i prepoznaje. Jona pokazauje kako je u puno težem stanju nego Ninivljani. Premda je imao velik uspjeh u prorokovanju, i dalje se ljuti. Premda se sam sebi potvrdio kao prorok, i dalje krivo gleda na svijet i na Boga. Ako nam prorok i nije možda jasan u svojem tvrdoglavom i uskom stavu, pisac nam s druge strane predivno i neočekivano oslikava Jahvu. Prikazuje Božje srce koje trpi svog proroka koji uspoređuje bršljan oko kojeg se sam nije trudio, sa sudbinom čitavog jednog velikog grada. Bršljan i to darovani bršljan nasuprot stotine tisuća života. K tome još i pokazuje kakav je narod u tom gradu. Naime, oni koji ne znaju ‘razlikovati desno i lijevo’ u pravilu su oznaka za djecu.
Bog skrbi o svemu
Time se otvara načelno pitanje Jonina spisa: Nisu li svi sudionici događaja u Joninoj knjizi jednako potrebiti Jahvina praštanja i smilovanja? Mornari da bi preživjeli oluju, prorok da bi se izvukao iz utrobe čudovišta i iz dubina mora, Ninivljani da bi se Bog odvratio od svoga gnjeva i da bi im se smilovao, Jona da bi se odvratio od svoje osvetoljubivosti i ljutnje prema Jahvi i da bi prihvatio njegov način djelovanja? Štoviše, što je osobito zanimljivo u starozavjetnoj teologiji, i životinje i priroda potrebiti su Jahvina smilovanja kako bi opstali. Zato su i oni uključeni u pokoru Ninivljana, ali i u Jahvinu skrb, što se izričito očituje na kraju knjige u Jahvinu pitanju.
Tako dolazimo do načelnog stava Jonine knjige. Jahvino praštanje i smilovanje zahvaća cjelokupnu stvarnost i omogućuje joj opstanak. Jahvin način djelovanja zorno pokazuje kako je život moguć samo na temelju praštanja, prije svega Jahvina praštanja, ali isto tako i međusobnog praštanja. Bog ne očituje svoju bit kažnjavanjem i uništavanjem, jer to nije njegova temeljna značajka. Božja se bit očituje u smilovanju i praštanju kao konkretnim oblicima ljubavi. Samo je u ljubavi moguće pobijediti zlo u njegovim korijenima, a da se istodobno ne izazove novi val zla. Jahve je u cijeloj knjizi na različite načine djelatan, ali uvijek na temelju svoga smilovanja i praštanja, da bi pomogao i spasio. Jahve pomaže poganskim mornarima, jer mu nije svejedno što će se s njima dogoditi na uzburkanom moru. Jahve pomaže i proroku koji se našao u dubinama mora u utrobi morske nemani. Jahve pomaže i Ninivljanima bez obzira o kakvim se tlačiteljima i počiniteljima zločina radi. Na koncu, Jahve se osobito trudi oko svoga proroka kako bi i njega oslobodio od njegova zla.
Sva ovaj Jonin put zapravo je jedna škola života s Bogom. Jona uči kako Jahve ništa ne čini prisilom nego samo vanjskim poticajima. U svojoj nutrini čovjek uvijek ostaje slobodan. Iako se o ljubavi u knjizi ne govori, ipak Bog svojim djelovanjem pokazuje što znači ljubav. Bog jednostavno ljubav čini. To je ljubav koja skrbi za cjelokupnu stvarnost i koja nije nipošto ravnodušna što će se dogoditi i s onim najmanjim bićem, čak i sa životinjama i biljkama. Bog je milostiv i pun sažaljenja sa svojim stvorenjem.
Na kraju, Jona dolazi do mjesta gdje je sam utihnuo. Shvaća kako Bog podiže cijeli pothvat, ne samo zbog Ninivljana, već zbog Jone. Bog posvećuje veću pažnju Joni nego Ninivi, nego bršljanu,… Svaki pojedini čovjek mu je bitan. Potrebno je stoga, poučavati se polako kroz život o Božjem naumu s nama i imati ispravnu sliku Boga nadilazeći ustaljenu shemu prijatelj- neprijatelj, kojom praštanje želimo samo za sebe, a osudu za neprijatelja. Bog je spreman oprostiti svima, bez obzira na mišljenje koje mi imamo o nekome, bez obzira kakvu sliku imamo o nekome.
Slika Boga u Joninoj knjizi zrači dobrotom i praštanjem za sve stvorenje. Iz njegove skrbi nitko nije isključen. Ona prosijava ljubavlju koja se objavila u Novome zavjetu u osobi Isusa Krista. To je ljubav koja spašava izgubljene: izgubljenog sina, Mariju Magdalenu i carinika Zakeja. Ona istodobno ističe kako Božju ljubav nitko ne smije privatizirati zadržavajući je samo za sebe. Svako uvlačenje Boga u osobne ili nacionalne interese, a protiv drugih, znači iskrivljivanje slike o Bogu. Sijanje mržnje ne može donijeti plodove ljubavi, sijanje osvete ne može uroditi plodovima praštanja. Jedna od pouka Jonine knjige značila bi kako čovjek nikada i nigdje ne smije određivati Božji način djelovanja u svijetu, ali, s druge strane, ostaje Božji način djelovanja uzorkom čovjeku u njegovu djelovanju.
Bilješke: